| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Devilov post od ponedjeljka me podsjetio na nešto što se desilo prošle godine otprilike u ovo vrijeme. Dragi ima prijatelja koji živi u Zenici. Njih dvojica znaju se još od kad su bili mali, išli su zajedno u osnovnu i srednju školu, i još uvijek su u kontaktu, čuju se često preko aol im-a. Taj njegov frend (zvaćemo ga Joe) se prije jedno tri godine oženio. Oženio se djevojkom koja je samo na to čekala, djevojkom koja je na mnogo nižem intelektualnom nivou od njega, djevojkom s kojom nema ništa zajedničko – ovo zadnje su njegove riječe (No to je tema za neki drugi put.) Nekih 10ak mjeseci poslije vjenčanja dobili su sina. Sve je to ok. Ali evo šta nije ok: Joe: Žena mi je ostala opet trudna pa mora na abortus. Dragi: Niste planirali da ostane trudna? Joe: Nismo, nismo još spremni za drugo dijete. Dragi: Pa niste koristili kontracepciju, ona ne pije pills? Joe: Ah, ma ne može ona svaki dan tablu pit. Ne može ona svaki dan tablu pit! Ne može ona svaki dan tablu pit!!! – ne mogu da vjerujem da su mi uši zaista tu izjavu čule. Znam, ali nije to ništa, kaže meni dragi i nastavlja s ostatkom priče, Joe kaže da je to tamo kod njih sasvim normalno. Da to nije uopšte tabu, da se o tome otvoreno priča i da žene često idu na abortuse, neko i po tri-četiri puta. Ja ne mogu da dođem sebi. Pa šta je tom svijetu?!? Od kad je to lakše imati abortus, operaciju od koje se oporavlja mjesec dana, nego svaki dan popiti malu tabletu prečnika dva milimietra, ili svaka tri mjeseca primiti inekciju, ili staviti kondom, ili u najgorem slučaju izvući ga na vrijeme? Ne razumijem to nikako! Da me pogrešno ne shvatite, ja sam veoma liberalna osoba, veliki borac za ženska prava, totalno pro-choice, ali to nije pro-choice, to je stupidity. Razumijem da se dese neželjene i neplanirane trudnoće, ali da neko iz dana u dan redovno ima sex, tačno zna kakav je mogući rezultat tog sex-a (jer jedan rezultat im plače u drugoj sobi), i ne poduzima ama baš ništa da spriječi dešavanje tog rezultata iako ne želi da se taj rezultat desi - e to nikako ne kontam. |
Mislim da sam konačno riješila misterioznu pojavu cvijeća u našem dvorištu (ma baš sam pravi Poirot!). Prvo su se prije jedno tri sedmice pojavila tri kaćunka, jedan bijeli i dva ljubičasta. Sama njihova pojava i činjenica da sam poslije osam godina ugledala kaćunke (i to u mom dvorištu!) je bila dovoljno šokantna da su sva pitanja u vezi njihovog porijekla bila potpuno beznačajna i nestala su istom brzinom kojom su se i pojavila, ako su se upšte i bila pojavila. Bili su predivni, glasnici proljeća, uživala sam u njima nekoliko dana dok nisu uginuli. Onda su se na drugom kraju dvorišta pojavile tri nove cvjećke. Veoma čudne, debelih, stisnutih zelenih liski, sa nekom čudnom izraslinom u sredini koja me podsjetila na pečenjak. Ali za dva dana ta čudna izraslina je procvjetala u predivno cvijeće, a pošto mi hortokultura nije jača strana pojma nemam kako se to cvijeće zove. Ali prije 4 dana se desilo nešto još šokantinije od svega – nekih pola metra od kaćunaka (već uginulih i nestalih) pojavio se tilipan. Jedan jedini, slatki, narandžasti! Ali tulipani nisu vrsta cvijeća koje se tek tako samo pojavi (bar mislim da nisu), tako da ovih zadnjih dana uporno pokušavam da skontam šta je prouzrokovalo pojavu svog tog divnog cvijeća. I onda juče, šetajući Montyja (opet) konačno se upalila sijalica i sve mi je bilo jasno. Dvije male vjeverice pretrčale su ispred nas, Monty je naravno krenuo za njima, a kud Monty tu i ja, i upali su sijalica! Odjednom mi je sve postalo jasno – kao u fimovima kad prikažu nekoliko naizgled nepovezanih scena, jednu za drugom, u djeliću sekunde. Jedna vjeverica je nosila kikiriki, a ja skontam šta je zajedničko svim vrstama cvijeća iz dvorišta – ni jedno nema malo sjeme koje bi vjetar mogao da donese, nego im je sjeme poput male glavice luka koju neko mora da zakopa na određeno mjesto da bi na tom mjestu izrastao cvijet. A ko je taj ko je zakopao sjemenke – male, lude vjeverice! Ko zna, mozda će nam iduće godine narasti kikiriki! |
