| < | lipanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
|
Vec nekoliko puta pocinjem pisati o lijepim stvarima koje su nam se desile u prosle 3 sedmice i svaki put stanem i buljim u ekran, ne znam odakle da krenem, o cemu da pisem. O onim ruznim je bilo lako jer su to bili neki detaljni dogadaji koji su iza sebe ostavili i sok i ruzan ukus. A ovi lijepi nemaju tako puno detalja, oni su vise kao neki fini, topli osjecaj, sjetis ih se i osmijeh ti se pojavi na licu, ali ne znas bas kako da ih opises i sta da kazes o njima. Znas samo da ti je drago imati ta sjecanja i drago ti je sto se desilo. Pokusacu ih nekoliko docarati: Moja sestra je naucila Edu kako da njenom mobitelu sebi pusti muziku i plese. Cak je naucio kako da promijeni izmedu dvije melodije i kako da ih pusti i zaustavi. A ples se svodi na cupkanje u koljenima (tj. guzom), mahanje rukicama dok su kaziprsti u nesto upeseni, i onda okretanje u krug na kraju melodije dok mu se ne zavrti pa padne na pod. Prvo vece je tako plese preko sat vremena, uzaivao sto smo mu se mi smijali, pljeskali i vikali bravo i "pade Edo" kad bi se srusio na pod. Kasnije ga je Azra naucila i da plese bez moba dok mu ona pjeva "hopa-cupa, hopa-cupa, hop-hop-hop".  Jednog dana je Haris unosio drva (jer njegovi imaju pec pa loze i drva i ugalj) i Edo je odlucio da zeli i on da bude kao tata. Skoro dva sata je prenosio komade isjecenih drva sa gomile do kolica i uzivao svaki put kad bi komad ubacio u kolica i cuo kako zvekne na ostala drva. Negdje u po posla Haris je sjeo i pustio Edu da sam ubacuju, a Edo je kao pravi napunio citava kolica! Vidjelo se na njemu koliko je uzivao, da to mu je bila najbolja igra koje se ikad igrao. A mi smo uzivali gledajuci ga (pogotovo Harisov otac za kojeg nisam sigurna da li ce htjeti da izlozi drva koja mu je unuk unosio), smijali se i naravno slikali. Bilo je tako slatko gleedati ga kako zeli da bude kao tata, kako on zeli da odgura kolica i kako kad je vidio Harisa da komad drveta lupa od zemlju da ga ocisti i on uradi isto. Otkrili smo da Edo voli zelene sljive - dali smo mu fine, zrele, ali je on zgrabio one zelenkasta, kisele i davio se njima. Prvu je pojeo do kospe, pa je ostavio jer nije znao sta ce s kospom. A vec drugu je pojeo i s jedne i s druge strane, ostala je samo kospa sa malo sljive oko nje :) U jedom je trenutku imao tri sljive u ruci i sve tri ih je! A meni uopste nije smetalo sto je sav umeljan i sto je sve na njemu prljavo. Poslije je naucio da smrkne nos i zatvori oci da pokaze kako su sljive kisele  Naucio je da kaze majmun, jaje, tetka, deda, da nas uzme za prst i dovuce (ili odvede, a ponekad i odgura) gdje zeli. Naucio je da se popne na kauc. Naucio je da pije iz flase (ne one za bebe, neko plasticne flase za vodu). Naucio je (skoro pa je naucio) da pije iz case. Naucio je da sjedi na stolici, normalnoj stolici za odrasle. Naucio je da trci i hoda po neravnoj livadi, naucio je da side niz jednu stepenicu bez oslanjanja. Naucio je tako mnogo toga sto ovdje vjerovano ne bi naucio jos za nekoliko mjeseci. Jedna od omiljenih zanimacija mu je bila da ganja golubove dok ih neko hrani. Prvo ih zove "pije, pije" (u prevodu "pile, pile") cim ih ugleda u blizini i rucicama pokazuje da mu dodu, a onda pokazuje i trazi