*design: Lucija ^^

Da/Ne

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

(sjecanje .**)
**Ljubav koju je tada osjecala nije se mogla opisati rijecima, taj osjecaj oko srca i po cijelom tijelu, taj osjecaj srece koji ju je ispunjavao.. gledala ga je nesigurno smedim okicama, bojala se.. polaganim korakom mu je prisla i spustila pogled da sakrije strah u ocima.. polagano je ispruzio ruku prema njoj i njezno ju privukao k sebi i laganim pokretom druge ruke podigao joj glavu.. pogledi su im se ponovno sreli.. drhtala je.. nasmijesio joj se i njezno joj rukom presao preko obraza.. trnci su joj prosli po cijelom tijelu.. skoro se onesvjestila od njegova dodira.. njezno ju je poljubio.. bio je to njihov prvi poljubac.. nesto najljepse sto je ikad dozivjela.. bila je sretna, konacno potpuno sretna i sada je znala da ga ne gubi.. da je samo njen.. da je njihova ljubav jaca od svega.. da ih daljine nece rastaviti.. voljela je tog decka vise od iceg.. znala je da se samo njemu zeli potpuno predati.. srcem, dusom i tijelom.. znala je da ce uz njega biti sretna.. uz njega je osjecala da sve moze.. uz njega je osjecala sigurnost koju jako dugo nije osjetila.. uz njega je zaboravljala na strah od nepoznatog i nezeljenog.. uz njega se osjecala kao andjeo.. tako sretna i ispunjena.. vjerovala mu je.. vise nego ikad ikome.. predala mu se.. sanjala je o zivotu sa njim..


......I'm not afraid of death.....
.......And how to die.......
.......Im afraid of life.........
........And how to live..........

...Nestalo je....
Sve je odjednom nestalo....Nasla sam se u labirintu strahova,iluzija,maste...Trebam pronaci izlaz...
Trazim neko svijetlo,znak...Bilo sto da me uputi dalje...kuda da idem..prepustena sam samoj sebi...svojim osjecajima,strahu...Nailazim na tuzne stvari..tuzne uspomene..tuzna sjecanja...sve je to ostavilo prevelik oziljak...Pokusavam ih odbaciti...Trazim utjehu u lijepim trenucima...Njih je tako malo ali ipak toliko znace...Bojim se da mi netko ne oduzme i to malo sto imam...Osvrcem se oko sebe...Pronalazim zavidne ljude...
...njihova se sreca hrani tudom boli..necu im dopustit da me dokrajce ..ne..
..nesto me gura naprijed .nesto mi daje snagu ...krenut cu dalje ...vjerujem u sebe ...mogu ja to ...sva vasa odbijanja ..predbacivanja ..sve vase lazi ..sve je to mene ojacalo i dalo mi snagu za dalje ...sada sam cisto oK ..
pozdrav!p.s.-dobit cu motor ..***))..nagovorila sam starce .. ; )

