Lutanjem kroz labirinte samoće…
Sakupljanjem ostataka ponosa i inata…
Spajanjem dijelova sebe…
Shvatila bih samo ono što već odavno znam…
Da su padovi suviše bolni…
I previše razočaravajući…
Ali ponekad moramo pasti…
Kako bi naučili nastaviti dalje.
Ponekad moramo lupiti glavom o zid…
Kako bi uvidjeli vlastite pogreške.
Ponekad moramo biti povrijeđeni…
Kako bi odrasli.
I ponekad moramo oči isprati suzama…
Kako bi nam se pogled otvorio.
Život je borba.
Sami moramo prolaziti kroz bitke…
No mnogo je lakše;
kada znamo da nas netko čeka…
Tamo negdje…
U našem kutu ringa…
Sa čašom vode i suhim ručnikom…
Toplim zagrljajem i riječima utjeheJer, bitke često znaju biti preteške...
I često se sve čini beznadnim.
No stvar je u tome da shvatimo…
Kako pobjeda nije važna.
Nije važno što smo izgubili…
Važno je kako smo izgubili…
Kako nas je poraz promijenio…
Što smo naučili za budućnost…
Spoznali za nove igre…
Gledajući tako;
poraz je ne neobičan način pobjeda…
A gubitnik samo onaj koji odustane…
Život je borba.
Umjetnost je preživjeti…
Smisao nastaviti dalje…
Bez obzira na modrice…
Nove udarce koje smo primili…
Količinu krvi koja teče iz naših rana…
Nastaviti.
Podići glavu visoko…
Prkositi sudbini…
Imajući na umu, da samo najhrabriji opstaju…
Birajući sami svoj scenarij.
Ipak, ponekad se zapitam…
Jesam li u krivom filmu?
Ispala iz kadra…
Trebam li čitati između redaka…
Mogu li promijeniti scenarij?
Ili je moj film već snimljen?
Samo neodgledan do kraja…
Ponekad se zapitam…
Jesam li dovoljno jaka?
Da raširim krila i poletim…
Da se saberem…
Pomislim da mi je svejedno za sve...
Ponekad se zapitam…
Mogu li izvaditi mozak?
I staviti ga na policu, da se odmori…
Mogu li svoje srce spremiti u ladicu?
I čvrsto ga zaključati…
Pitam se; mogu li zaboraviti?
Post je objavljen 03.06.2008. u 08:23 sati.