Marketing
Malo moje pametno
Spremamo se Edo i ja jutros da idemo na posao/na cuvanje i sve je bilo spremno samo smo jos Edi trebali da obucemo cipele. Stojimo u dnevnoj sobi i ja mu kazem:
Slatkice, jos nam samo cipelice trebaju. Gdje li smo ostavili tvoje cipelice? Znas li ti gdje su cipelice?
I krenem da ih trazim po hodniku i po kuhinji i onako usput pricam s njim:
Moramo naci cipelice jer necemo moci ici u park ako ne budemo imali cipelice. (I tako nesto u tom fazonu.)
Pronadem ih u kuhinji i vracam se u dnevnu sobu da mu ih obucem. I onda ga ugledam kako izlazi iz svoje sobe (gdje je u meduvremenu otisao, a da ga ja nisam ni vidjela) i sav sretan nosi u rukama nove cipelice koje smo kupili prije nekoliko sedmica, koje jos nismo nosili i koje su bile u cosku pokraj njegovog krevetica jos uvijek zapakovane u kutiju. On ih je izvadio, uzeo po jednu cipelicu u svaku ruku i krenuo da mi ih donese. Kad me ugledao izlazeci iz sobe, veselo ih je podigao u zrak i nasmijao mi se kao da kaze “evo ih, mama, pronasao sam cipelice”.
I tako smo jutros obukli nove cipelice 
Mali, usputni update: Edo je visok 82.55 cm i tezak 13.5 kg. I veoma voli tobogan 
Post je objavljen 20.04.2009. u 17:05 sati.