U svojim lutanjima i mislima dođoh i do tebe!Zapravo, često si mi u mislima,..Samo to sebi rijetko priznajem,..Činjenicu da si mi u krvi…Dotukli su me stihovi sa radia:
''Ti zauvijek znaš da pripadam tebi…''Poželjela sam se stisnuti kraj tebe,..Smijati se,..Osjetiti tvoj snažni zagrljaj,..Tvoj poljubac,...Tražim da mi ruku stisne onaj koji mi je pružio toliko ljubavi…I ruke dalje stoje ispružene u prazno…Odazivam se,a nitko me ne zove...Želim da se vratiš,ali samo onda kad postaneš drugačiji...Toliko mi toga bez tebe ne ide…Dani prolaze,a ja kao da stojim na mjestu...
Knjige miruju,stranice se ne okreću,naviru pitanja,slutnje i mogućnosti…
Ponašam se kao da sam još uvijek tvoja…Odbijam druge,jer nemam hrabrosti prepustiti se…Nemam hrabrosti za novu ljubav…Za nekoga tko će me ponovno prikovati uz sebe,zarobiti očima I okovati riječima…Često se prisjetim tvog prvog 'VOLIM TE!'..na klupi staroj ...to se pamti ..Tada ti tu ljubav nisam mogla uzvratiti,boljele su me tvoje riječi i zbog toga sam bila ljuta sama na sebe…Bilo me strah zavoljeti nekoga...Bila sam dijete...Zbunjena….Gledao si me i govorio da ću uvijek imati mjesta u tvom srcu...Znala sam da me voliš....Trudio si se pronaći put do mene....Na sve načine....Ja sam samo slutila i kada si bio tužan,i umoran od svega i kada ti je srce govorilo da me ostaviš,Ti si ostao…nadajuci se..svaki dan ..
A u meni je od početka bio neki neobičan osjećaj…Podsvijest mi je govorila da te ne smijem zavoljeti,da nisi za mene…Da živiš drugačijim životom I kako ćemo teško uskladiti
zajedničke želje i snove…I drugi su mi to učestalo ponavljali...Pokušavali me uvjeriti da se maknem od tebe...Ali nisam to htjela....Nisam im vjerovala...Bio si uz mene kad si trebao
I znala sam da ću sa tobom uvijek moći podijeliti tugu i radost,bila sam svjesna toga da si mi POTREBAN...I onda kada su svi putovi vodili k tome da ti i ja nemamo šanse zajedno,ja nisam odustala,ja sam se nadala…I tako…Malo po malo…Pronalazio si put do mog srca…Prodirao u mene…U svaku moju riječ,misli,ponašanje…Postajao si dio mene…
Po prvi sam put nekome mogla izgovorit:
VOLIM TE!!!
Po prvi puta sam u sebi osjetila pravo značenje
tih dosada meni tako nepoznatih riječi…Riječi koje sam poznavala samo iz filmova i ljubavnih romana,riječi kojih sam se tako bojala I čuvala za nekog posebnog…
Tebe, jedini…Čiji su me poljupci navodili na grijehe,poljupci koji bi me opijali ljubavlju više nego bilo koje piće...I tvoji mekani dodiri poput anđeoskih krila…Držao bi me kao pticu na dlanu I svojim me riječima uvjeravao kako je naša ljubav najvrijednija...
Znaš li da su tada svi moji osmjesi bili podareni tebi?
A sjaj u očima…Gorio je samo za tebe...Oh, toliko snova,toliko želja i osjećaja u meni se nikada nije rodilo…Imala sam osjećaj kao da si ti ono što sam čekala dok sam rasla u svom zaštićenom gnijezdu…Oh, kako je divno biti s nekim tko te može odvesti do zvijezda…Do toga da imaš osjećaj da postojimo samo mi na ovom svijetu…Ja za tebe,a ti za mene…Sve sam to obožavala…A u meni je još i danas…Danas,kada u srcu osjećam da više nisam ista…Kada u trenucima poput ovoga,
spoznajem I priznajem svoje istine…A istina je da se osjećam nekako prazno…Kao da je nestalo ono nešto sto mi je davalo nadu za sutra,nešto što me činilo sretnom u duši…Nešto što mi je pomagalo da na trenutak zaboravim svu surovost ovog svijeta I sve probleme koji su pritiskali moje misli i dušu...I sada…Evo me na raskršću uspomena…A tužan pogled kao da je nestao…Zato, molim te,ne traži me ništa, već samo pusti...Pusti da se izgubim u jatu ptica...Gdje sam našla slobodu…Slobodu koja mi je sada potrebna…I znam da ću se još dugo vraćati na naša mjesta…Razmišljati o tebi I nosit te u srcu…Možda ću ti reći i da te ne volim,a opet,znat ćeš da si mi najdraži…Možda ne kažu uzalud, da ponekad prave ljubavi umiru….?!I sada…U ovim posljednjim stihovima…A možda i na kraju jedne ljubavi…Želim da znaš,osjetiš,cuješ I uvjeriš se u to u što sam se pretvorila pokraj tebe…U ženu koja voli…Ženu koja nikada neće moći odoljeti tvojim usnama…
Dodiru kada se ponovno sretnu ove dvije duše ..I zato…Još neću dati svijeći da se ugasi…Jer spojila je dvije duše…Duše tako slične…
Duše koje se nikada razdvojit neće…I u trenucima samoće poput ovog…Srce mi je nemirno,jer razum sa osjećajima bitku vodi…A opet nedostaješ mi …Jer želim te ponovno osjetiti uz sebe…Želim da mi vratiš onaj stari osjećaj…Osjećaj da smo sami na svijetu ..

