Disfunkcije u hrvatskom modelu ostvarivanja manjinskih prava

Interview objavljen na webu Cenzure plus.

Prošla je jedna decenija od početka primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Često se tvrdi kako je taj zakon usuglašen s najvišim europskim standardima u pitanjima nacionalnih manjina, čak kako predstavlja i jedan od najkvalitetnijih europskih zakon na tom planu. Istovremeno nisu rijetke opaske kako Zakon ipak, bar u dosadašnjem periodu, nije ispunio mnoge postavljene ciljeve te kako bi ga trebalo u nekim ključnim aspektima i mijenjati. Kako unutra tih suprotstavljanja možemo ocijeniti realno stanje manjinske politike u Hrvatskoj danas?

Mislim da moramo biti kritični i prihvatiti činjenici da Zakona o pravima nacionalnih manjina nije proizveo sve one učinke kojima se zakonodavac nadao kada je uvodio ovaj, ali i neke druge zakone bitne za nacionalne manjine, a čiji su ključne težnje i ciljevi bili integracija nacionalnih manjina u naše društvo odnosno, jasnije rečeno, kvalitetan suživot većine i manjine. Više je područja na kojima različite diskrepancije onoga što se željelo i onoga što se postiglo dolaze do izražaja i o njima treba početi otvorenu i odgovornu diskusiju. Naravno, pri tome treba uvažavati sve one pozitivne dosege koje je Ustavni zakon donio u proteklom desetljeću. Tu svakako treba istaknuti poboljšano ozračje međuetničke tolerancije u hrvatskom društvu. Osude nesnošljivosti i govora mržnje od strane političkih elita danas su pravilo, a ne iznimka, bez obzira što stav političkih vođa u provinciji, ali i građana po pitanju legitimnosti i potrebe jamčenja prava manjina, često nisu sinkroni porukama tolerancije i dijaloga s najvišeg političkog vrha.

Ustavni zakon, koji je, ne treba to smetnuti s uma, rezultat međunarodnog uvjetovanja, a ne posljedica endogenog političkog procesa, nesumnjivo je doprinio društvenoj dinamici i razvoju multikulturalnosti u našem društvu. No, nakon desetljeća njegove primjene legitimno je zapitati se da li postojeći manjinski model kvalitetno doprinosi društvenoj integraciji ili pak rezultira tzv. segregativnim multikulturalizmom, iskazujući i neke neželjene posljedica koje su institucije manjinskog zakonodavstva proizvele.

MANJISKA POLITIKA JOŠ UVIJEK BEZ PODRŠKE VEĆINE

Čini se da sama pozitivna promjena društvene klime ima neka svoja protivuriječja?

Kada su u pitanju nacionalne manjine, društvena klima se u proteklih desetak godina, kao što smo već rekli, nesumnjivi promijenila na bolje. Međutim, treba biti vrlo svjestan toga da se ta društvena klima može vrlo lako pogoršati ukoliko se nepravodobno i neadekvatno ne reagira na različite javne iskaze netoleranciji kao što je npr. aktualni slučaj u pogledu srpske nacionalne manjine i njenog prava na dvojezičnost. Mi koji se bavimo pitanjima prava nacionalnih manjina svjedočili smo u posljednjih desetak godina pouzdanom jačanju prava nacionalnih manjina i s tim povezane demokratske konsolidacije čitavog društva. Nije bilo dileme da će međuetnički incidenti koji su se sporadično javljali u našem društvu naići na oštru osudu vladajućih garnitura bez obzira kojem političkom spektru pripadali. No, činjenica je da se Hrvatska u tom periodu pripremala za ulazak u E, a jedan od važnih pretpristupnih uvjeta bio je i apsolutno poštovanje prava i zaštita nacionalnih manjina pa su se potvrde prihvaćanja tih europskih zahtjeva i potpore novim, europskim vrijednostima očitovale i u oštrim osudama netolerancije prema nacionalnim manjinama. S druge strane ne može se reći da su takvi stavovi političkih elita koji su zagovarale suživot, ostvarivanje prava nacionalnih manjina i kaznenu odgovornost za napade na povratnike itd. saživjeli u širim slojevima većinskog naroda , posebno ne na područjima ratnih sukoba ili na područjima povratka. Dakle kritički moramo konstatirati situaciju u kojoj političke elite zagovaraju jedno, ali većinski narod ne slijedi njihovu promjenu vrijednosti i normi koju je na izvjestan način uvjetovala međunarodna zajednica. Spomenula sam već da ni sam Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nije izvorno nastao kao potpuno iskrena želja hrvatskih političkih elita da se manjinama osiguraju visoki standardi zaštite njihovih prava već kao produkt egzogenog reformskog procesu kojega je nametnula Europska unija i međunarodna zajednica. Na primjer, u fazi izrade Ustavnog zakona iznimnu je ulogu odigrao tadašnji ured OESS-a ali i Venecijanska komisija, tijelo ustavnih stručnjaka Vijeća Europe. Prihvaćanjem zahtjeva i pritisaka postavljenih od strane međunarodnih institucija Hrvatska je tada dokazivala svoje demokratsko sazrijevanje neophodno za put europskih integracija, ali se u to vrijeme nitko nije opterećivao mišlju da zakoni moraju posjedovati legitimnost koja je prihvatljiva svim građanima.