happy birthday to youhappy birthday to youuu happy birthday dear makedooo happy birthday to you and many more.... |
The Hitch Hiker's Guide to the Galaxy i ostale 4 priče koje ga prate su je jedna od najboljih i najdražih mi knjiga koje sam ikad pročitala. Pri prvom čitanje sam je “progutala” za manje od sedmicu dana, a ko zna koliko sam je jos puta pročitala za ovih 8 godina. I naravno, čim sam imala priliku kupila sam i sve ostale knjige koje je Douglas Adams napisao i pročitala ih sa istim uzivanjem. Hitchhiker je po prvi put ugledao svjetlo dana na BBC radiju davne 1978 godine, 1979 je knjiga izdana u Engleskoj, a godinu dana kasnije i u USA. Nekad ranih 80 –tih nastali su i nestali prvi pokušaji da se knjiga pretvori u film, i evo nekih 20ak godina kasnije to se konačno i desilo. 29og aprila film konačno izlazi. Oni koji su ga već vidjeli pišu da je pravo dobar, jedva čekam da se u to i sama uvjerim. Večeras sam uzela knjigu sa police da je opet pročitam – još jednom prije filma. Ko god nije imao sanšu da se do sad dočepa ove knjige, nemate sta čekati. I to po mogućnosti na engleskom jer u prevodu će se dosta toga izgubiti. Knjiga je fenomenalna, relaksirajuća, nasmijat će vas i navesti na razmisljanje. Don’t panic and don’t forget to bring the towel!!! Far out in the uncharted backwaters of the unfashionable end of the western spiral arm of the Galaxy lies a small unregarded yellow sun. Orbiting this at a distance of roughly ninety-two million miles is an utterly insignificant little blue green planet whose ape- descended life forms are so amazingly primitive that they still think digital watches are a pretty neat idea. This planet has - or rather had - a problem, which was this: most of the people on it were unhappy for pretty much of the time. Many solutions were suggested for this problem, but most of these were largely concerned with the movements of small green pieces of paper, which is odd because on the whole it wasn't the small green pieces of paper that were unhappy. And so the problem remained; lots of the people were mean, and most of them were miserable, even the ones with digital watches. Many were increasingly of the opinion that they'd all made a big mistake in coming down from the trees in the first place. And some said that even the trees had been a bad move, and that no one should ever have left the oceans. And then, one Thursday, nearly two thousand years after one man had been nailed to a tree for saying how great it would be to be nice to people for a change, one girl sitting on her own in a small cafe in Rickmansworth suddenly realized what it was that had been going wrong all this time, and she finally knew how the world could be made a good and happy place. This time it was right, it would work, and no one would have to get nailed to anything. Sadly, however, before she could get to a phone to tell anyone about it, a terribly stupid catastrophe occurred, and the idea was lost forever. This is not her story. But it is the story of that terrible stupid catastrophe and some of its consequences. It is also the story of a book, a book called The Hitch Hiker's Guide to the Galaxy - not an Earth book, never published on Earth, and until the terrible catastrophe occurred, never seen or heard of by any Earthman. Nevertheless, a wholly remarkable book. In fact it was probably the most remarkable book ever to come out of the great publishing houses of Ursa Minor - of which no Earthman had ever heard either. Not only is it a wholly remarkable book, it is also a highly successful one - more popular than the Celestial Home Care Omnibus, better selling than Fifty More Things to do in Zero Gravity, and more controversial than Oolon Colluphid's trilogy of philosophical blockbusters Where God Went Wrong, Some More of God's Greatest Mistakes and Who is this God Person Anyway? In many of the more relaxed civilizations on the Outer Eastern Rim of the Galaxy, the Hitch Hiker's Guide has already supplanted the great Encyclopedia Galactica as the standard repository of all knowledge and wisdom, for though it has many omissions and contains much that is apocryphal, or at least wildly inaccurate, it scores over the older, more pedestrian work in two important respects. First, it is slightly cheaper; and secondly it has the words Don't Panic inscribed in large friendly letters on its cover. But the story of this terrible, stupid Thursday, the story of its extraordinary consequences, and the story of how these consequences are inextricably intertwined with this remarkable book begins very simply. It begins with a house. |
