Vrtim stare slike pred očima
prolaze sati, dani ... godine
neka bolja vremena čekam.
Tvoje lice, izgubilo je obrise,
nije ostalo ništa opipljivo,
ništa konkretno..
Vrtim se u krug,
sama, na horizontu
sama...opet.
Opet onaj stari strah,
strah od ljudi, od ljubavi
ili ne ljubavi...
Poslije tebe sve je ostalo isto.
Ostalo je izgubljeno, ništa nije
zaboravljeno samo potisnuto..
Strah...da nisam dovoljno dobra
samo si mi to potvrdio..
Kako to zaboraviti?! onda mi netko kaže da
vrijeme liječi rane, donosi zaborav...
Varate se, ja ne pristajem na tu laž,
to je tako polovna utjeha,
tako jeftina i ofucana
a ja vrijedim više od toga.
Zaslužujem nešto bolje,
čuje li me tko, zaslužujem..
da...
Post je objavljen 07.06.2008. u 16:11 sati.