kukuruz od onoga ko mu je najblizi. A kako je samo bio sretan kad oni slete, pa on potrci da ih uhvati, a golubovi prsnu na sve strane. Ma to je sreca, skakanje, mahanje rukama i naravno odmah se trazi da se golubovima baci jos hrane da opet dodu. Znao je po sat i po neumorno da ih ganja. A golubovi su se kroz dva-tri dana bilo toliko naucili na njega da su na samo nekoliko centimatara od njega letjeli. Na jednog je skoro stao jer golub nije poletio dok ga je Edo ganjao. A sa jednim se 3 puta u krug ganjao je golub samo pjeske bjezao od njega  Ono sto je mozda bilo najljepse vidjeti je bio Edin osmjeh kojeg je imao za svakoga i sreca i radost na licima nasih roditelja i rodbine dok su se s njim igrali, dok su ga nosili ili dok su ga samo gledali. Zbog toga je vrijedilo otici. |
|
Drugi post o posjeti Bosni je o necemu sto bilo smijesno da nije zalsno - bosanskoj birokratiji. To su, u stvari, dvije price, pa da krenemo redom. Prica prva - o policajcima Vozimo se iz D (gdje zive Harisovi roditelji) u B (gdje zive moji) i za nekih 15 minuta smo tu kad ispred nas mahnu policajac onom svojom stop lizalicom. Stanemo mi, Haris otvori prozor (jer on je vozio, a ja se nisam usudila ni sjesti na vozacevo sjediste, a kamoli voziti medu ludim i neljubaznim bosanskim vozacima, no o tome mozda neki drugi put). Policacaj drzi radar i prije nego sto smo mi mogli i rijec progovoriti poce on svoju pricu "Ovo je novi radar, izmjerio je da ste vozili 78, ogranicenje je 50, mi to ne mozemo izbrisati, kazna je 50 KM, a da ste vozili jos 3 preko granice (ovdje mi kontamo covjek ce nam reci da bi nas odmah hapsio) kazna bi vam bila 100 KM." E kad je rekao tih 100 mi smo ce poceli valjat od smijeha - ma daj, covjece, ne prepadaj me za 100 KM! - OK, kazemo mi, evo dokumenti. - A imate li vi kakve nase dokumente?, pita on kad je vidio Harisov ameicki pasos. - Pa nemam, nisam nas, kaze dragi i nas dvoje se opet smijemo. Smije se i policajac, ne zna sta da radi, ide da se posavjetuje se kolegom i njih dvojica dodu na super ideju da meni daju kaznu ako ja slucajno imam "kakve nase dokumente". - Ma, nema problema, kazem ja i po gepeku trazim pasos. Ali ne moze pasos, njima na formularu pise da treba broj vozacke a ja imam samo americku vozacku.... joj, sta cemo sad. Pa oni mi bi nas trebali privesti u stanicu, pa ovo pa ono, a Edo naravno sa nama u autu ... Nekako odluce da ipak Harisu upisu kaznu od 50 KM plus 1 KM nekakvog poreza sto valjda trose papir da napisu tu kaznu. A jos kad bi mi imali KM da platimo sto bi to bilo super! Mogu li dolari, ne mogu. Stanemo mi rovariti po autu da trazimo koliko sice imamo i uspijemo skupiti 21 KM u nocanicama od 1 KM koje im je dragi dao onako u dvije sake i rekao "evo ostatak" nakon sto smo nekako nasli 30 papirnih KM. Ne znam sta su policajci o svemu tome mislili, ali mi se iducih 15 minuta nismo mogli prestati smijati. Prica druga - o kancelarijskim policajcima (Ova prica je dugacka, trajala je 4-5 dana pa slijede samo highlights) Bili smo u Zadru 4 dana i uspjeli izgubiti saobracajnu u kojoj je bio i dokaz o osiguranju. U tamosnjoj policiji su nam rekli da gubitak mozemo prijaviti bilo gdje, ali nam oni nisu mogli izdati potvrdu jer je bio neki praznik (tjelovo?). Po dolasku nazad otisli smo