Sve je krenulo super... počela je pisati opet sretne postove, pune nade. Ali znala je negdje duboko u sebi da to neće dugo trajati... i tako je bilo. Osjećala se u zadnje vrijeme posebno, čudno... kako dugo nije. Bila je sretna iako nije se ništa posebno dogodilo. Jednostavno bio je jedan mali tračak svjetlosti u njenom životu koji joj je stavljao osmjeh na lice... sve do neki dan. Kada je sve to palo u vodu. Kada se njen osmjeh pretvorio u mržnju, razočaranje... ni sama ne zna. Osjećala se super samo zbog toga jer ju je nasmijavao, jer su se čuli svaki dan, jer je mislila da on ima nešto posebno.Govorili su joj da je ovakav,onakav,no ona pak tomu nije vjerovala .sve do jednom.kad je shvatila . Ona se najviše razočarala u sebe jer je tako slijepo vjerovala... kao da nikada nije sve to jednom prošla, kao da iz prošlih grešaka nije naučila ništa. To ju je naljutilo... Sama na sebe je jako ljuta, razočarana jer je dopustila da se zanese. Da ne vidi ono što je bilo cijelo vrijeme pred njom.
I zna ona da će to sve proći. Da će njen život i dalje teći kao i prije, dok njega nije bilo... ali ostat će mali trag. Ostat će mali ožiljak. Zašto? a tako to kod nje ide. Puna je ožiljaka. a kao pazi kome će vjerovat. I uvijek donese krive odluke.. Ali, život ide dalje. Bilo je lijepo i drago joj je da nije još dublje pala, da je na vrijeme sve saznala... shvatila. I kad ga vidi, pozdravit će ga. Ali neće se čut sa njim više svaki dan. Izbjegavat će sve načine komunikacije. Izbjegavat će njegove osmjehe i šale... jednostavno vratit će se svom životu koji je bio prije njega... jednako dobar. Barem se tako ona tješi. Jača je od njega, od svih koji ju namjeravaju povrijediti... koji pokušavaju. Iako svaki put se iznova pita zašto? Šta je ona svima njim učinila da ju toliko žele uništiti, baciti na pod? Nikad joj to neće biti jasno. Ali hvala im... hvala im što je tom svom mržnjom u biti hrane, jačaju. a da toga nisu ni svjesni. I onda kad ona poludi i ne reagira kako su oni zamislili... u glavi im se javljaju pitanja. Znate kako kažu... nije zlato sve što sja. E pa tako ni ona nije budala. Ona je sa strane, ali sve zna, sve pamti i promatra. I nije dobro njoj stati na žulj. Radije ju izbjegavajte, jer dosta je u životu prošla i još uvijek nosi onu gorčinu u sebi. Koja bi svaki čas mogla izaći na vidjelo... i prestrašiti.

Primakni se bliže...
Dođi da ti ispričam svoje tajne...
Dođi da osjetim da me netko sluša....
Budi mi prijatelj večeras...
Samo to želim...
Nemoj me gledati u oči...
Samo slušaj...
Pusti da se naslonim na tvoje rame...
I pitaj me...
Pitaj što god želiš znati...
Noćas sam nekako krhka...
Mogla bih ti reći svaku svoju slabost...
Mogla bih ti ispričati i ono što nikada ne bih izustila...
Nemoj prstima kliziti po mom vratu...
Nije trenutak...
Nemoj mi govoriti da me voliš...
Ne sad...
Nemoj me ljubiti noćas...
Jednostavno NEMOJ!
Želim se samo priviti uz tebe...
Samo me zagrli...
Čvrsto... Kao nekad...
Da osjetim konačno neku toplinu koju već mjesecima ne osjećam...
Ugrij moje hladne ruke...
Da ne drhte više...
Nasmiješi se...
I samo budi tu...
Pričaj mi...
Pričat ću ti...
Budi mi prijatelj..
To je sve što želim od tebe večeras...
Možda shvatiš moja blesava razmišljanja...
Ovu tjeskobu...
Možda shvatiš drugu mene...
Možda me upoznaš...
I unutar moje začarane čahure...
Odvedi me u mrak ..
I pričaj sa mnom...
Tako nećeš vidjeti kad moje suze počnu kliziti niz obraze...
I nemoj previše zapitkivati...
Budi drugačiji od ostalih...
Iznenadi me i jednostavno shvati...
A onda...
Pruži mi zagrljaj...
I osmijeh...
Škaklji me da se smijem i zaboravim na suze...
Samo želim...
I trebam...
Da mi budeš prijatelj...
I da pokušaš razumijeti...
Ono što drugi osuđuju bez imalo razmišljanja...
Ti nemoj biti „drugi“...

...budi mi prijatelj...samo večeras...

bas sam razmisljala ..mnoge cure zele dići ruku na sebe ....
bila sam i ja u takvim situacijama ...bila sam jedna od njih ..Ma cemu ubijanje .?pa ubojstvo nije rjesenje ...ima i drugih izlaza ...shvatila sam da si ne treba oduzeti zivot radi nekog, koga uopce nije briga za tebe i tvoj zivot ...i da se ubijes ta osoba ne bi žalila ...tako da takva osoba nije vrijedna toga ...!Zivot je jedan ..treba ga dobro iskoristit ... ; )
...Sjecam se ..ljetos je mene nesto puklo ...i ja sam odlucila dići ruku na sebe ...patila sam ..tugovala ...iako sam sve imala ..!No,uz mene je bila jedna osoba ..pomogla mi je oko toga ..izvukla me iz dna ...savjetovala me ..stvarno ono ...
.Toj osobi sam zahvalna na svemu ..!Da nije bilo te osobe ..tko zna gdje bi sada bila? ..tako da ... sada je sve u svemu OK , .svoj zivot ne bih za nista mijenjala ...pozz!