MANJISKI KLIJENTELIZAM I SINEKURE

Možete li ukratko naznačiti koje su po vama ključne disfunkcije u manjinskoj politici koje su posljedice upravo hrvatskog modela manjinskih prava odnosno institucija manjinskog zakonodavstva?

Istakla bih pet područja u kojima se iskazuje disfunkcionalnost hrvatskog manjinskog modela. Prvo je pitanje manjinskog klijentelizma kojeg institucije političkog predstavništva manjina proizvode na raznim razinama vlasti. Ono je najuočljivije postalo zbog koalicijskog potencijala osam zastupnika u Saboru koje pripadnici nacionalnih manjina biraju u posebnoj izbornoj jedinici. On je manjinskim strankama i zastupnicima u dvije prethodne vlade osigurao niz dužnosničkih mjesta i privilegija. U isto vrijeme, manjinski se zastupnici uglavnom u Saboru ne iskazuju kao zagovaratelji svoga biračkog tijela, a niti kao predlagači zakonskih prijedloga i učesnici saborskih rasprava.

Problematičan je i model financiranja manjinskih udruga iz proračunskih sredstava za tzv. kulturnu autonomiju: kvantiteta (tj. zadovoljenje što većeg broja potencijalnih korisnika) prevaže nad kvalitetom projekata i programa. Budući su ova sredstva dostupna isključivo manjinskim udrugama, došlo je do bujanja manjinske civilne scene i svojevrsnog etno-biznisa. Osim što je dugo je trebalo da sustav kontrole trošenja proračunskog novca uspostavi, upitno je i koliko je pravedno isključivanje ostalih udruga civilnog društva iz ostvarivanja manjinskih projekata i nemogućnost njihovog doprinosa društvenoj klimi multikulturalnosti.

Treće pitanje na koje treba ukazati je smisao i legitimnost institucije vijeća nacionalnih manjina, koja je inaugurirana Ustavnim zakonom, a pripadnici manjina je, unatoč izostanku takvih nadležnosti, nazivaju „manjinskom samoupravom“. Ova institucija pretvorila se u jeftine sinekure lokalnih manjinskih političara, a njezin doprinos poboljšanju života nacionalnih manjina, pa i suživota u lokalnim zajednicama često je neznatan. Vijeća se biraju na neposrednim izborima, ali su tri uzastopna izbora ukazala na iznimno mali interes za ovu novu instituciju. Svrhovitost je vijeća upitna i zbog toga što im nadležnost kolidira s ulogom predstavnika nacionalnih manjina u lokalnim i regionalnim predstavničkim tijelima. Stoga su vijeća vjerojatno najuočljiviji primjer kako disfunkcionalnost manjinskog modela opstoji unatoč opetovanim zahtjevima za reformiranjem koji su tijekom prošlih godina dolazili i od manjinskih udruga i od stručne javnosti.