u policiju da trazimo potvrdu da smo prijavili gubitak saobracajne gdje su nam rekli da nam je ne mogu dati jer oni mogu izdati potvrde samo ako je saobracajna izgubljena u njigovom gradu (??). To je trajalo oko sat vremena i posjetili smo dvije razlicite zgrade. Nakon nekoliko telefonskih poziva, dragi je otisao u susjedni grad da prijavi da ju je tamo izgubio (oni isti policajci iz prve price su mu rekli kako da pronade stanicu) gdje su mu dobronamjerno savjetovali da kaze da je izgubio prije 3 dana jer mora proci najmanje 48 sati prije nego sto se gubitak moze prijaviti (jer mozda se u ta dva dana pronade!). U policijskoj stanici iz nekog proslog vremena su mu jedva pristali napisati potrvdu. Napisala je neka zena, svojom rukom na listu papira i dala mu da se potpise. Dragi je naravno trazio kopiju jer to mu treba da odnese rental agenciju da bi ovi mogli traziti novu saobracajnu (a izdavanje te nove saobracajne traje oko 3-4 sedmice, moze se traziti samo u stanici gdje je orginalna izdata i izdaje se tek posto se doznaka o gubitku posalje u Banja Luku i objavi u nekom sluzbenom listu za koji niko ne zna kad i kako cesto islazi). Rekli su mu da mora napraviti zahtjev za kopiju koji se pravi u nekoj drugoj zgradi gdje su ga uputili u banku da uplati 5 KM kao porez na taj zahtjev gdje su mu pak jedva to uplatili jer nije imao maticni broj. Kao sto rekoh, da nije zalosno bilo bi smjesno. Sa potvrdom o uplati vratio se u tu zgradu gdje su mu dali olovku i list papira i rekli "pisi zahtjev". Aha! Kad ga je napisao rekli su mu da ce duplikat biti gotov tek u utorak (a ovo je bio petak). U ponedeljak su zvali iz banke jer im je onih 5 KM vraceno jer nije bilo maticnog broja pa su trazili od nas bilo kakav i bilo ciji maticni broj. U utorak smo isli po duplikat napisan na pisacoj masini. I sam ovaj sazetak price mi je dosadio dok sam ga pisala, pa vi sad zamislite nasu frustraciju na toliku neefikasnost i toliku nefleksibilnost i toliki nedostatak zelje da se ista napravi bolje ili da se nekome pomogne. Svi te gledaju kao da si im ucinio najvecu nepravdu jer trazis od njih da urade svoj posao. Svi te rado posalju nekom drugom samo da te se rijese, a da ih briga nije hoces li uspjeti uraditi ono sto pokusavas. Ako ne padas u sablon oni pojma nemaju sta da rade s tobom... uzas! Zar stvarno ta policijska stanica nije mogla imati kompjuter, pa cak i neki stari od 10ak godina koji ima Win 95 ili nesto slicno tek toliko da moze otipkati formular i odstampati ga u dva primjerka - pa cak i da naplate za to 5 ili 10 KM? Zasto je neophodan maticni broj prilikom uplate na ziro racun ako se taj maticni broj ne provjerava i ako nije bitno ciji je i da li je taj niz brojeva uopste maticni broj? Zasto se to sve ne moze obaviti na jednom mjestu za nekih 15ak minuta? Reci cu vam da moze jer vidijela sam da moze mnogo puta u ovih 12 godina. A zasto tamo ne moze? Ili se ne zeli? I znam i ne znam, znam samo da je zalosno sto je tako. I znam da mi je zbog takvih stvari drago da vise nisam tamo. (u idecem postu o lijepim stvarima) |
|