Ne boli toliko kiša koja pada
kada sam tužna.
Ne boli toliko smijeh oko mene
kada sam sretna .
Ne bole toliko parovi oko mene
kada me duša i srce peće.
Ono što najviše boli
je to da sam bila blizu...
korak do sreće
To što sam trebala samo svoje osjećaje otvoreno reći
To što sam te gledala kako odlaziš
i što neću nikad znati što je moglo biti...

Ne bole me toliko tvoji pogledi,
iako srce uvijek na njih zaskoči.
Ne bole me toliko tvoji osmjesi,
iako koljena na njih stalno klecaju.
Ne boli me toliko tvoje ponašanje,
jer znam da smo drugačiji.
Ono što najviše boli
je to što ne razumiješ mene.
To što ne vidiš koliko si me začarao i osvojio.
To što ja ne znam pročitati tvoje misli
i osjećaje prema meni...
To što ja prvi put
Ne znam što da radim sa sobom?

.eii .evo me..jucer smo pili na stadionu ..bilo je onako OK ..veceras opet idemo ...(samo cure valjda) ..!! .i tako .sutra se ide na Kuk .mislim da ce bit super .. ; ) hehehehehheehe ..toliko za danas ..idem .uzivajte ..I komajte me!! pusa...¨!

Ima jedna osoba koja joj znači sve u životu, osoba za koju bi sve učinila. Njoj to ljudsko biće znači više nego njen život sam.... i ponekad, kada te osobe nema pored nje, stvarno se čini kao da je svijet opustio. Kada pogleda tu osobu u oči ,sledi joj se krv u žilama, srce joj tuče 150 na sat, koljena joj drhte i sretna je. Bilo je trenutaka kada nije to sve mogla, kada je pored te osobe bila skroz izbezumljena. Danas? zna se to i danas nekada dogoditi, ali jako rijetko, čak misli da nekada to namjerno napravi... da izgleda tako zbunjeno.
Osoba je on... uvijek isti stari on. I koliko je god pisala o njemu, bilo je loših i teških postova, ali jedno ne može poreći ma koliko se god trudila... on je dio koji ju drži na životu. Bez njega na ovo svijetu ona ne bi postojala, ona bi odmah umrla. I zna da nikada neće biti skupa, ali će zauvijek biti skupa. Sitnice koje danas pamti drže ju jakom, daju joj snage za dalje... jer nekada je bilo lijepo. Jer nekada je bila sretna. Iako je to bilo kratko, ona nakon svega može reći da ne žali za ničime. Tako je trebalo biti, tako im je suđeno...
. On joj je dao inspiraciju pred par minuta. Čime? Samo time što su malo pričali... kao i uvijek minutu-dvije, ali njoj svaka kao sat traje. oni uvijek završe na njima. Na temi o njima, o prošlosti. I uvijek ju on počne. Sada nije više zbunjena jer zna neke stvari, zna tajnu. Sada i ona ima vodstvo, i ako ikada bude htjela njega povrijediti... sada zna kako. Ali, neće. Jer ta osoba više nije tu.... nema u njoj više ljutnje, tuge, ljubomore. Jednostavno ljubav. Kakva? Velika...

Zar je sve to bila laž?
Zar je ljubav samo igračka?
Koja se odbaci kada ti dosadi,
kad ti više ne treba?

Zar riječi postoje
samo da tišinu ispune?
I da nas sakriju jedno od drugoga?
Da nas razdvoje?

Ti još nisi siguran.
Dio tebe želi ostati.
Više nikada nećeš biti isti,
a još nisi drugačiji.

Ja znam da ljubav je
sasvim jednostavan osjećaj.
Zato me zagrli
i u moje srce pogledaj.

Vjeruj mi, nije moguće
otići i reći: "prošlo je".
Reći da vrijeme liječi sve
jer jednom kad voliš to ostaje.

Vjeruj mi, nije potrebno
otići tek da bi shvatio.
Shvatio da vrijeme nije lijek
jer jednom kad voliš, voliš zauvijek...



..ljudi hvala vam na podrsci ..! ma da, istuc cu ga ..pozdrav ..!