Četvrto područje koje proizvodi neželjene posljedice je pitanje ograničenosti resursa koje manjinska politika osigurava. Već sam spomenula kako se kroz različite institucije istovremeno postiže integracija manjina u društvo, ali i na neki način zbrinjava članove manjina kada su uz vlast. Jednom zauzete pozicije teško se prepuštaju i sebično se čuvaju, posebice u vremenu ekonomske krize. Zbog toga se gotovo isti ljudi kreću manjinskom scenom već deset godina. Osim toga, manjinske elite su u pravilu stare. Mlade pripadnike manjinskih zajednica ili očuvanje njihovih identitetskih posebnosti uopće ne zanima, ili za njih nema mjesta u postojećim strukturama. Osim toga, u područjima povratka, rijetki su pripadnici srednjih generacija ili mladi koji bi jednom mogli naslijediti sadašnje predstavnike lokalnih manjinskih elita. A to bi trebalo u prvom redu zabrinjavati manjine same jer ukazuje na nemogućnost održivosti sadašnjeg manjinskog modela.

I peto, zadnje ali ne i najmanje važno pitanje disfunkcionalnosti manjinske politike jest propust vlasti da među građanstvom legitimira hrvatsku manjinsku politiku kao legitimnu, potrebnu i pravednu. Na primjer, nedavni prijepori nakon rezultata popisa stanovništva oko uvođenja dvojezičnosti u gradovima i mjestima koji su bili izloženi ratnim sukobima govori da se manjinska prava u očima većine doživljavaju kao nezaslužene privilegije.

ISTROŠENOST MANJINSKIH ELITA

Na koje bitne zaključke upućuje analiza ovih disfunkcionalnosti hrvatskog modela manjinske politike ?

Postojeći manjinski model rezultirao je ustanovljenjem uske, no dobro zbrinute manjinske elite. To ne doprinosi integraciji pripadnika manjina u društvo, već su-postojanju manjina i većinskog naroda. Posebno je važno istaći da aktualna manjinska politika ne doprinosi unapređivanju kvalitete života nacionalnih manjina na područjima povrataka, odnosno područjima posebne državne skrbi ili uopće na ekonomski diprivilegiranim područjima. Naime, upravo na tim područjima je koncentriran značajan dio manjinske populacije .

Unatoč vidljivoj potpori političkih elita za provedbu i realizaciju manjinskog modela, dva desetljeća demokratskog sustava u Hrvatskoj pretežito nisu osvijestila činjenicu višeetničkog karaktera našeg društva, a još manje legitimirala manjinsku politiku u širokom krugu građana. Veća osviještenost o potrebama i pravima nacionalnih manjina kao i značajnije prihvaćanje manjinskih prava kao legitimnih i potrebnih od strane svih građana indikatori su demokratizacije hrvatskog društva. Jer manjinska se prava ne mogu provoditi u nekom izdvojenom dijelu društva. Najprije zbog toga što njihovo provođenja često osiguravaju građani koji sami nisu pripadnici nacionalnih manjina, a rade u tijelima vlasti. A, osim toga, kada se prava manjina doživljavaju od strane ostalih građana kao privilegija, a ne kao pravo, to znači da njihova legitimnost nije dobro objašnjena i opravdana. Zato je jedan od ključnih zaključaka za unaprjeđivanje manjinske politike u našem društvu sljedeći: o pravu manjina treba uvijek poučavati i većinu!

Bosansko-hercegovačko proljeće kratkog daha

Jedna teško bolesna tromjesečnabeba postala je okidač buđenja građana kojim etnonacionalnom politikom eutanazirani Bosanci i Hercegovci dokazuju da je moguće mobilizirati podijeljenu zemlju i zajednički zahtjevati odgovornost političkih elita. No, da bi bebo-luciju prerasla u revoluciju moralo bi se pokazati da u BiH dovoljno ljudi spremnih za aktivizam koji traži građansku, a ne etničku solidarnost. Usprkos prvotom optimizmu i nadi da bi protesti mogli biti naznaka mijenjanja društvene strukture, činjenica je da polumjesečni prosvjedi, kojima je razlog bila nevoljkost političara da postignu dogovor oko zakona o JMBG-u, nisu uspjeli niti mobilizirati široke mase, niti rezultirati donošenjem zakona ili promjenom dvodesetljećne politike u kojoj izabrani političari ne iskazuju nikakvu odgovornost biračkom tijelu do zastupanja etničkih interesa.

Buđenje građana u etnopolisu?

