*design: Lucija ^^

Da/Ne

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Trznula sam se iz sna.
Bespomično sam ležala u krevetu.
Tek pokoja sjena sablasno se šuljala polumračnim zidovima…
Nisam plakala, no suze su tekle neko vrijeme…
Iznutra sam osjećala golemu prazninu;
koja se iz sekunde u sekundu sve više širila…
Tijelo je drhtalo od straha…
Tišina oko mene bivala je narušena;
Samo udisajima i glasnim otkucajima srca…
Misli su bježale preda mnom…
Sudarala sam se sa svim svojim pogreškama.
U lice su me šibali snažni osjećaji nošeni zaboravom…
U glavi su se slike redale poput vojnika…
Očaj je prelazio granice razuma…
Gubitak je trgao dušu natopljenu tugom…
Miris prošlosti uvukao se u svaki kutak sobe…
Sjećanja su me, kao izdajicu, slamala…

Poželjela sam se izgubiti.
Otići u svijet snova…
Gdje me nitko neće pronaći…
Gdje ću sama pisati svoj scenarij…
Igrati glavnu ulogu, bez da mi redatelj naređuje.
Poželjela sam pobjeći.
Sjesti u jedan od onih plavih, tužnih vlakova…
S mp3om u ušima…
Voziti se besciljno, dok glazba nadjačava svaku misao.
Poželjela sam početi ispočetka.
Pronaći pravi trenutak da sve promijenim…
Vratiti se na nulu…
Zaboraviti prošlost…
Izbrisati sva lica; koja su me toliko povrijedila…
Poželjela sam pronaći izlaz.
Iz ove magle koja me okružuje…
Nisam više željela ići kroz nju…
Nisam se više željela vraćati na stara mjesta…
Hodnike samoće i straha.Ali umjesto bijega i pokušaja nestajanja…
Jednostavno sam ostala tu gdje jesam…
U magli.
Svjesna; da bi se nakon dugog putovanja…
Vratila tamo od kuda sam krenula…
Vlak bi morao stati…
Baterija bi se ispraznila…
Glazba bi utihnula i sve iluzije bi se raspršile…
Poput mjehurića od sapunice

Tišina ove tamne zvjezdane noći obuhvatila je moje misli.
Dok ono blago mjesečevo svjetlo obasjava moj krevet,
Ja sjedim sklupčana u kutu kreveta i pogledom pratim zvijezde.
Hoće li koja pasti? Da mi ispuni želju...
Da donese tebe... Prvim povjetercem...
Da dođeš... Sa prvom kapi kiše... sa prvim trakom sunca....
Da osjetim tvoj dah, tvoje snažne ruke...
Jedan topao zagljaj. Utjehu. Sigurnost. U tvojim rukama.
Da nestane ova usamljenost u ovakmim tihim noćima.
Da čujem tvoje korake. Osjetim tvoju žudnju. Za usnama.
Mojim usnama. Onako smiren, s blagim smješkom
Ulaziš u moju sobu, uplašen kao kakvo malo dijete.
Sa onim prekrasnim sjajem u očima.
Pružaš mi ruku, samo me promatraš. Par sekunda.
Poljubiš u čelo. Zagrliš. I polako, drhtavo poljubiš usne.
Tjela nam se dodiruju. Svakim dodirom bliže smo...
Potpunoj sreći.
Zaškripe vrata. Trznem se. I tražim te. U panici
Pokušavam negdje uhvatit tvoj lik, tvoj pogled.
Nema te. Samo mrak i tišina. Prokleta tišina.
Opet. Zamjenila sam iluziju stvarnosti.
Opet. Ona tupa bol. Nakom svakog propalog pokušaja.
Pokušaja bjega. Od stvarnosti. U neke svoje...
Samo svoje maštarije.... snove... iluzije....
Zvijezde i dalje titraju na svome mjestu.
Neće pasti. Nema čuda. Nestala je.
Jedna nada. Jedan san. San o jednoj ljubavi.
Nestale su uspomene. Kao da nikad nisu postojale.
Samo jedan svjedok, svjedok neke davne ljubavi,
Klizi niz moj obraz, kao biser u toj tamnoj noći.
Dodiruje svaki dio lica... Obraz... rub nosa.. usne...
I na njim se zaustavlja. I nestaje...
Dragi. Gdje si noćas? Čije te ruke grle?
Čije usne ljubiš?
Da li se, ah glupo je to tražit od tebe.
Ali ipak...
Da li me se ponekad sjetiš?
Da li moje ime proklizi kroz tvoje usne?
Barem onako nečujno.... Nestvarno...
Kroz šapat... U tišini jedne tamne zvjezdane noći.