..sjedim u kutu sobe ..razmisljam ..gdje sam pogrijesila?
..nekako sam povucena ..ne druzim se s nikim ...ne izlazim ...
..ne znam sto mi je ...nemam volje za nista ...ne znam pravi razlog tomu ...
.nije ljubav,ovaj put u pitanju .ne ...neka se depra uvukla u mene ...
ne znam ...no, ipak ja se smijem ..lazno ...nekako,tako rec' zivim po svojim pravilima ..trudim se povrijedit sto manje ljudi ...no ne znam da li uspjevam ..nekima svaki moj korak smeta ...ja ne znam sto da vise ucinim?
..neki glume da su dobri s menom, a onda iza leda..(...)..!ehhhkk ..neki su mi uspjeli sjeb** prijateljstvo ..a neki 'emotivni zivot'..ja ne znam vise ...neki predbacuju zbog neceg,sto uopce nije bilo ..neki me optuzuju za nesto sasvim deseto ..pa sto je ovo?ja sam mislila da je zivot druga strana savrsenstva ...ali pokazalo se da nije...bar ja imam takav pogled ...oko sebe vidim samo zvijeri,gamad ..(sOOry) ..ali da,tako je ..znam,nisam ni ja savrsena,,dakako imam mana ...no,ne ponasam se tako ...do kada ce biti ovako?! ..koji su pravi razlozi tih postupaka?tko ce mi dat odgovor na sva ova pitanja?tko? Bog?..ne..nema odgovora...
Zasto ne mogu bit sretna kao i svi ostali?Zasto me ne prihvacaju ovakvu kakva jesam?Zasto me svi mrze?Zasto? Zasto me blate?Zasto bjeze od mene?..

oprostite ..morala sam ...ovo je iskreno napisano ...ovako se osjecam ...
...ne znam sto mi je ...p0z!

evo me .sama ...no , ipak sretna ....pisem pjesme ..izlazim ..jednostavno receno uzivam ...zivot mi je ispunjen ..obasjan ....no...ipak,fali mi nesto ...ali,ne znam sto ...neka mala sitnica ....imam osjecaj da mi tako malo treba da uspijem ...pobijedim strah ....predem prepreke ....srusim mostove koji su sagradeni bez potrebe ... ..borim se ....svakim danom sve vise i vise ....uspjevam u mnogocemu, ...da ...zadovoljna sam ...izgradujem svoju buducnost ....cak,ni proslost me ne proganja ....nestala je ...kao da je spaljena ...ostaje samo pepeo ...uspomene sam uokvirila i stavila na policu s ostalima ....iluzije mog postojanja dobivaju svoju nijansu ...osmjeh na licu ..ne skidam ga ...nema vise suza ..sasušile su ...svaki dio NJega iz mene nestaje ..ishlapljuje ....izbrisan je portret njegove slike u mojim ocima ...sve se to dogodilo spoznajom da ga vise ne volim ...rijeka je odnijela sve ...suze , bol , tugu ...vrijeme je donijelo svoje ...osmjeh .srecu...upornost ....ceznju za pobjedom .. .
..ewo me .... pobjedili sMo ...yeahhhhHHHh . ; )
idem ..pusonja ..**

ti.. ne trebas mi vise ....
..ne gledam te kao prije ...prosla me ta faza ....bila sam slijepa ..
bacio si mi u oci prasinu s lazima ..no,ja sam ipak progledala ....
...ne znimas me ..kao ni ja tebe ....putevi su nam se razisli ...bila sam tuzna ...ali sada vise ne ....imas svoj zivot ..a ja svoj ....zakljucala sam proslost ...i spremila ju u malu kutijicu ispod kreveta ,,, necu je vise otvarati .....nema potrebe ..
. . .promijenila sam se ...shvatila sam kakav si zapravo ...za mene si sada samo mala,al' ipak slatka uspomena ...sad ..zaboravila sam sve sto si mi napravio ...presla sam preko toga ...
...i,vrijeme je pokazalo svoje ....

vjeruj mi nije moguće
otići i reći prošlo je...
reći da vrijeme lijeći sve,
jer jednom kad voliš to ostaje ...
vjeruj mi, nije potrebno
otići tek da bi shvatio
da vrijeme nije lijek,
jer jednom kad voliš
voliš zauvijek ...
dolazim k tebi
još jednom i znam da
to nije zadnji put ..
bojim se, gubim smisao
stoti put poražena..,
gotovo slomljena
dolazim k tebi
i još se nadam
da bit ćeš tamo..i
da ćeš me dočekati...
u daljini vidim obrise
ali, ne..nema te
to je samo sjena
jedne prošlosti
i gubim se
hladno je, a ja
odlazim dalje
sanjam te, slijedim
miris tebe
gubi ti se trag
iz mog života, mićeš se
s mog puta,
ovaj put zauvijek
tako si odlučio.. ..mislim ..da bolje je tako ...

