Bosansko-hercegovačko proljeće kratkog daha

Jedna teško bolesna tromjesečnabeba postala je okidač buđenja građana kojim etnonacionalnom politikom eutanazirani Bosanci i Hercegovci dokazuju da je moguće mobilizirati podijeljenu zemlju i zajednički zahtjevati odgovornost političkih elita. No, da bi bebo-luciju prerasla u revoluciju moralo bi se pokazati da u BiH dovoljno ljudi spremnih za aktivizam koji traži građansku, a ne etničku solidarnost. Usprkos prvotom optimizmu i nadi da bi protesti mogli biti naznaka mijenjanja društvene strukture, činjenica je da polumjesečni prosvjedi, kojima je razlog bila nevoljkost političara da postignu dogovor oko zakona o JMBG-u, nisu uspjeli niti mobilizirati široke mase, niti rezultirati donošenjem zakona ili promjenom dvodesetljećne politike u kojoj izabrani političari ne iskazuju nikakvu odgovornost biračkom tijelu do zastupanja etničkih interesa.

Buđenje građana u etnopolisu?

Ustav Bosne i Hercegovine, proizašao iz Daytonskog mirovnog sporazuma, osigurava zaštitu interesa konstitutivnih naroda ne samo kroz dvije teritorijalne jedinice, entitete Federaciju BiH i Republiku Srpsku, već i kroz sastav mnogobrojnih po etničkom ključu raspodjeljenih državnih organa i složenih konsocijacijskih pravila o njihovog djelovanja. U takvom kompliciranom institucionalnom rješenju etničkog predstavljanja, kojem je prioritet zaštita interesa tri konstitutivna naroda, djelotvornost vlasti iskazuje se kao sporedna, a često i nemoguća zadaća. Potvrdila su to tijekom posljdnja dva desetljeća mnogobrojna izvješća međunarodnih organizacija, akademski članci, doktorske disertacije, čak i jedna presuda Europskog suda za ljudska prava. Na primjer, Europsko povjerenstvo za demokraciju kroz pravo (tzv. Venecijanska komisija) još je 2005. godine zaključila u svom Mišljenju o ustavnoj situaciji u BiH da „[u]stavna pravila o funkcioniranju državnih organa nisu zamišljena tako da proizvedu jaku vladu, već da spriječe da većina donosi odluke koje mogu imati negativne posljedice po druge grupe.“ U državi u kojem je etnička pripadnost primarni identitetski marker, nije samo iznimno zahtjevno dogovarati zajedničke političke odluke, već je teško postići društveni konsenzus o temama svakodnevnog života. Ono što je važno Hrvatima ne mora opće biti važno Bošnjacima. Ili, ono što muči Srbe, ne mora biti problem za ostala dva konstitutivna naroda. No, solidarnost ljudi prema malom, nemoćnom stvorenju, čiji život visi o koncu zbog nedjelotvornosti političara, dokazuje da se i u podijeljenoj društvenoj zajednici mogu pronaći trigeri društvenih promjena koje Bosna i Hercegovina očajno treba kako bi postala funkcionalna država koja osigurava ostvarenje temeljnih ljudskih prava svojih državljana.

No, u državi u kojoj je prema službenim podacima 46% stanovništva nezaposleno, a prosjećna je plaća oko 400 eura, čija privreda uglavnom uvozi, a gotovo ništa ne izvozi, statistička bijeda i siromaštvo se ne vide na ulicama gradova i mjesta. Vjerojatno radi oslanjanja na unutarobiteljsku solidarnost i priljeva novca iz dijaspore, ali dobrim dijelom i zbog sive ekonomije koja u nefunkcionalnoj državi lakše buja i sigurnije opstaje, državljani BiH u već dva desetljeća poslušno trpe neodgovorno političko vodstvvo kojem, uostlom, u redovnim intervalima svojim glasovima osiguravaju legitimitet. Sam sustav vlasti, zasnovan na etnonacionalnom ključu, ne pogoduje postojanju kritičnih građana koji zahtjevaju poliitčku odgovornost, već sustavno odgaja glasače koji glasuju protiv druga dva naroda, a ne za programe ili projekte koji osiguravaju rast, napredak i bolji život. U takvom okružju suosjećanje i solidarnost za probleme drugog čovjeka rezultiraju akcijama za skupljanje novca za liječenje teško bolesen djece, ali poliitčko djelovanje građana u pravilu – izostane. U članku „Etičko-politički diskurs etnopolisa“ Asim Mujkić tvrdi da je upravo Daytonski sporazum postao glavnom preprekom uspostavljanju građanskog društva i građanskog djelovanja u Bosni i Hercegovini. Izrazom etnopolis on opisuje zajednicu „koju karakterizira politički prioritet etničke grupnosti nad individuumom, prioritet koji je proveden kroz proces demokratske samolegislacije, zajednica koju karakterizira politički prioritet etnički grupnog prava na samoodređenje nad pravom građanina na samoodređenje, pri čemu je članstvo građanina u političkoj zajednici predodređeno njenim ili njegovim članstvomu etničkoj zajednici“. Isti autor u svojoj studiji „Mi, građani etnopolisa“ (proročanski) najavljuje da ju je pisao u iščekivanju Bosanskog proljeća.