oj ..evo me opet ..ovaj poft posvecujem jednoj,vrlo znacajnoj osobi u mom ziwotu ;-) ..
...naravno rijec je o prijatelju ...ma,znat ce on o kome je rijec ;-)
..ne,ti ne moras stajati pored mene,ali ja znam da si tu,da nisam sama ...ti ne moras dodirivati rukom moje obraze,jer ja osjetim dodir i znam da si tu ....spreman da me obranis ....ne moram vidjeti osmjeh tvoj,jer cujem ga negdje u sebi i znam da si tu ...zeleci mi osmjehom uljepsati jos jedan dan .....ne moram ti ponuditi svoje usne,ma gdje bila,osjetim okus tvojih usana ... ;-)..tvoj dah na mom vratu ....i dodir,mekan poput barsuna ...Znam,gdje god krenula,kamo god putovala,tvoj pogled me prati i govori mi da sam drukcija ...hrabrost je svakim danom sve jaca,veca ...Znam da je cesta kojom hodam ispravan put .Ti si mi usmjerio paznju na njega ..Ti si pokazao,jos jednom iznova dokazao, da moje postojanje ima svrhu.,da moji koraci imaju cilj,.da je moja dusa neiscrpno vrelo nekih lijepih osjecaja ..Lijepo je osjetiti da ti netko pripada , ne zeleci ga pritom vezati, sputavati,vec jednostavno gledati ga,gledati kako slijedi sebe ..I pritom neizmjerno se radovati ...Lijepo je pripadati nekome,znajuci da te taj netko ne zeli posjedovati vec imati ...
...Lijep pOzdraW ..by Grizlich ..**

...Sjedim na nasoj staroj klupi ...pisem ovu pjesmu ....ruka drhti ...proslost me proganja ...sjecanja opsjedaju ....dusa ranjena krvari ....trazim te...pogledom punim bola ....cekam te ..ne pojavljujes se ....oci pune suza ....Gdje si .... nedostajes mi ....jako .pogled mi bjezi u nepoznato ...tisina je ...oko mene nikoga ...cuje se samo lagani otkucaj srca ...to kuca samo za tebe ...misli mi lutaju ....idem ..nekuda ..u nepoznato ....sto dalje od tebe ... ...idem ..a ne zanm kuda ...slaba sam ...ne mogu vise ....ovo posvecujem tebi ...jedinome ... ..bio si mi jedino svjetlo u tami zivota ...na tren stadoh,i zapitah se:Mislis li ti ponekad na mene ...Je li ti zao sto smo se rastali ...? nije ...meni je ...ali,ja moram poci ...negdje ...ma,gdje god bila mislit cu na taj tvoj caroban osmjeh ..i prodoran pogled ....ne zelim vise ovdje tratiti vrijeme ...moram se odmaknut od tebe ... ..za mene si samo sjecanje iz davnine ...

..tnx na svima na kommima ...ja sam OK ...!pozz swima ..posebno ...mojoj Gogi ...Nelici,Irmi..Roki ...i jednom prijatelju ...bolestan je ...ima kozice(il' ospice) ... ;-( ..pusa!