Ustav Bosne i Hercegovine, proizašao iz Daytonskog mirovnog sporazuma, osigurava zaštitu interesa konstitutivnih naroda ne samo kroz dvije teritorijalne jedinice, entitete Federaciju BiH i Republiku Srpsku, već i kroz sastav mnogobrojnih po etničkom ključu raspodjeljenih državnih organa i složenih konsocijacijskih pravila o njihovog djelovanja. U takvom kompliciranom institucionalnom rješenju etničkog predstavljanja, kojem je prioritet zaštita interesa tri konstitutivna naroda, djelotvornost vlasti iskazuje se kao sporedna, a često i nemoguća zadaća. Potvrdila su to tijekom posljdnja dva desetljeća mnogobrojna izvješća međunarodnih organizacija, akademski članci, doktorske disertacije, čak i jedna presuda Europskog suda za ljudska prava. Na primjer, Europsko povjerenstvo za demokraciju kroz pravo (tzv. Venecijanska komisija) još je 2005. godine zaključila u svom Mišljenju o ustavnoj situaciji u BiH da „[u]stavna pravila o funkcioniranju državnih organa nisu zamišljena tako da proizvedu jaku vladu, već da spriječe da većina donosi odluke koje mogu imati negativne posljedice po druge grupe.“ U državi u kojem je etnička pripadnost primarni identitetski marker, nije samo iznimno zahtjevno dogovarati zajedničke političke odluke, već je teško postići društveni konsenzus o temama svakodnevnog života. Ono što je važno Hrvatima ne mora opće biti važno Bošnjacima. Ili, ono što muči Srbe, ne mora biti problem za ostala dva konstitutivna naroda. No, solidarnost ljudi prema malom, nemoćnom stvorenju, čiji život visi o koncu zbog nedjelotvornosti političara, dokazuje da se i u podijeljenoj društvenoj zajednici mogu pronaći trigeri društvenih promjena koje Bosna i Hercegovina očajno treba kako bi postala funkcionalna država koja osigurava ostvarenje temeljnih ljudskih prava svojih državljana.

No, u državi u kojoj je prema službenim podacima 46% stanovništva nezaposleno, a prosjećna je plaća oko 400 eura, čija privreda uglavnom uvozi, a gotovo ništa ne izvozi, statistička bijeda i siromaštvo se ne vide na ulicama gradova i mjesta. Vjerojatno radi oslanjanja na unutarobiteljsku solidarnost i priljeva novca iz dijaspore, ali dobrim dijelom i zbog sive ekonomije koja u nefunkcionalnoj državi lakše buja i sigurnije opstaje, državljani BiH u već dva desetljeća poslušno trpe neodgovorno političko vodstvvo kojem, uostlom, u redovnim intervalima svojim glasovima osiguravaju legitimitet. Sam sustav vlasti, zasnovan na etnonacionalnom ključu, ne pogoduje postojanju kritičnih građana koji zahtjevaju poliitčku odgovornost, već sustavno odgaja glasače koji glasuju protiv druga dva naroda, a ne za programe ili projekte koji osiguravaju rast, napredak i bolji život. U takvom okružju suosjećanje i solidarnost za probleme drugog čovjeka rezultiraju akcijama za skupljanje novca za liječenje teško bolesen djece, ali poliitčko djelovanje građana u pravilu – izostane. U članku „Etičko-politički diskurs etnopolisa“ Asim Mujkić tvrdi da je upravo Daytonski sporazum postao glavnom preprekom uspostavljanju građanskog društva i građanskog djelovanja u Bosni i Hercegovini. Izrazom etnopolis on opisuje zajednicu „koju karakterizira politički prioritet etničke grupnosti nad individuumom, prioritet koji je proveden kroz proces demokratske samolegislacije, zajednica koju karakterizira politički prioritet etnički grupnog prava na samoodređenje nad pravom građanina na samoodređenje, pri čemu je članstvo građanina u političkoj zajednici predodređeno njenim ili njegovim članstvomu etničkoj zajednici“. Isti autor u svojoj studiji „Mi, građani etnopolisa“ (proročanski) najavljuje da ju je pisao u iščekivanju Bosanskog proljeća.