.....Ostali su isti mirisi, isti tragovi.
Još uvijek stoje ona stabla i one klupe,
samo neka nova lica ih obilaze.
Izmjenila bih povijest,
izbrisala bi svoju pojavu odande,
svaku riječ bi povukla,
tebe bi preselila daleko, možda preko oceana,
možda da nas more razdvaja bilo bi lakše..
Možda..
Nema tu ljubavi, samo strast, samo potreba..
nestaje svaka bol, ostaju skorene suze,
kao vosak dogorele svjeće..
Prazne ulice, mrak, luzija.
I nije mi žao, što se dogodilo
ni što je završilo.
Naučila sam nešto, svi su oni isti,
drugačija faca da ih lakše raspoznajem..

..ja sam sUuuper ....ehehehehehehehehehehhe .. sutra IdeMo Na IzLeT ..
YeeeeSss ..**) lol=) ..! ..uU ..bit ce tu sveGa ..ajjjssseeeee e....pisali smo test iz fiZ ..napisala sam 9 od 10 ..akkkhHeeemm ... ; -) ...
..odoh ..pusa ..**

Živim bez cilja.

Živim polako, dan po dan, a opet svaki taj dan isti je.
Budim se s istom mišlju,
ne hodam naprijed, ni natrag, samo stojim.
Ukopana na istom mjestu.

Živim bezveze.

To više nisam ja, neprepoznatljiva sama sebi.
Činim sve kako bi si otežala, nenamjerno,
ali svejedno to činim. I mrzim svejedno,
mrzim što me nije briga,
mrzim što sam se promjenila, ljude koji su me promjenili...
Mrzim to što su stalno oko mene, što se stalno moram pretvarati da je sve uredu, da nebi primjetili... Sve je izgubilo smisao.To bi bila točka na i.
Nisam dobro, ne pretvaram se, mrzim igrati prljavo,
ali sada spremna sam na sve.
Čvrsto stiščem zube, još malo je kraj.
Želim jednom stati tamo gore,
da osjetim koji je to osjećaj,
kad ti nitko nije ravan, nema tu drugog osjećaja
osim obične ljudske pohlepe i naravno oholosti,
ipak sam ja bolja od drugih zato što sam to ja...
Izaberite mene, ja sam najbolja,
samo sam ja važna, da, nećete pogriješiti..
Nemam srca to reći na glas iako često pomislim to,
nemam dovoljno oholosti, ali imam nešto jače,
imam strah od neuspjeha koji me gura dalje.
Strah od neuspjeha.
Hvala vam svima koji ste me lomili, niste uspjeli,
samo ste me ojačali. Niste mi ni do koljena.
Pobjediti ću, jednom, osjećam to...jednom hoću...

Mirim se sa svim,
pretvaram se u neko drugo biće,
pretvaram se u jednu od ostalih,
naučila sam nešto od tebe
"prosječan ostaje prosječan"

Potrebno je puno više nego
što ja mogu dati da bi bila iznad toga,
samo sam dio, samo broj
zamjena...
Ti si me naučio to.
Sada i ja vjerujem u tu laž,
vrijeme je lijek, za samoću,
za svaku ranu, za svaku uspomenu
samo još ne znam
koliko je potrebno,kolika doza..
Čini mi se da ni život ne bi bio dovoljan..

..zasto ne mozemo biti frendovi?! ..pa ..zar je to toliki problem ...
ne zelim nista vise od prijateljstva ...vise ne ...ono sto je bilo u proslosti zaboravimo ...vratimo se u sadasnjost ...zivimo ju ...

p.s.-:MakY ..vRati BloG ....

Vrtim stare slike pred očima
prolaze sati, dani ... godine
neka bolja vremena čekam.
Tvoje lice, izgubilo je obrise,
nije ostalo ništa opipljivo,
ništa konkretno..
Vrtim se u krug,
sama, na horizontu
sama...opet.
Opet onaj stari strah,
strah od ljudi, od ljubavi
ili ne ljubavi...
Poslije tebe sve je ostalo isto.
Ostalo je izgubljeno, ništa nije
zaboravljeno samo potisnuto..
Strah...da nisam dovoljno dobra
samo si mi to potvrdio..
Kako to zaboraviti?! onda mi netko kaže da
vrijeme liječi rane, donosi zaborav...
Varate se, ja ne pristajem na tu laž,
to je tako polovna utjeha,
tako jeftina i ofucana
a ja vrijedim više od toga.
Zaslužujem nešto bolje,
čuje li me tko, zaslužujem..
da...