Sinoć sam šetajući Montyja ipred jedne kuće ugledala male, zelene, dobro mi poznate, pupoljke jorgovana. Jorgovan za mene nije samo cvijet koji fino izgleda i jos ljepše miriše. Jorgovan je mnogo više od toga, nešto što uvijek izazove bujicu sjećanja u mojoj glavi, a istovremeno mi čitavno tijelo ispuni nekom mirnom, tihom toplinom. Pored verande mog djeda i nene je bio jedan veliki jorgovan (nadam se da je još uvijek tamo). Sa njega je djed rezao grane da mi napravi luk i strijelu kad smo se igrali indijanaca i kauboja. Na palcu lijeve ruke još uvijek imam ožiljak gdje sam se posjekala djedovam čakijom koju sam “posudila” iz njegovog tamno plavog radnog kaputa i pokušala sama da odrežem jednu granu. Tad mi je bilo nekih 6 ili 7 godina, ali je sjećanje na taj dan tako svježe, iako je ožiljak sve manje i manje primjetljiv. Sjećanja na djeda su mu tako draga, možda i najdraža iz mog djetinjstva. Ja sam mu bila prva unuka i znam da sam uvijek imala posebno mjesto u njegovom srcu. Uvijek je samo za mene čuvao prve jagode iz njegove male bašte, nikom drugom nije bilo dopušteno da ih proba. Radi mene je napravio držače za ljulju i naučio me kako sama da se ljuljam. Zimi je za mene je čavao najmasnije dijelove slanine da njima podmaže moje snake kako bi bile najbrže. I bile su… On me naučio kako da rješavam osmosmjerke i ukrštenice, kako se igraju domine i tablići. On me naučio šta je to Francuski ključ i kako se krpi puknuta guma na biciklu. Vodio me u izlete i zajedno smo brali zovu, kupine i šumske jagode. Sve su to sretna sjećanja, a opet mi se suze pojave svaki put kad pomislim na njega. Evo i sad, tu su, nedam im napolje. Jorgovan me uvijek podsjeti na djeda. Volila bih da ga mogu još jednom zagrliti i reći mu koliko mi je značio. |
Koja sam ja havarija! Napišem na poslu post, naravno prvo u Wordu da bih mogla dodati kvačice tamo gdje im je mjesto i otvorim Mozillu da ga postiram, kad ništa. Nema google, nema bloga, nema ničega - internet nam je down. Hajde, kontam ja, imam još tri sata do odlaska kući, valjda će ga popraviti do tad, kad ono opet ništa. Pronađem negdje neki stari floppy da ne bi džaba trošila cd za dva mala fajla, snimim na njega svoj post, snimim sličicu, i uputim se kući. Prošetam Montyja, izvadim floppy is torbe, sjedem za kompjuter i krenem da ubacim floppy u njega. Vidim ja nešto mi čudno, ne pravi on nikakav zvuk. Pomaknem floppy malo gore, malo dole, kad ono imam šta i da otkrijem. Naš kompjuter uopšte nema floppy drive! I evo sad se sama sebi smijem :))) |
Večeras su na iPodu svirale lagane ljubavne pjesme. Večeras mi nije bio potreban teški, ludi, psihodelični (tako ga je moja mama zvala) rock kao što su The Doors, Ramones, Green Day ili Metallica bez kojih je odlazak u gym inače totalna propast. Nije mi čak treabo ni "ljuti" pop, aka Jagged Little Pill. Večeras sam happy, veoma veoma happy, i puna sam adrenalina. Konačno smo napravili sve rezervacije, pronašli smo koordinatora i razgovarali sa ženom koja je bila stvarno predivna. Sve je ispalo mnogo bolje nego što sam se nadala i bilo je mnogo, mnogo lakše nego što sam mislila da će biti. Presrentna sam i jedva čekam – samo mi je to u glavi :) A kao bonus juče sam kupila novi bikini. Narandžasti! Najbolji kupaći koji sam ikad imala (njemu se posebno dopao!) i to u mojoj omiljenoj boji . Sutra idem da kupim još jedan takav, ali svijetlo plavi. Plus nekoliko majica na bretele, nekoliko malih šorceva i ostalih sitnica – sve u svemu veoma uspješan shoping. :)) Push the door, I'm home at last and I'm soaking through and through Then you hand me a towel and all I see is you And even if my house falls down, I wouldn't have a clue Because you're near me and I want to thank you for giving me the best day of my life Oh just to be with you is having the best day of my life |
