| < | lipanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
|
Vratismo se mi s naseg velikog puta. Vratismo se zdravi i zivi i malo umorni jer ipak je to bio veliki put. Vratismo se puni utisaka, anegdota, dozivljaja (i lijepih, ali i onih malo manje lijepih)... toliko toga da evo vac dva dana razmisljam o cemu prvo da pisem. Mozda ipak o letu jer me stvarno bilo strah kakav ce Edo biti u avionu. A on, moj mali frajer je bio savrseni mali letac kakvog bi svakoj mami pozeljela :) Nije mu smetao ni take-off ni landing, nisu ga bolile usi, nije plakao, ma ni na sta se on nije zalio. Osim na mijenjanje pelena u WCu na aerodromu sto ni meni nije bilo milo, ali smo uz pomoc nocnih pelena (koje mnogo vise upijaju) bar izbjegli presvlacenje u avionu. No, problem koji smo imali je bio taj sto smo ponjeli auto-sjedalicu (koja je btw namjenjena i za auto i za avion). Dok smo letili iz Syracuse za DC sve je bilo ok, ali koja je samo frka nastala kad smo je trebali unjeti u let iz DC za Bec! Austrian Airlines me stvarno iznenadio, pa oni kao da nikada nikoga nisu vidjeli da tu sjedalicu nosi u avion (tesko mi je povjerovati da smo mi jedini koji su se toga ikad sjetili). Prvo nam nisu dali da je stavimo na sjediste jer kao "nije sigurna" za vrijeme uzletanje i sletanja ni za njega ni za ostale u avionu (?!), Edo mora sjediti jednom od nas u krilu i moramo na njega staviti neki mali pojas koje se prikaci na nas pojas. Pristali smo mi na to kad su obecali da cemo sjediste dobiti cim avion uzleti. E sve bi to bilo fino da mi u po ljeta nismo imali nevrijeme pa smo dva sata onako sjedili u avionu, a da niko pojma nije imao koliko cemo jos tu sjediti dok se vrijeme ne proljepsa. Haris je nekoliko puta isao traziti sjedalicu koju mu nisu dali dok na kraju nije otisao kapetanu i objasnio da se nasem djetetu spava, da nama treba ta sjedalica itd.. i dobili smo je pod uslovom da ga izvadimo cim avion krene. Sav sretan, iznerviran, ali sretan, donese Haris sjedalicu, postavi je, kad eto ti stujardesa - ne mogu one da se nacude da je sjedalica privezana za sjediste, da se ne mrda. Ja ne znam jesu li to oni stavrno mislili da cemo mi nju samo onako staviti na sjediste i to je to??? Izgleda da jesu.... Uglavnom, ubacimu Edo u sjedalicu, a on za 10 minuta zaspi i probudi se tek kroz 4 sata sav veseo i spreman za igru. U Becu opet zbrka oko sjedalice jer ne moze proci kroz x-ray masinu pa su morali Harisa vodati po 3-4 masine, a da su je na kraju gurnuli u neku tek toliko da izgleda da su je pregledali. Ma bez veze skroz! Naravno, u avionu gledaju kao da unosimo ko zna sta i tek kad smo objasnili sta i kako bilo je u redu. I tu su se naravno cudili kako se ne mrda, kako je zavezana da bi nas na kraju pitali koji je model da bi znali za ubuduce  Na povratku je bila slicna prica, no mi smo vec bili uhodani i ocekivali probleme pa smo ih odmah i preduhitrili objasnjenjima. Srecom imali smo i upustva koja su dosla sa sjedalicom na kojima se jasno vidi da moze u avion i kako se postavi u avionu. Uglavom, problem je nastao oko necega cemu se nisam bas ni najmanje nadala. Ali Edo je zato bio prava zvijezda. Bio je jedina beba koja uopste nije palakala, a cak mislim da je i od nas bio bolji :) I mogu jos samo reci da je definitivno vrijedilo kupiti mu njegovo sjediste (ma koliko ono bilo skupo) jer da smo imali samo dvije stolice i da smo ga morali drzati u krilu poludili bi i mi i on. Sad znam da imam malog svjetskog putnika kojeg svugdje mozemo voditi  (slike i ostale zanimljivosti dolaze uskoro) |