..sve je ostalo isto.
Svi osjećaji...
Samo sam se ja promijenila...
Ne, nije više ovdje ona djevojčica;
koja je slijepo vjerovala svakoj tvojoj riječi...
Ne, nije više ovdje ona curica...
Koja te bezumno voljela...
Ovdje stoji netko drugi...
Osoba koja je sve shvatila i sve oprostila...
Svaku laž...
Svaki lažni pogled...
Svaki odglumljeni pokret...
Svaki namješteni osmjeh...
Osoba; koja se sa svime pomirila...
Ali nije druge zavoljela...
Jer nikad nije zaboravila;
kako je biti povrijeđen...
Kako je voljeti, a ne biti voljen....
Jer nije zaboravila tebe...
Tvoj osmjeh...tvoj pogled ...
Jer je samo uz tebe bila potpuna...
jer je samo u tebi vidjela prijatelja ..
Jer je samo s tobom bila sretna...
Jer se samo s tobom iskreno smijala...
Jer je samo tebi htjela dati sve...
I više od toga...
Jer je samo za tebe bila spremna umrijeti..."

"...naivnost ću staviti u prvi plan.
Samo još jednom.
Dozvolit' ću ti sve...
Samo još jednom.
Zaboravit' ću prošlost...
Samo još jednom.
Žalit' ću sutra...
Maramice će biti bačene sutra...
I zapešća zamotana, sutra...
Zaboravit' ću noćas; jučer, sutra i zauvijek...
Potrudit' ću se za sadašnjost.
Samo još jednom sve je moguće...
I suze će osušiti, sutra...
Bol će razdirati grudi, sutra...
Grč će popustiti, sutra..
Ali mi; možemo postojati samo danas...
Srce će ubrzano kucati, samo danas...
Zato ne govori ništa...
Pusti i sate, i vrijeme...
Pusti sve tuge svijeta i druge ljude...
Oni nikada neće znati;
da smo zajedno bili jači od svih...
Da smo prošli najteže poraze...
I najveće pobjede...
Zajedno bili najsretniji od najsretnijih...
I najtužniji od najtužnijih .** )

tnx na komicima...puFFacH , ..* GrizLich!

Rekla sam ti da te volim;
jer zaista to mislim...
Jer je zaista tako...
Rekla sam ti da te volim;
Kako bi znao da postoji netko, tko je uvijek na tvojoj strani...
Rekla sam ti da te volim;
kako bi bio siguran da imaš mjesto na koje možeš pobjeći...
Kada te svi iznevjere...
Kada pokušaju slomiti sve što je u tebi vrijedno...
Kada ti pokušaju oduzeti sve ono što te čini sretnim...
Rekla sam ti da te volim;
neočekujući pri tome baš ništa...
Jer meni ništa i ne treba.
Meni je dovoljan samo jedan tvoj osmjeh...
Samo jedan tvoj pogeled, iz kojeg mogu pročitati kako se osjećaš...
Rekla sam ti da te volim;
da bi bio siguran kako svaki tvoj otkucaj srca za mene ima veliko značenje...
Da me samo tvoje postojanje ćini sretnom...
I svaki puta kad ti kažem;
da te volim...
Da mislim na tebe...
Da mi nedostaješ...
Nemoj pomisliti da su to samo prazne riječi jedne sanjalice...
Sjeti se da mi je sama činjenica...
Da postojiš, negdje...
Sa mnom ili bez mene...
Dovoljna da preživim još jedan dan..."

..eee ...evo me opet ....nisam bas nesto .mislim nisam u depri ..al' ima nekih drugih problema .... tako da .. .jos ce bit objavljeno par posteka ..i to je to ... kraj ..! ..pusa! ..Grizonja*

Lutanjem kroz labirinte samoće…
Sakupljanjem ostataka ponosa i inata…
Spajanjem dijelova sebe…
Shvatila bih samo ono što već odavno znam…
Da su padovi suviše bolni…
I previše razočaravajući…

Ali ponekad moramo pasti…
Kako bi naučili nastaviti dalje.
Ponekad moramo lupiti glavom o zid…
Kako bi uvidjeli vlastite pogreške.
Ponekad moramo biti povrijeđeni…
Kako bi odrasli.
I ponekad moramo oči isprati suzama…
Kako bi nam se pogled otvorio.