3.057 beba bez građanskog prava

Kako je sve počelo? Razlog je Odluka Ustavnog suda BIH iz veljače ove godine kojom je Zakon o jedinstvenom matičnom broju proglašen neustavnim i kojom je Parlamentarnoj skupštini BiH dan zadatak da uskladi Zakon o JMBG sa Ustavom BIH. Problem je nastao jer neke općine u Republici Srpskoj imaju dvojni naziv i ne postoji konsenzus oko naziva gradova i mjesta (hoće li u nazivu imati predjev Bosanski ili Istočni, na primjer). U nedostatku političkog kompromisa, zakon nije donesen, a bebama rođenim nakon 12. veljače nije se izdavao JMBG. Direktan povod prosvjeda pak bila je tromjesečna beba iz Gračanice Belmina Ibrišević koja, zbog toga što nije imala JMBG, nije mogla dobiti putovnicu s kojom bi otišla na liječenje u Njemačku. Belminina priča, objavljena na jednom portalu, dirnula je građane cijele BiH, a dio njih i digla na noge. Naime, 5. lipnja grupa građana je automobilima blokirala izlaz iz garaže zgrade u kojoj je sjedište Parlamenta i Vijeća ministara BiH, zahtjevajući je bio da Belmina odmah dobije JMBG i otputuje na operaciju. Okupljaju se roditelji čija djeca nemaju JMBG, ali i oni s većom djecom, dolaze i studenti i drugi građani. Te je noći spontano okupljanje u zgradi Parlamenta BiH na petnaest sati zatočilo zastupnike u Parlamentu BiH, zaposlenike raznih državnih ministartava koji u istoj zgradi imaju urede, čak i stotinjak stranaca koji su toga dana nazočili skupu koji se u njoj održavao. Blokadi se spontano priključio veliki broj građana i tek oko 4 sata ujutro put je zatočenim političari državnim službenicima put iz zgrade prokrčila policija. No, blokadom je poslana glasna poruka da je građanima dosta političkog „javašluka“ i da su zbog nekih tema spremni u velikom broju izaći na ulice i od političara tražiti promjene. Sljedeći dan se na Trgu BiH, na kojem je zgrada Parlamenta smještena, ponovno okupljaju roditelji s djecom, studenti i ostali građani Sarajeva. Kako nemaju dozvolu za održavanje javnog skupa, poručuju da su se okupili neformalno i spontano „na kafu“. Već taj drugi dan protesta bolesna beba bez matičnog broja koja je događanje naroda i pokrenula dobila je putovnicu jer je Vijeće ministara BiH donijelo privremenu odluku o JMBG koja važiti tijekom sljedeća tri mjeseca. Sedmog dana od početka prosvjeda Belmina Ibrišević je otputovala na liječenje i uspješno je operirana, a za 3.057 beba određeni su jedinstveni matični brojevi.



Prosvjedi su nastavljeni, a sredinom lipnja gotovo je 10.000 građana iz cijele Bosne i Hercegovine zahtijeval pred Parlamentom BiH konačno donošenje zakona, ali i funkcionalnu vlast. U izostanku odgovornosti domaćih političara i u izostanku njohovog dogovra oko spornog zakona, prosvjednici su odgovornost zahtjevali i od međunarodne zajenice, od okončaja rata prisutne u zemlji, tražeći da, ona nametne Zakon o JMBG-u. 17. lipnja u Beogradu je preminula druga oboljela djevojčica kojoj su peripetije oko izdavanja matičnog broja odužile prelazak granice i smanjile šansu izlječenja. Prosvjednici tada vlastima daju rok do 30. lipnja da usvoje zakon. Za 1. srpnja najavljuju smjenu političarima, ukoliko do usvajanja zakona ne dođe, a postavljaju i dodatne zahtjeve. Činjenica je ipak da u Sarajevu, gradu od pola milijuna stanovnika, na prosvjede koji su bili najavljivani kao one na kojem su građani trebali uručiti otkaze svim političarima, došlo tek oko 2.000 prosvjednika. Tako je epizoda u građanskom životu BiH koja je kao simbol dobila dječju dudicu i bila popularno nazvana bebo-lucijom pokazala da nema kapacitet revolucije i društvenog pokreta koji bi vodio sustavnim društvenim promjenama.



