| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
|
Danas Edo slavi prvih mjesec dana. Nevjerovatno kako vrijeme brzo leti, imam osjecaj kao da smo tek juce dosli iz bolnice sa malom, sicusnom bebom i pitali se sta cemo i kako cemo. A sad imamo velikog djecka koji nam se smije, koji nas prepoznaje, koji okrene glavu kad cuje nas glas, koji je narastao 5 cm i udebljao se najmanje 1 kg. Sad smo eksperti u mijenjanju pelena, u oblacenju i presvalcenju, u hranjenju i podrigivanju, sad znamo sta koji njegov plac znaci. Sad smo se naucili da zivimo sa manje (mnogo manje) od 8 sati sna i da se budimo 3 puta po noci da ga hranimo. Ono sto ne znamo je kako smo ikad zivjeli bez njega… ne sjecamo se vise tog zovota prije njega. Poslije prvih mjesec dana sve je mnogo lakes, pogotovo zato sto nam je prosle sedmice u pomoc dosla moja mama. Tek sad vidim koliko znaci imati rodbinu blizu, nekoga da malo pripazi na Edu, da nam skuha finu domacu hranu, nekoga da pazi nas dok mi pazimo bebu. A sto je najbolje ona ce biti tu da pazi Eedu kad se ja za dvije sedmice vratim na posao jer stvarno ne znam kako bi ga ovako malog ostavili s nekim strancima. To ce biti dovoljno tesko uraditi u maju, ali o tom po tom. U ovih mjeces dana se mnogo toga promijenilo: Postala sam mama – to mi jos uvijek tako cudno zvuci Postala sam mnogo strpljivija Prioriteti su se promijenli – Edo je sad u prvom planu, a sve ostalo moze cekati Promijenilo se i preko 300 pelena (od kojih se neke bile veoma smrdljive tako da je Edo dobio novi nadimak: Chemical Edi – his gases are deadly) Naucila sam da se moze zivjeti i bez svakodnevnog tusiranja i cjelonocnog spavanja Naucila sam se tipkati I pisati postove jednom rukom dok mi on spava u drugoj I za kraj moram da se pohvalim da su mi samo 2-3 kg ostale pa da se vratim na moju staru tezinu (dragi kaze da sam najsexi mamu koju je ikad vidio) A evo i nekoliko slika moje male maze, najsladeg malog bica na svijetu     |
|
Dok sam bila trudna citala sam o iskustvima drugih trudnica tamo na starom kontinentu i obecala da cu poslije poroda napisati jedan post o mom iskustvu ovjde u Americi. So, here it goes… U bolnicu smo dosli u 6:30 AM na zakazano izazivanje poroda. Tamo su nas docekali kao u hotelu, odmah odveli u nasu sobu i jos nas pitali “is this room ok?”. Nije bilo nikavih formulara ni papirologije jer smo sve to obavili postom jos prije nekoliko sedmica. U sobu je sa nama usla i medicinska sestra (Michelle) kojoj sam ja taj dan bila jedini pacijent. Mene je prvo iznenadila sama velicina te sobe - na jednoj strani nalzi se krevet, stolica na ljuljanje, fotelja i neki instrumenti, a sa druge strane krevetic za bebu i sto za doktorove instrumente. Soba takode ima i kupatilo sa tus kabinom. Official naziv sobe je labor and delivery room (LDR) jer u toj sobi se do dolaska bebe sve odvija, trudnica se nigdje ne premjesta osim naravno ako se ne bude morala voditi u operativnu salu na carski rez (rekli su mi da se sve to obavi za manje od 15 minuta). Kad sam se presvukla i smjestila u krevet, Michelle me prikopcala na aparat koji mi je svakih 10 minuta mjerio pritisak, a na stomak mi je stavila dvije okrugle plocice – jedna je mjerila trudove, a druga bebine otkucaje srca. Objasnila nam je sta znace razne linije na monirotima tako da i mi znamo sta se desava. U lijevu ruku mi je zabila malu IV iglu preko koje su mi kasnije sve davali. Kako ja nikad prije nisam primala infuziju mislila sam da je potrebna posebna igla za svaku vrecicu, no na srecu sve je islo preko jedne igle i nisam ni osjetila kad su oni mjenjali i dodavali IV vrecice.      