Vratismo se mi s naseg velikog puta. Vratismo se zdravi i zivi i malo umorni jer ipak je to bio veliki put. Vratismo se puni utisaka, anegdota, dozivljaja (i lijepih, ali i onih malo manje lijepih)... toliko toga da evo vac dva dana razmisljam o cemu prvo da pisem. Mozda ipak o letu jer me stvarno bilo strah kakav ce Edo biti u avionu. A on, moj mali frajer je bio savrseni mali letac kakvog bi svakoj mami pozeljela :) Nije mu smetao ni take-off ni landing, nisu ga bolile usi, nije plakao, ma ni na sta se on nije zalio. Osim na mijenjanje pelena u WCu na aerodromu sto ni meni nije bilo milo, ali smo uz pomoc nocnih pelena (koje mnogo vise upijaju) bar izbjegli presvlacenje u avionu. No, problem koji smo imali je bio taj sto smo ponjeli auto-sjedalicu (koja je btw namjenjena i za auto i za avion). Dok smo letili iz Syracuse za DC sve je bilo ok, ali koja je samo frka nastala kad smo je trebali unjeti u let iz DC za Bec! Austrian Airlines me stvarno iznenadio, pa oni kao da nikada nikoga nisu vidjeli da tu sjedalicu nosi u avion (tesko mi je povjerovati da smo mi jedini koji su se toga ikad sjetili). Prvo nam nisu dali da je stavimo na sjediste jer kao "nije sigurna" za vrijeme uzletanje i sletanja ni za njega ni za ostale u avionu (?!), Edo mora sjediti jednom od nas u krilu i moramo na njega staviti neki mali pojas koje se prikaci na nas pojas. Pristali smo mi na to kad su obecali da cemo sjediste dobiti cim avion uzleti. E sve bi to bilo fino da mi u po ljeta nismo imali nevrijeme pa smo dva sata onako sjedili u avionu, a da niko pojma nije imao koliko cemo jos tu sjediti dok se vrijeme ne proljepsa. Haris je nekoliko puta isao traziti sjedalicu koju mu nisu dali dok na kraju nije otisao kapetanu i objasnio da se nasem djetetu spava, da nama treba ta sjedalica itd.. i dobili smo je pod uslovom da ga izvadimo cim avion krene. Sav sretan, iznerviran, ali sretan, donese Haris sjedalicu, postavi je, kad eto ti stujardesa - ne mogu one da se nacude da je sjedalica privezana za sjediste, da se ne mrda. Ja ne znam jesu li to oni stavrno mislili da cemo mi nju samo onako staviti na sjediste i to je to??? Izgleda da jesu.... Uglavnom, ubacimu Edo u sjedalicu, a on za 10 minuta zaspi i probudi se tek kroz 4 sata sav veseo i spreman za igru. U Becu opet zbrka oko sjedalice jer ne moze proci kroz x-ray masinu pa su morali Harisa vodati po 3-4 masine, a da su je na kraju gurnuli u neku tek toliko da izgleda da su je pregledali. Ma bez veze skroz! Naravno, u avionu gledaju kao da unosimo ko zna sta i tek kad smo objasnili sta i kako bilo je u redu. I tu su se naravno cudili kako se ne mrda, kako je zavezana da bi nas na kraju pitali koji je model da bi znali za ubuduce  Na povratku je bila slicna prica, no mi smo vec bili uhodani i ocekivali probleme pa smo ih odmah i preduhitrili objasnjenjima. Srecom imali smo i upustva koja su dosla sa sjedalicom na kojima se jasno vidi da moze u avion i kako se postavi u avionu. Uglavom, problem je nastao oko necega cemu se nisam bas ni najmanje nadala. Ali Edo je zato bio prava zvijezda. Bio je jedina beba koja uopste nije palakala, a cak mislim da je i od nas bio bolji :) I mogu jos samo reci da je definitivno vrijedilo kupiti mu njegovo sjediste (ma koliko ono bilo skupo) jer da smo imali samo dvije stolice i da smo ga morali drzati u krilu poludili bi i mi i on. Sad znam da imam malog svjetskog putnika kojeg svugdje mozemo voditi (slike i ostale zanimljivosti dolaze uskoro) |