3.057 beba bez građanskog prava

Kako je sve počelo? Razlog je Odluka Ustavnog suda BIH iz veljače ove godine kojom je Zakon o jedinstvenom matičnom broju proglašen neustavnim i kojom je Parlamentarnoj skupštini BiH dan zadatak da uskladi Zakon o JMBG sa Ustavom BIH. Problem je nastao jer neke općine u Republici Srpskoj imaju dvojni naziv i ne postoji konsenzus oko naziva gradova i mjesta (hoće li u nazivu imati predjev Bosanski ili Istočni, na primjer). U nedostatku političkog kompromisa, zakon nije donesen, a bebama rođenim nakon 12. veljače nije se izdavao JMBG. Direktan povod prosvjeda pak bila je tromjesečna beba iz Gračanice Belmina Ibrišević koja, zbog toga što nije imala JMBG, nije mogla dobiti putovnicu s kojom bi otišla na liječenje u Njemačku. Belminina priča, objavljena na jednom portalu, dirnula je građane cijele BiH, a dio njih i digla na noge. Naime, 5. lipnja grupa građana je automobilima blokirala izlaz iz garaže zgrade u kojoj je sjedište Parlamenta i Vijeća ministara BiH, zahtjevajući je bio da Belmina odmah dobije JMBG i otputuje na operaciju. Okupljaju se roditelji čija djeca nemaju JMBG, ali i oni s većom djecom, dolaze i studenti i drugi građani. Te je noći spontano okupljanje u zgradi Parlamenta BiH na petnaest sati zatočilo zastupnike u Parlamentu BiH, zaposlenike raznih državnih ministartava koji u istoj zgradi imaju urede, čak i stotinjak stranaca koji su toga dana nazočili skupu koji se u njoj održavao. Blokadi se spontano priključio veliki broj građana i tek oko 4 sata ujutro put je zatočenim političari državnim službenicima put iz zgrade prokrčila policija. No, blokadom je poslana glasna poruka da je građanima dosta političkog „javašluka“ i da su zbog nekih tema spremni u velikom broju izaći na ulice i od političara tražiti promjene. Sljedeći dan se na Trgu BiH, na kojem je zgrada Parlamenta smještena, ponovno okupljaju roditelji s djecom, studenti i ostali građani Sarajeva. Kako nemaju dozvolu za održavanje javnog skupa, poručuju da su se okupili neformalno i spontano „na kafu“. Već taj drugi dan protesta bolesna beba bez matičnog broja koja je događanje naroda i pokrenula dobila je putovnicu jer je Vijeće ministara BiH donijelo privremenu odluku o JMBG koja važiti tijekom sljedeća tri mjeseca. Sedmog dana od početka prosvjeda Belmina Ibrišević je otputovala na liječenje i uspješno je operirana, a za 3.057 beba određeni su jedinstveni matični brojevi.



Prosvjedi su nastavljeni, a sredinom lipnja gotovo je 10.000 građana iz cijele Bosne i Hercegovine zahtijeval pred Parlamentom BiH konačno donošenje zakona, ali i funkcionalnu vlast. U izostanku odgovornosti domaćih političara i u izostanku njohovog dogovra oko spornog zakona, prosvjednici su odgovornost zahtjevali i od međunarodne zajenice, od okončaja rata prisutne u zemlji, tražeći da, ona nametne Zakon o JMBG-u. 17. lipnja u Beogradu je preminula druga oboljela djevojčica kojoj su peripetije oko izdavanja matičnog broja odužile prelazak granice i smanjile šansu izlječenja. Prosvjednici tada vlastima daju rok do 30. lipnja da usvoje zakon. Za 1. srpnja najavljuju smjenu političarima, ukoliko do usvajanja zakona ne dođe, a postavljaju i dodatne zahtjeve. Činjenica je ipak da u Sarajevu, gradu od pola milijuna stanovnika, na prosvjede koji su bili najavljivani kao one na kojem su građani trebali uručiti otkaze svim političarima, došlo tek oko 2.000 prosvjednika. Tako je epizoda u građanskom životu BiH koja je kao simbol dobila dječju dudicu i bila popularno nazvana bebo-lucijom pokazala da nema kapacitet revolucije i društvenog pokreta koji bi vodio sustavnim društvenim promjenama.