...znam ...mislite da sam losa osoba ....stalno deprimirana ....pesimisticna ..u svom svijetu ..takva sam ....zao mi je...zbog ne preboljene ljubavi zbog njega ..tesko je kad izgubis voljenu osobu...tesko je srcu odmah krenuti dalje ... ..bas sam sad gledala titanic ;-( ... hmmm ,,, Večeras samo želim ostati na jednom mjestu, uz tebe. Želim ti biti blizu, da me čvrsto obujmiš rukama i da osjetim tvoj dah na svome licu. Samo me drži, ne želim da pričaš, ne želim da me ljubiš, ne želim da se mičeš. Želim samo da budeš tu, da svoju glavu prislonim na tvoje grudi. Nemoj se truditi da napraviš ovu večer posebnom. Tvoja prisutnost ju čini takvom. I nemoj se truditi da te zavolim još više. Volim te više nego itko na svijetu. Molim te samo da ovu noć podijeliš sa mnom. Želim da znaš koliko si poseban. Želim da znaš koliko mi značiš. Želim da znaš da te trebam više nego ikad. Želim podijeliti s tobom svu težinu i sve probleme koje nosim u sebi. Možda će ti to biti teret. Riječi nisu potrebne. Nije bitno koji su to problemi. Bitno je da ih tvoja blizina smanjuje. Zato si ti tako poseban. Bitno je da ih tvoja blizina čini tako neznatnima. Zato si to ti, a ne netko drugi. I dok me gledaš tim očima ne preostaje mi ništa drugo nego da te volim. Da te želim tu kraj sebe. Zar je to grijeh? Znaš da nije. Ljubav nije grijeh. Ako ćemo samo ležati ovdje, jedno pored drugog, ako ćeš me samo čvrsto privinuti uz sebe, ako ćeš mi samo čvrsto stisnuti ruku – vjeruj mi ništa drugo što ćeš napraviti neće biti toliko važno.
Samo budi tu.
Što ćeš napraviti ako je sve ovo plod moje bujne mašte? Je li onda uopće važno što te volim? Je li onda uopće važno sve to što želim? Hoće li to tebi ikada u životu išta značiti? Da ti to priznam, bi li te bilo sram? Bi li želio da ne postojim? Bi li pričao okolo koliko sam luda što to očekujem od tebe? Možda i nije bitno što bi ti radio. Možda je bitno jedino to da ne zavaravam svoje srce. Što misliš, reci mi iskreno, jesi li dovoljno vrijedan da zbog tebe ono pukne? Znaš li da ono ne vrijedi ako se raspadne? Znaš li da ono ne vrijedi mnogo u komadićima? Na kraju, samo da te pitam, znaš li da će se ono stvarno prepoloviti?
Ne mogu više ovako i ne želim. Što god da učinim nije dovoljno dobro za tebe. Zar stvarno nisam dovoljno dobra za tebe? Zar sam stvarno toliko grozna? Ne zaslužujem li samo mrvu tvoje ljubavi? Zbog svega što činim? Zbog toga što se trudim?
Jednostavno mi je dosta. Ne želim se više truditi. Ne želim više biti samo netko tko će ti biti super samo kad to tebi odgovara. Vjeruj mi, odustajem.

sanjala sam da ćeš se vratiti.. da ćeš me zagrliti.. i da ću se osjećati sretno, sigurno, da ću se osjećati voljeno...
... vratio si se na tren, ali niti sam se osjećala voljeno niti sigurno, niti sretno.. svi mostovi koji su nas nekada spajali danas nas razdvajaju.. promijenili smo se, previše.. i ako je nekad ljubav spajala naša imena danas nema tu snagu koju je trebala imat nekoć, nekad davno u prošlosti.. i onog trena kad si mi okrenuo ledja svijet se moj bio srušio, jer srce je spoznalo koliko te je voljelo i koliko si ti moj život činio životom.. u onome sivilu ti si bio ona živa nijansa duginih boja, kad mi je došlo da se predam ti si bio razlog da se ne dam.. da sve je to vrijedilo jučer..mi smo se promijenili, oni od jučer danas to nisu.. kolike sam se noći molila da se vratiš i da me ugrije toplina tvoga zagrljala, da me pogledaš u oči, da me poljubiš i da na tren sve stane.. ali duhovi prošlosti proganjali su nas, spoznali smo da naše vrijeme je prošlo... i ono što je zapečaćeno u prošlosti, u sadašnjosti se ne može promijeniti..
.. onog dana kada je otišao, kada sam ga pustial da ode pitanje je koje me je bilo proganjalo Da li bi uspjeli, da li bili sretni.. i kad smo pokušali oživjeti ono što je nekada živjelo u nama spoznala sam da ne možemo više biti sretni, da za nas nema više prilike.. jer kad jednom propustiš priliku ona se više ne vraća.. da li sam se razočarala, nisam.. preboljela sam svoju prošlost.. bojala sam se zatvoriti vrata iza kojih je postojao on, nisam se mogla pomiriti s time da sam ga izgubila.. ali sada shvaćam da je on moja prošlost..a u novi život ne idu stare uspomene.. i ja sam svoje stare uspomene pospremila u škrinjicu, zatvorila vrata koja su ostala odškrinuta.. smirila duhove koji su previše ranjavali moje srce i nisu mi dali da dišem.. i kad je shvatio da za nas nema nade, da u njegovom srcu postoji neka druga osoba mislila sam da će me boljeti, da ću se slomiti kao onda kada je otišao.. ali tada sam se oslobodila svojih okova i poput ptice puštene iz kaveza poletial u plavetnilo koje mi je dugo vremena bilo blizu, a opet tako daleko.. onog trena kada je otišao i oni mjeseci koji su nas razdvajali, mjeseci u kojima nisam mogla pronaći sebe, tada je nanio mi svu bol koju je mogao..
.. poput feniksa, koji umire i ponovno se radja iz svoga pepela i ja sam se uzdigla iz svoje boli...