| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
|
Dragi je sinoc saznao da mu se veoma dobar prijatelj razvodi. U braku je tek malo duze od dvije godine i izgleda da je preko vikenda saznao da ga je ona prevarila. Nismo iznenadeni jer oboje smo mislili da ona nije za njega i da se ne bi trebali vjencati, ali mi ga je zao jer stvarno je fin... mnogo bolji nego sto je ona zasluzila. Nismo iznenadeni jer je ona to vec jednom uradila, prije mnogo godina, a on joj je oprostio. Ono sto meni nije jasno je sta joj je trebalo da tako nesto uradi... On joj je pruzio zivot kakav bi malo gdje mogla naci. Ako joj nije bilo dosta ili joj se nije svidalo zasto jednostavno nije otisla. Znam ja da to nije tako jednostavno kao sto je napisati par recenica i znam da ne znam detalje njihovog zivota, ali opet ne razumijem ljude koji zele jednim dupetom da sjednu na dvije stolice. Ne razumijem ni one koji imaju vanbracnu vezu, a ni one koji se upustaju u vezu sa ozenjenim covjekom / udatom zenom. Ne vidim tu bas neki happy ending ni za koga, vidim samo mnogo s*ebanih zovota. Sva sreca pa njih dvoje nemaju djece, pa ce i razvod biti laksi. Takode ne razumijem ni one koji oproste osobi koja ih je pravarila. Kako mozes vjerovati da te nece opet prevariti. Kako mozes biti sa njim/njom znajuci da je tako nesto uradila. Cest izgovor (ili odgovor) je da se u braku ostane radi djece, ali pitam se ne ostanu li ti ljudi u braku samo zato jer je tako lakse. Jer alternativa je zapocinjanje novog zivota, a za to treba volje i hrabrosti. Voljela bi cuti iskren odgovor na pitanje kako se osjecas dok lezes kraj nje/njega, mislis li o tome dok zajedno vecerate, ako kasni sa posla pitas li se gdje on/a u stvari, da li zivis sa sumnjom ili upste ne mislis o tome? Znam da svako svoj zivot stvara i svako donosi odluke koje mu odgovaraju i nije mi najmera da ovim postom bilo kome govorim kako bi trebali zivjeti. Moj motto je uvijek bio live and let live (kako god hoce da zive) - samo sam radoznala i voljela bi cuti misli, ali one iskrene misli ljudi koji su kroz to prosli. Znam da ja ne bi mogla ostati s nekim ko me prevario, a nisam sigurna ni da bi postovala onog ko bi odlucio ostati sa mnom ako bi ga ja prevarila. Dragi i ja smo davno jednom drugom rekli da ako ikada do toga dode (a znam da nece doci) oticemo svako svojim putem i kraj price. Ako ne mozemo zajedno, ne trebamo ni biti zajedno. Ako nam treba nesto vise od nase veze, onda nasa veza ne treba ni da postoji. Ovo je, u stvari, trebao da bude jedan kratak post i nisam bila planirala o svemu ovome pisati. Htjela sam samo u nekoliko recenica na brzinu napisati ovo: Pita me dragi (posto smo popricali o prijatelju): - Jelde mi se necemo nikada razvesti? - Naravno da necemo, odgovaram mu. Pa mi zivimo u simbiozi, mi ne umijemo jedno bez drugog :) - Sta simbiozi? Mi imamu parazitsku relationship, ti dobro znas da ti mene iskoristavas... pravim ti sendvice, pazim te, kupujem ti poklone. Ti meni nista, kao pravi parazit. - Ne, ne, ne. Mi smo u simbiozi. Cekaj da ti google definiciju simbioze. Ah, evo nasla sam - bliski ekoloski odnos izmedu dva bica razlicitih vrsta. Aha, evo fino pise jedna vrsta je "Mutualism -- both species benefit". - I sta jos pise? - "Parasitism -- one species benefits, the other is harmed". - Aha! Eto vidis. Ja sam harmed. - Ma, nisi. Kazem ti, mi imamo mutialism, ti si sasvim okey. I super ti je.   |
Za sve moje posjetitelje koji su trazili nove slike, evo ih nekoliko :)   Za one koji me imaju na FB, tamo ih ima mnogo vise. |
|
Vec dugo nisam nista o Edi pisala, pa kako mi je na poslu zatisje (ne znam jeli pred buru ili samo onako) koristim vrijeme da malo blogiram. Razlog sto vec dugo nisam pisala je sto se uglavnom igram s Edom i kao pravo ponosna mama divim se kako mi je svaki dan pametniji i ljepsi. Gledala sam neki dan slike od prije nekoliko mjeseci i nevjerovanto mi je koliko se promijenio, kako je samo porastao. Na slikama kao da je neka druga beba koja lici na njega, neka mala beba koja jos ne moze ni da sjedi, a ne moj mali djecak koji cim me ugleda (ili mi cuje glas) ima ogromni osmijeh na licu i odmah pruza rukice u zrak da ga podignem. Moja mala maza…. Voli da legne pokraj mene, voli da mi sjedi u krili, da sjedi kraj mene… nekad cak uzme moju saku, fino je polozi na pod i stavi glavu na nju da legne i da ga ja mazim. Nova