Život je borba.
Sami moramo prolaziti kroz bitke…
No mnogo je lakše;
kada znamo da nas netko čeka…
Tamo negdje…
U našem kutu ringa…
Sa čašom vode i suhim ručnikom…
Toplim zagrljajem i riječima utjeheJer, bitke često znaju biti preteške...
I često se sve čini beznadnim.
No stvar je u tome da shvatimo…
Kako pobjeda nije važna.
Nije važno što smo izgubili…
Važno je kako smo izgubili…
Kako nas je poraz promijenio…
Što smo naučili za budućnost…
Spoznali za nove igre…
Gledajući tako;
poraz je ne neobičan način pobjeda…
A gubitnik samo onaj koji odustane…

Život je borba.
Umjetnost je preživjeti…
Smisao nastaviti dalje…
Bez obzira na modrice…
Nove udarce koje smo primili…
Količinu krvi koja teče iz naših rana…
Nastaviti.
Podići glavu visoko…
Prkositi sudbini…
Imajući na umu, da samo najhrabriji opstaju…
Birajući sami svoj scenarij.
Ipak, ponekad se zapitam…
Jesam li u krivom filmu?
Ispala iz kadra…
Trebam li čitati između redaka…
Mogu li promijeniti scenarij?
Ili je moj film već snimljen?
Samo neodgledan do kraja…
Ponekad se zapitam…
Jesam li dovoljno jaka?
Da raširim krila i poletim…
Da se saberem…
Pomislim da mi je svejedno za sve...
Ponekad se zapitam…
Mogu li izvaditi mozak?
I staviti ga na policu, da se odmori…
Mogu li svoje srce spremiti u ladicu?
I čvrsto ga zaključati…
Pitam se; mogu li zaboraviti?

Možda ponekad jesam poput leda.
Ali led se uvijek otopi…
Možda ponekad jesam poput anđela slomljenih krila.
Ali uvijek poletim od onoga što me uništava…
Ma koliko boljelo…
Možda ponekad djelujem kao da jesam preboljela…
Kao da je vrijeme učinilo svoje…
Ali previše je uspomena;
Koje čak ni ono neće izbrisati iz mojih sjećanja…
Previše je ožiljaka…
Novih rana…
Neostvarenih snova…
Nepreboljene boli…
Možda ponekad lažni osmjeh odnese suze…
Smjesti tugu u drugi plan…
Možda se ponekad čini da je sve oke…
Da sam dobro…
Da sam sretna…
Možda ponekad maska odigra svoju ulogu…
Ali s vremena na vrijeme i ona padne…

ostaje samo djevojčica…
Zaboravljena u vremenu…
Ostavljena u trenutku…
Podignuta i bačena…
Potpuno sama s pitanjem;
gdje je ostala ljubav?
U albumu?
Skrivena ispod fotografija…
Ispod kreveta?
Spremljena u kutiju od cipela…
U parku…
Na klupi gdje nas već odavno nema
Ostaje samo djevojčica…
Koju često pitaju misli li na tebe?
Misli li?
Ne, nisu to svjesne misli…
Jednostavno si uvijek sa njom.
Kamo god pošla…
S kime god bila…
Ostaje samo djevojčica…
Koja te treba više no ikad…
Koja treba tvoju blizinu…
Vaše minute tišine…
Zagrljaj…
Poljubac…
Ali koja te usprkos tome pustila da odeš…
Da ostvariš svoje snove…
Da budeš sretan…
Jer je toj djevojčici;
tvoja sreća važnija od njene vlastite…
Jer je svjesna da te nema pravo moliti da ostaneš;
Samo zato što te bezizmjerno voli…
Ostaje samo djevojčica…
Koja polako gubi obrise sebe…
Jer svakim tvojim odlaskom nestaje dio nje…
Dio želje za životom…
Dio razloga za borbu…
Ostaje samo djevojčica…
S pokušajem zaborava…
Bezuspješnim.

..ovo mi je jedna od najdrazih ...ja sam dobro ...malo me zdravlje hebe ..
ali ock ..!puSsaA

..Izgubila sam se ..U gomili lica bez osobnosti ....
U svakodnevnici...Sati su prolazili...
Svaki dan je izgledao isto...Samo je bol povremeno bila tu...
Kao podsjetnik...Da živim, da dišem...
Izgubila sam se...Pod teretom zaboravljanja i ponovnog prisjećanja...
Ali sada je dosta...
Želim promjene...Novi početak...
Novu priču...Sa sretnim krajem...
Želim pronaći sebe...Onu osobu koja sam bila...
Želim skinuti masku...Konačno se iskreno nasmješiti...
Ali hoću li moći?Hoću li moći pokazati pravu sebe?
Ili ću i dalje ostati sakrivena iza osmjeha...izgubljenja u vlastitim mislima...
Umorna od života?
Ne...
Neću...
Bilo je dosta!
Krenuti ću iznova...
Otići u ne poznati...
Ne moraju nužno svi koji lutaju biti izgubljeni..."
/Nemojte umirati svaki čas; umrite jednom, ali pošteno, ! ;-)