Tišina ove tamne zvjezdane noći obuhvatila je moje misli.
Dok ono blago mjesečevo svjetlo obasjava moj krevet,
Ja sjedim sklupčana u kutu kreveta i pogledom pratim zvijezde.
Hoće li koja pasti? Da mi ispuni želju...
Da donese tebe... Prvim povjetercem...
Da dođeš... Sa prvom kapi kiše... sa prvim trakom sunca....
Da osjetim tvoj dah, tvoje snažne ruke...
Jedan topao zagljaj. Utjehu. Sigurnost. U tvojim rukama.
Da nestane ova usamljenost u ovakmim tihim noćima.
Da čujem tvoje korake. Osjetim tvoju žudnju. Za usnama.
Mojim usnama. Onako smiren, s blagim smješkom
Ulaziš u moju sobu, uplašen kao kakvo malo dijete.
Sa onim prekrasnim sjajem u očima.
Pružaš mi ruku, samo me promatraš. Par sekunda.
Poljubiš u čelo. Zagrliš. I polako, drhtavo poljubiš usne.
Tjela nam se dodiruju. Svakim dodirom bliže smo...
Potpunoj sreći.
Zaškripe vrata. Trznem se. I tražim te. U panici
Pokušavam negdje uhvatit tvoj lik, tvoj pogled.
Nema te. Samo mrak i tišina. Prokleta tišina.
Opet. Zamjenila sam iluziju stvarnosti.
Opet. Ona tupa bol. Nakom svakog propalog pokušaja.
Pokušaja bjega. Od stvarnosti. U neke svoje...
Samo svoje maštarije.... snove... iluzije....
Zvijezde i dalje titraju na svome mjestu.
Neće pasti. Nema čuda. Nestala je.
Jedna nada. Jedan san. San o jednoj ljubavi.
Nestale su uspomene. Kao da nikad nisu postojale.
Samo jedan svjedok, svjedok neke davne ljubavi,
Klizi niz moj obraz, kao biser u toj tamnoj noći.
Dodiruje svaki dio lica... Obraz... rub nosa.. usne...
I na njim se zaustavlja. I nestaje...
Dragi. Gdje si noćas? Čije te ruke grle?
Čije usne ljubiš?
Da li se, ah glupo je to tražit od tebe.
Ali ipak...
Da li me se ponekad sjetiš?
Da li moje ime proklizi kroz tvoje usne?
Barem onako nečujno.... Nestvarno...
Kroz šapat... U tišini jedne tamne zvjezdane noći.
Post je objavljen 29.05.2008. u 15:45 sati.