omiljena igra mu je citanje knjiga. Uzme knjigu, stavi je meni u ruku i zeli da mu je citam. Pametnica moja… sjedemo tako na pod, jedno preko puta drugog, ja okrenem knjigu prema njemu, pokazujem mu slike i izmisaljm price o slikama. Voli kad brojim koliko prstica ima gecko, pa onda da brojim njegove prstice. Na drugoj slici ima krava koja je napuhala obraze i cim vidi tu sliku i on pocne da puse. U drugoj knjizi ima slika mede na kojoj mu pokazujem kako se zovu dijelovi tijela, nekad je on uzme pa sam prsticem pipka po slici i nesto prica. Istopim se sva kad ga gledam. Uziva da mu citamo i pricamo price. Kad je ispred njega knjiga sav se smiri i ne zeli da prestanemo citati. Za nekoliko dana bi nam trebala doci posiljka za Amazonas a 4 nove Baby Einstein knjige, pa cemo da ucimo nove rijeci i nove price A da li sam vam pricala kako se moj mali djecko potukao s drugom bebom? Zena koja ga cuva ima sestricnu koja ima curicu 3 sedmice stariju od Ede. Mala ima nevjerovatno dugu kosu tako da joj zavezu repic ili nekoliko repica. Jednom se se njih dvoje igrali i onda je otela igracku njemu iz ruke. Edo je nju povukao za repic i ona je pocela plakati. On se prepao, pa je i on poceo plakati. Onda je ona njega gurnula… sve se to desilo u nekoliko sekundi i ko zna sta bi dalje bilo da ih nisu razdvojili  Raste mali bebic nevjerovanto brzo… vec ima 6 zubica (dva dole i cetri gore), kosica mu je dugacka u cupava, jos malo pa je i prohodao, sam jede male komadice hrane (piletinu, ribu, snicle, pire krompir), a najvise voli smoki – njega trpa u usta po 3-4 komada od jendom. Zar je moguce da ce mu samo za 5 i po sedmica prvi rodendan? |
|
Evo kako smo mi glasali za Obamu.... Haris: Hej odoh da glasam, za koga da glasam? Jaca: Kako za koga, pa za Obamu. Haris: Ja mislio za McCain-a. Jaca: Samo probaj. (Ovo gore je komentar koji je moj dragi napisao od Lidije, a za one koji ne znaju, ja imam samo zelenu kartu pa moram cekati da za Obamu glasam kroz 4 godine. No, dragi je glasao za nas  ) |
|
Jedina losa stvar mog novog posla je to sto ga nisam nasla ranije. Prva sedmica je prosla skorz fino i stvarno sam zadovoljna. Kompanija je okay, ljudi sa kojima radim veoma fini, prijatni i spremni pomoci i odgovoriti na svoja moja pitanja. Kako je samo lijepo biti onaj koji postalja pitanja, a ne onaj ko zna najvise od svih i koga svi zovu, kome telefon zvoni svake dvije minute, a email poruke samo stizu jedna za drugom. Dok nisam pocela ovaj novi posao nisam ni znala koliko sam bila zamrzila onaj stari. Koliko mi je bilo mrsko vidati one iste ljude, slusati iste price i gluposti iz dana u dan, svaki ponedeljak odgovarati na sefovo pitanje "how was your weekend" i onda slusati o njegovim projektima oko renovacije kuce i ostalim dosadnim i veoma detaljnim glupostima. Tek sad vidim da ni to sto sam isla kuci svaki dan ranije s posla nije puno pomagalo jer bi dosla kuci umorna i nikakva i znala bi da me ce me sutra jos vise toga cekati jer niko drugi nije radio ono sto sam ja radila, nije bilo nikakve zamjene. Sad idem na posao pola sata ranije, vratim se kuci dva sata kasnije, ali sam kao nova osoba. Nisam umorna, nisam pod stresom, opustena sam....cak i dragi kaze da me dugo nije vidio ovako veselu i sretnu. Sve sam mislila da sam umorna zbog Ede, zbog nedovoljnog spavanja, mislila sam da je to normalno sa malom bebom.... sad tek vidim koliko je stres sa posla uticao na sve to. Ma, i nije to bio toliko stres koliko je to meni jednostavno bilo dosadilo i omrzlo. Sad se na neki nacin veselim otici na posao. Prva sedmica je bila veoma uzbudljiva - isla sam na audit odmah prvi dan sto je bilo veoma cool. Onda sam radila financial statements za jednu manju kompaniju i za trust. Sutra me ceka jos malo toga, pa onda moj prvi povrat poreza za firmu. Zanimljivo je da sam se poslije 3-4 dana na novom poslu osjecala mnogo vise "kod kuce" nego na starom mjestu gdje sam bila 5 i po godina. Ne znam kako da to opisem, ali tamo nisam imala nikakvih licnih stvari (npr. slike, solja za kafu (jer je ne pijem), neki ukrasi i tako to), a ovdje sam vec donjela jednu solju za kafu da u njoj drzim svoje olovke. Ovdje osjecam da imam moj prostor koji je samo moj i niko ga drugi nece "prljati". ps. Maja, nismo Edu oblacili u kostim. Nismo mogli da nademo njegovu velicinu ni za jedan koji nam se svidao. Bice zato iduce godine :) |