Čovjek više ne može ni čaj na miru popiti. Sjedim tako danas na Cvjetnom trgu s frendicom i pijuckamo mi kad ugledam neku srednjoškolku sličnu njoj. Mi smo sad puuno stariji. To je bilo dovoljno da me presječe kroz srce. Ne znam kako da se drugačije izrazim, nekoliko sekundi nisam funkcionirao. Nisam sretan zbog toga. Tko bi pametan bio? Mrzim kad se nešto odvija protiv moje volje. Pa tako će srce i stati jednog dana protiv moje volje, toga se bojim.
Jednom sam tako naišao na pravu nju, bilo je iznenada (uvijek je). Progovorili sme nešto tako besmisleno da se možemo toga sramiti (znate onako kao sa susjedima kad preletite na biciklu), ali kako je udaralo nakon toga. Netko bi mi to morao objasniti jer čudne mi to vijuge imamo gore. Čudna je ta podsvjest i sve što je povezano s tim potisnutim osjećajima koje nikome ne priznajemo. Zašto postaju tako snažni kad se oslobode? To ne mora svaki put sretno završiti, neki ljudi se lome u takvim situacijama. Možda i ja jednom puknem (skroz).
Još sam jednom shvatio da sam nemoćan i jadan. Toliko malen i budalast i nekad stvarno mislim da mi nema spasa. Till it comes. Sajonara za ovaj put.
Post je objavljen 09.09.2004. u 20:45 sati.