I rastužim se kad pomislim da nije sa mnom. I nažalost znam gdje sam pogriješio. Radije bih da ne znam, svejedno, mogu se tješiti i istinom…. prerano smo se sreli. Nema te sile koja bi nas razdvojila da se sada spojimo. Jadni su oni koji u srednjoj školi upoznaju ljubav života i onda ju izgube. Jadni oni koji ju nikad ne prežale. Jadna ona koja će doći poslije nje. Neće biti ni svjesna da joj može biti samo sjena.
Ona nije sama. Praznina nastala nakon mene popunjena je i siguran sam da me je potisnula duboko u podsvijest. Kad joj dođem u misli to je u lijepom kontekstu jer ružno se zaboravilo i to je sve. To je sve. Nema žaljenja što ju ja ne držim jer niti ovaj nije loš. Možda je i zaboravila naša maštanja i što smo sve planirali. Ne može ona još uvijek osjećati ljubav onako intenzivno kao tada (pa kako onda ja mogu?). Možda me je u onom vremenu voljela više nego ovog sada, ali to se ne mjeri i ne bi bilo pošteno to raditi.
Zajebi poštenje! U pitanju su životi i ogromna bol. Međutim, ne postoji takav metar koji bi to izmjerio.
I nije bitno tko je što zaboravio i tko se kojih stvari sjeća. I mogu zaboraviti i svaki razgovor, i svaki dodir, i svaki pogled, ali ne mogu da je postojala. Bitno je to da se ja ne moram ni sjećati zašto, ali nositi ću uspomenu u sebi. Uspomenu na nju i nisam sretan zbog toga.
Post je objavljen 04.09.2004. u 23:21 sati.