Hawaii here we come!Planovi su konačno napravljeni. Jutros smo kupili karte i rezervisali hotel. Još mi samo preostaje da pronađem wedding coordinatora, fotografa i videografa i to je sve. A to će možda biti i najteži dio planiranja. Nikoga ne mogu pitati za preporuku tako da moram pregledati mali milion web stranica dok ne pronađem neku kompaniju koja mi se sviđa. To je ipak najvažniji dio našeg odlaska tamo. Jednostavno želim da ta ceremonija bude savršena (znam, ništa nije savršeno, ali neka bar bude blizu). Fazon je što mi ne želimo ništa komplikovano, samo nas dvoje na plaži i to je to. I znam da će sve biti gotovo za nekih 10-15 minuta, ali ipak je to 10 minuta koje doživiš samo jednom u životu. Želim da imamo fine slike koje će ovjekovječiti taj trenutag našeg života, slike koje će naši unučići i praunučići jednog dana gledati i koje će im biti drage kao što su meni drage slike mog djeda i nene. Želim da imamo fin video zapis, ponajviše radi roditelja, i mojih i njegovih, kojima to naše vjenčanje veoma znači, a oni neće biti tu da podijele taj trenutak s nama. Njima će ta video kaseta zlata vrijediti. Zato mi je ovaj dio planiranja i najteži. Za hotel i avion je bio manje-više nebitno. Ionako nećemo ni provesti tako puno vremena u hotelu (važno je samo da soba ima krevet), a let ćemo svakako prespavati. Ali vjencanje je bitno, neponovljivo. Cilj mi je do idućeg vikenda i to srediti, pa da onda mogu u miru isčekivatu da prođu još dva mjeseca pa da idemo. A jedva čekam da idemo. Tako sam excited! 5 dana na Oahu, pa onda 3 dana na Maui. :))) Baš sam ja sretnica – moj ludi san o medenom mjesecu na Havajima se ostvaruje. Biće nam fantastično – u to sam milion posto sigurna. |
Google has done it again!Ne samo što su korisnicima gmail-a prvog aprila darovali još 1 GB prostora*, nego su takođe poboljšali i google maps. Najnoviju foru koja se zove “Satellite” sam tek danas otkrila. Ukucaš adresu i naravno dobiješ mapu, ali onda klikneš na satellite i voila – dobijes sliku te adrese. Ovo sa strane je slika naše kućice. Ako ko bude u komšiluku – bujrum na kafu (dragi je zna pravo dobro napraviti, ja bas ne). * k'o da mi 1GB nije bio sasvim dovoljan. Koristim gmail već nekih 10ak mjeseci i uspjela sam nagurati na samo 240MB :) |
Give me your tired, your poor, your huddled masses ...Danas je dragi polago test za američko državljanstvo. Prije dva mjeseca poslali su mu pismo da ga obavjeste gdje i kad će biti test, i da će na tom testu ispitati njegovo poznavanje američke istorije i poznavanje engleskog jezika kroz pisanje, čitanje i razgovor. Takode, pisalo je da će interview i test trajati oko 3 sata. Ma naravno, 3 sata! Sve je završio za 15 minuta. Procedura se sastoji u tome da te pitaju 10 pitanja o istoriji od kojih je potrebno da 6 odgovoriš tačno (pitali su ga koliko je zvjezdica na američkoj zastavi!). Pošto je prvih 6 odgovorio tačno, ostala 4 ga nisu ni pitali. Onda je morao da pročita neku rečenicu na engleskom i da napiše dvije rečenice koje su mu diktirali. A rečenice su, bez zeze: I want to become a US citizen. I have a clean house. I ljudi opet padnu na tom testu! Nevjerovatno. Šega žešća! No, najvažnije je da sad znamo kad mu je zakletva (Maj 12) i da konačno možemo planirati vjenčanje i odlazak na Hawaii. Jedva čekam. |
Danas sam pored kompjutera pronašla “to do” listu koju je moj dragi sebi napisao. Evo šta je na njoj: • Nešto lijepo za Jacu* • Monty šetnjica • Dovesti muffin** • Vratiti DVD • Otići u banku • Napraviti police • Očistiti podrum • Zadaća • Raditi na spratu Nije uspio uraditi sve to danas – vrijeme je grozno, kiša pada čitav dan – ali je uradio ono najvažnije :)) * Na listi od proše sedmice me nije bilo, pa sam se bunila "a gdje sam tu ja", na šta je on odgovorio "pa tebe ne moram stavljati na listu, tebe neću zaboraviti". Ipak me dodao, just to make me happy :) ** dovesti muffin znači otići u Dunkin Donuts dok ja spavam i kupiti mi chocolate-chip muffin da imam šta doručkovati kad se probudim. A ja onda kad ustanem i ugledam kesicu na stolu veselo uzviknem “hej, vidi, došao mi muffin! |