Sinoć sam šetajući Montyja ipred jedne kuće ugledala male, zelene, dobro mi poznate, pupoljke jorgovana. Jorgovan za mene nije samo cvijet koji fino izgleda i jos ljepše miriše. Jorgovan je mnogo više od toga, nešto što uvijek izazove bujicu sjećanja u mojoj glavi, a istovremeno mi čitavno tijelo ispuni nekom mirnom, tihom toplinom. Pored verande mog djeda i nene je bio jedan veliki jorgovan (nadam se da je još uvijek tamo). Sa njega je djed rezao grane da mi napravi luk i strijelu kad smo se igrali indijanaca i kauboja. Na palcu lijeve ruke još uvijek imam ožiljak gdje sam se posjekala djedovam čakijom koju sam “posudila” iz njegovog tamno plavog radnog kaputa i pokušala sama da odrežem jednu granu. Tad mi je bilo nekih 6 ili 7 godina, ali je sjećanje na taj dan tako svježe, iako je ožiljak sve manje i manje primjetljiv. Sjećanja na djeda su mu tako draga, možda i najdraža iz mog djetinjstva. Ja sam mu bila prva unuka i znam da sam uvijek imala posebno mjesto u njegovom srcu. Uvijek je samo za mene čuvao prve jagode iz njegove male bašte, nikom drugom nije bilo dopušteno da ih proba. Radi mene je napravio držače za ljulju i naučio me kako sama da se ljuljam. Zimi je za mene je čavao najmasnije dijelove slanine da njima podmaže moje snake kako bi bile najbrže. I bile su… On me naučio kako da rješavam osmosmjerke i ukrštenice, kako se igraju domine i tablići. On me naučio šta je to Francuski ključ i kako se krpi puknuta guma na biciklu. Vodio me u izlete i zajedno smo brali zovu, kupine i šumske jagode. Sve su to sretna sjećanja, a opet mi se suze pojave svaki put kad pomislim na njega. Evo i sad, tu su, nedam im napolje. Jorgovan me uvijek podsjeti na djeda. Volila bih da ga mogu još jednom zagrliti i reći mu koliko mi je značio.
Post je objavljen 14.04.2005. u 17:10 sati.