# JMBG: postetnička mobilizacija zaživjela na internetu jače nego na ulicama

Ugledni suvremeni britanski sociolog Anthony Giddens definira društveni pokret kao veliku grupaciju ljudi koja se okupila da bi ostvarila ili zapriječila, neki proces društvene promjene. Prema njemu, društveni pokreti obično postoje u sukobu s organizacijama čijim se ciljevima ili nazorima često suprotstavljaju. Povijest dokazuje da promjene u zakonodavstvu koje su inicirali društveni pokreti mogu mijenjati društvenu strukturu (iz društvenih pokreta afirmirana su npr. prava žena, prava radnika na štrajk, ukinuta je rasne segregacije u SAD-u). Oni se ubrajaju među najsnažnije oblike kolektivne akcije. No, etnopolis bez građana pojavljivanje društvenih pokreta čini gotovo nemogućima. Mogućnost pojave novih društvenih pokreta u BiH istražila je nedvano mlada nizozemska politologinja Heleen Touquet u svojoj je doktorskoj disertaciji o pod naslovom „Izlazak iz etnopolisa: postetnička mobilizacija u Bosni i Hercegovini“. Ona je zaključila da postetnička mobilizacija u BiH ima šansu za razvoj isključivo u mjestima u kojima su etničke elite manje dominantne, u kojima grupe za podršku, kao što su sinidkati i vjerske skupine, nisu politizirane i/ili povezane s nacionalističkim strankama, i gdje mediji nisu isključivo etnički profilirani. Drugim riječima, postetnička mobilizacija moguća je isključivo u urbanim, multietničkim sredinama, koje pamte, a možda i u tragovima žive kolektivi i/li građanski identitet. Prema Touquet, postojeće društvene mreže dodatno unaprijeđuju mogućnosti za postethnčku mobilizaciju, što su prosvjedi u Sarajevu dokazali, jer su aktivno zašivjeli na facebooku, interentu, twitteru. Zapravo, zahtjev vlasti da služi narodu bio je glasniji na internetu nego na ulicama.

Protesti u Sarajevu nisu ipak (za sada) pokazali kapacitet društvenog pokreta i oni se, barem u svom inicijalnom obliku, mogu opisati kao spontana masovna akcija koja je vremenom zadobila određen stupanj organiziranosti putem djelovanja aktivista iz udruga civilnog društva. Ipak, protesti iskazuju i određene karakterisitke pokreta. Naime, sigurno je da nastoje pridonijeti značajnim promjenama u zemlji, a djelovanjem udruga civilnog društva iz urbanih sredina uspjeli su osigurati barem kratkoročno planirano djelovanje. Nadalje, protesti iskazuju ujedinjenost stavova i zahtjeva građana koji su im se odazvali, odlučnih da traže odgovornost političkih elita za nefunkcioniranje države i zahtjevaju hitno donošenje Zakona o JMBG, uspostavljanje državnog Fonda solidarnosti iz kojeg bi se pomagalo liječenje građana i građanki slabog imovnog stanja, izdvajanje 30 % primanja zastupnika u Parlamentu i ministara u Vijeću ministara do kraja mandata u korist Fonda te nesankcioniraje protesnika koji su sudjelovali u blokadi Parlamenta BiH. Osim toga, prosvjedi su u kratkom roku uspostavili zavidan stupanj organizacije i postojanosti izvan institucionaliziranih kanala političke djelatnosti. Ustanovili su svoju internetsku stranicu, a odbili su ponude za financiranje od stranih i domaćih organizacija, uključujući i političke stranke. Ipak, da bi kolektivno djelovanje koje se u lipnju dešavalo, i to uglavnom u Sarajevu, ali uz potopru organizaicja i pojedinaca iz drugih gradova, zadobilo karakteristike društvenog pokreta moralo bi okupiti širi i značajniji broj građana. No, iako lipanjski sarajevski prosvjedi i nisu uspjeli prerasti u društveni pokret, i nisu rezultirali političkim promjenama, ova polumjesečna događanja naroda predstavlja važan trenutak BiH demokracije jer pokazuju da je moguća postetnička mobilizacija građana i da postoje teme izvan i iznad etničkih interesa koje uspjevaju aktivirati politički apatične državljane i ujediniti ih u borbi za njihova prava. Prosvjedi su ujedno poruka političarima da njihovi glasači neće vječno nazive gradova, već ostvarivanje ljudskih prava smatrati vitalnim nacionalnim interesima.