Trznula sam se iz sna.
Bespomično sam ležala u krevetu.
Tek pokoja sjena sablasno se šuljala polumračnim zidovima…
Nisam plakala, no suze su tekle neko vrijeme…
Iznutra sam osjećala golemu prazninu;
koja se iz sekunde u sekundu sve više širila…
Tijelo je drhtalo od straha…
Tišina oko mene bivala je narušena;
Samo udisajima i glasnim otkucajima srca…
Misli su bježale preda mnom…
Sudarala sam se sa svim svojim pogreškama.
U lice su me šibali snažni osjećaji nošeni zaboravom…
U glavi su se slike redale poput vojnika…
Očaj je prelazio granice razuma…
Gubitak je trgao dušu natopljenu tugom…
Miris prošlosti uvukao se u svaki kutak sobe…
Sjećanja su me, kao izdajicu, slamala…
Poželjela sam se izgubiti.
Otići u svijet snova…
Gdje me nitko neće pronaći…
Gdje ću sama pisati svoj scenarij…
Igrati glavnu ulogu, bez da mi redatelj naređuje.
Poželjela sam pobjeći.
Sjesti u jedan od onih plavih, tužnih vlakova…
S mp3om u ušima…
Voziti se besciljno, dok glazba nadjačava svaku misao.
Poželjela sam početi ispočetka.
Pronaći pravi trenutak da sve promijenim…
Vratiti se na nulu…
Zaboraviti prošlost…
Izbrisati sva lica; koja su me toliko povrijedila…
Poželjela sam pronaći izlaz.
Iz ove magle koja me okružuje…
Nisam više željela ići kroz nju…
Nisam se više željela vraćati na stara mjesta…
Hodnike samoće i straha.Ali umjesto bijega i pokušaja nestajanja…
Jednostavno sam ostala tu gdje jesam…
U magli.
Svjesna; da bi se nakon dugog putovanja…
Vratila tamo od kuda sam krenula…
Vlak bi morao stati…
Baterija bi se ispraznila…
Glazba bi utihnula i sve iluzije bi se raspršile…
Poput mjehurića od sapunice
Post je objavljen 31.05.2008. u 11:47 sati.