U 8 je dosao doktor i probuso mi vodenjak. Koja je to poplava bila!!! Opisat vam ne mogu koliko mi je drago bilo da mi se to pucanje nije desilo kod kuce ili jos gore na poslu ili u prodavnici. Citala sam da tu bude dosta vode, ali stvarno pojma nisam imala koliko je to puno vode. Michelle i druga medicinska sestra su takvom brzinom presvukle navlaku na krevetu i zamijenile vodootporne pads koji su bili ispod mene da ja nista ni osjetila nisam (moram napomenuti da je krevet iz dva dijela tako da se donji dio koji je meni bio malo iznad koljena mogao odvojiti). U 8 su mi takode poceli davati Pitocin, drug koji izaziva trudove. Do 9 nisam nista osjecala (Michelle je svakih 20 minuta povecavala dozu), gledali smo trudove na monitoru i zezali se kako poradanje lagano. Doktor nam je objasnio da bi uz Pitocin trebala da se otvaram oko 1-1.5 cm svakih sat-sat i po, ali da je svako tijelo drugacije pa da se ne razocaram ako kod mene bude islo sporije. Desilo se bas onako kako je on predvidio. Oko 9:30 vec sam pocela da osjecam trudove koji nisu bili bas ugodni i trazila sam Epidural. Od 0 do 10, ti su moij trudovi bilo oko 4, ali ja nisam htjela ni da znam kako oni jaci izgledaju. U 10 sam dobila Epidural. Osim malog uboda igle nista nisam osjetila. Stavrno ne znam zasto bi se iko odlucio na porod bez Epidurala. Nekih 5-10 minuta poslije primanja Epidurala bolovi su savim nestali, donji dio tijela vise bas i nisam osjecala. Jos sam mogla pomjerati noge, ali sam imala osjecaj kao da su veoma utrnule pa ih je bilo malo teze mrdati. Poslije toga ni jedan vise trud nisam osjetila, ali po monitoru smo znali da se nesto ipak desava. Izmedu podne i dva sata sam prespavala sve sto se desavalo, a oko pola 3 su mi rekli da sam na 10 cm i da cu uskoro poceti da push. Pushing je poceo u 3 PM – donji dio kreveta su skonili, a na njegovom mjestu su se pojavili drzaci za noge (valjda su citavo vrijeme i bili tu ispod kreveta). Michelle mi je objasnila kako da se za neke druge drzace uhvatim rukavama i kako da duboko udahvem i push dok ona broji do 10, pa tako tri puta. U meduvremenu doktor I druga medicinska sestra su se smestili na svoje pozicije, dragi se priblizio krevetu sa moje lijeve strane and it was show time! Prvi pushing i nije bio tako los. Jedino sto je bilo veoma cudno pokusavati da kontrolises nesto sto ne osjetis, ali i to sam brzo skontala. I takode sam skontala da je dobro sto nismo isli na child birting classes – bio bi to total waste of time. Poslije nekoliko pokusaja, pushing je posato malo tezi, za nekih 15 minuta sam mislila da cu se onesvjestiti, a kad bi pogledala dragog i na njegovom licu vidjela kako mu je tesko mene gledati dok pokusavam izbaciti bebca vani znala sam da ne izgledam bas najbolje. No izdrzala sam 50 minuta, imala sam super podrsku dragog, doktora i medicinskih sestri, i u 3:50 sam cula najsladi plac naseg malog pinatica. Moram priznti da je prvo sto sam pomislila bilo “oh, he is out - no more pushing!”. Oko 7 su me premjestili u sobu za recovery, privatnu sobu gdje je i bebac odmah bio s nama. Pitali su me da li zelim rooming, tj. da on ostane sa mnom preko noci, no ja sam to odbila jer me bilo strah zaspati a da je on tu kraj mene. Ali zato su mi ga dovodili svakih nekoliko sati da ga nahranim i budem s njim. U subotu je Edo vecnu dana proveo kod mene u sobi, a isto tako i subotu navece. Jos u sobotu sam bila spremna da idem kuci, ali smo ipak morali cekati do nedelje.  U nedelju oko 2 PM smo po prvi put sve troje zajedno usli u kucu kao prava mala family. U nedelju je zapocela nasa adventure of a lifetime…. Sad se malo mucimo za hranjenjem. Edu muce grcevi i gasove, probavamo razne flasice, cucle i formule. Poslije 3 veoma uplakana dana cini mi se da smo konacno nasli nesto dobro jer Edo spava vec skoro dva sata i po prvi put poslije hranjenja nije plakao. Osim toga sve nam je super. On je predivan i tako se puno mijenja iz dana u dan. Jedva cekam da nam se vrijeme malo proljepsa pa da ga ubacim u BabyBjorn pa da zajedno idemo setati Montyja.  |