# JMBG: postetnička mobilizacija zaživjela na internetu jače nego na ulicama

Ugledni suvremeni britanski sociolog Anthony Giddens definira društveni pokret kao veliku grupaciju ljudi koja se okupila da bi ostvarila ili zapriječila, neki proces društvene promjene. Prema njemu, društveni pokreti obično postoje u sukobu s organizacijama čijim se ciljevima ili nazorima često suprotstavljaju. Povijest dokazuje da promjene u zakonodavstvu koje su inicirali društveni pokreti mogu mijenjati društvenu strukturu (iz društvenih pokreta afirmirana su npr. prava žena, prava radnika na štrajk, ukinuta je rasne segregacije u SAD-u). Oni se ubrajaju među najsnažnije oblike kolektivne akcije. No, etnopolis bez građana pojavljivanje društvenih pokreta čini gotovo nemogućima. Mogućnost pojave novih društvenih pokreta u BiH istražila je nedvano mlada nizozemska politologinja Heleen Touquet u svojoj je doktorskoj disertaciji o pod naslovom „Izlazak iz etnopolisa: postetnička mobilizacija u Bosni i Hercegovini“. Ona je zaključila da postetnička mobilizacija u BiH ima šansu za razvoj isključivo u mjestima u kojima su etničke elite manje dominantne, u kojima grupe za podršku, kao što su sinidkati i vjerske skupine, nisu politizirane i/ili povezane s nacionalističkim strankama, i gdje mediji nisu isključivo etnički profilirani. Drugim riječima, postetnička mobilizacija moguća je isključivo u urbanim, multietničkim sredinama, koje pamte, a možda i u tragovima žive kolektivi i/li građanski identitet. Prema Touquet, postojeće društvene mreže dodatno unaprijeđuju mogućnosti za postethnčku mobilizaciju, što su prosvjedi u Sarajevu dokazali, jer su aktivno zašivjeli na facebooku, interentu, twitteru. Zapravo, zahtjev vlasti da služi narodu bio je glasniji na internetu nego na ulicama.

Protesti u Sarajevu nisu ipak (za sada) pokazali kapacitet društvenog pokreta i oni se, barem u svom inicijalnom obliku, mogu opisati kao spontana masovna akcija koja je vremenom zadobila određen stupanj organiziranosti putem djelovanja aktivista iz udruga civilnog društva. Ipak, protesti iskazuju i određene karakterisitke pokreta. Naime, sigurno je da nastoje pridonijeti značajnim promjenama u zemlji, a djelovanjem udruga civilnog društva iz urbanih sredina uspjeli su osigurati barem kratkoročno planirano djelovanje. Nadalje, protesti iskazuju ujedinjenost stavova i zahtjeva građana koji su im se odazvali, odlučnih da traže odgovornost političkih elita za nefunkcioniranje države i zahtjevaju hitno donošenje Zakona o JMBG, uspostavljanje državnog Fonda solidarnosti iz kojeg bi se pomagalo liječenje građana i građanki slabog imovnog stanja, izdvajanje 30 % primanja zastupnika u Parlamentu i ministara u Vijeću ministara do kraja mandata u korist Fonda te nesankcioniraje protesnika koji su sudjelovali u blokadi Parlamenta BiH. Osim toga, prosvjedi su u kratkom roku uspostavili zavidan stupanj organizacije i postojanosti izvan institucionaliziranih kanala političke djelatnosti. Ustanovili su svoju internetsku stranicu, a odbili su ponude za financiranje od stranih i domaćih organizacija, uključujući i političke stranke. Ipak, da bi kolektivno djelovanje koje se u lipnju dešavalo, i to uglavnom u Sarajevu, ali uz potopru organizaicja i pojedinaca iz drugih gradova, zadobilo karakteristike društvenog pokreta moralo bi okupiti širi i značajniji broj građana. No, iako lipanjski sarajevski prosvjedi i nisu uspjeli prerasti u društveni pokret, i nisu rezultirali političkim promjenama, ova polumjesečna događanja naroda predstavlja važan trenutak BiH demokracije jer pokazuju da je moguća postetnička mobilizacija građana i da postoje teme izvan i iznad etničkih interesa koje uspjevaju aktivirati politički apatične državljane i ujediniti ih u borbi za njihova prava. Prosvjedi su ujedno poruka političarima da njihovi glasači neće vječno nazive gradova, već ostvarivanje ljudskih prava smatrati vitalnim nacionalnim interesima.