| < | travanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
Spremamo se Edo i ja jutros da idemo na posao/na cuvanje i sve je bilo spremno samo smo jos Edi trebali da obucemo cipele. Stojimo u dnevnoj sobi i ja mu kazem: Slatkice, jos nam samo cipelice trebaju. Gdje li smo ostavili tvoje cipelice? Znas li ti gdje su cipelice? I krenem da ih trazim po hodniku i po kuhinji i onako usput pricam s njim: Moramo naci cipelice jer necemo moci ici u park ako ne budemo imali cipelice. (I tako nesto u tom fazonu.) Pronadem ih u kuhinji i vracam se u dnevnu sobu da mu ih obucem. I onda ga ugledam kako izlazi iz svoje sobe (gdje je u meduvremenu otisao, a da ga ja nisam ni vidjela) i sav sretan nosi u rukama nove cipelice koje smo kupili prije nekoliko sedmica, koje jos nismo nosili i koje su bile u cosku pokraj njegovog krevetica jos uvijek zapakovane u kutiju. On ih je izvadio, uzeo po jednu cipelicu u svaku ruku i krenuo da mi ih donese. Kad me ugledao izlazeci iz sobe, veselo ih je podigao u zrak i nasmijao mi se kao da kaze “evo ih, mama, pronasao sam cipelice”. I tako smo jutros obukli nove cipelice  Mali, usputni update: Edo je visok 82.55 cm i tezak 13.5 kg. I veoma voli tobogan  |