U ime obitelji, referenduma i odgoja seksualnoga

Referendumi, taj izraz neposredne demokracije, nisu do nedavno bili odlika hrvatske demokracije. Ne čudi to, jer referendumi su skup oblik neposrednog odlučivanja birača, u pravilu o politički osjetljivim temama. Dubiozno i nepotrebno referendumsko pitanje o ustavnoj odredbe prema kojoj bi brak bio definiran kao životna zajednica žene i muškarca isključivo je metoda destabilizacije vlasti, ali i slika duboke podjeljenosti hrvatskog društva i silovitog diktata tzv. katoličkih vrijednosti u javnoj sferi.

Brak je već sada zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca

Interesna skupina U ime obitelji krajem je svibnja objavila da je prikuplila dovoljan broj potpisa za izjašnjavanje građana o potrebi raspisivanja referenduma u Hrvatskoj. Inicijativa koju je podupro respektabilan broj građana traži da se na referendumu državljani izjasne da li su za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca. Je li 710 tisuća izravne demokracije željnih građana uopće svejsno da referendum, za čije su raspisivanje voljno ostavili osobne podatke, zagovora nešto što je već dio hrvatskog pozitivnog (dakle, u zakonodavnoj proceduri donesenog i važećeg) prava? Jesu li nadalje svjesni da su svojim zahtjevom neplanirano u javnu raspravu uveli i temu priznavanja braka među istospolnim partnerima? Koincidencija je da je gotovo u isto vrijeme francuska parlamentarna skupština donijela zakon kojim je dozvoljen brak i usvajanje djece istospolnim parovima. O takvim pravima hrvatske LGBT udruge do sad se nisu usudile formulirati zahtjev, govorio je o tome doduše nedavno premijer Milanović, no inicijativa U ime obitelji otvorila im je prostor za dati ga u javnu raspravu.

I sam Ustav o braku doduše već i sada nešto govori. U članku 61. stavku 2. stoji da se brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju zakonom. Radi se o Obiteljskom zakonu, u kojem u članku 5. stoji da je brak zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca. Isti taj zakon, u članku 3., propisuje da je izvanbračna zajednice životna zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili čak i kraće, ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. U Obiteljskom zakonu ni riječi o istospolnim zajednicama. Njih normira Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. godine, prema kojem je to životna zajednica dviju osoba istog spola koje nisu istovremno u drugom braku, izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici, a koja traje najmanje tri godine. Uostalom, da se u Ustav i unese odredba o braku kao zajendici muškarca i žene, istospolnim zajednicama i dalje bi moralo biti zakonom priznato jednakopravnost učinaka njihove zajednice bračnoj. Daljnje je stoga pitanje kako pobornici referenduma doživljavavaju simboličnu definiciju u Ustavu kad ona nema efektivnu vrijednost u pravnom sustavu. Nemoguće je ne zaključiti da su, bivajući nesvjesni širih okolnosti, mnogi su potpisnici referenduma, vjerujući da zastupaju svoje vrijednosti, nastupili kao povodljive ovčice.

Izravna kontra predstavničke demokracije

Da bi državni referendum mogao biti raspisan na nacionalnoj razini potrebno je prikupiti potpise minimalno 10 posto od ukupnog broja birača u Hrvatskoj i to u roku od 15 dana. Neosporna je činjenica da je značajan broj hrvatskih građana iskazao volju podržati referendumsko pitanje. Pozitivno je što su zadnjih nekoliko godina udruge građana katoličkog usmjerenja počele iskazivati zanimanje građanski angažman i organiziranost širi od tematike Domovinskog rata, što im je dugi niz godina bila osnovno područje angažmana. Demokracija ugošćuje različite ideološke opcije, uvjerenja i stavove. No, demokracija ne smije trpjeti teror većine nad manjinom. Stoga pustiti malene da žive svoju različitost i ne bi trebalo biti teško. To uostalom uči i Biblija, ali ne čini se da to zagovaraju okupljeni U ime obitelji.

Do sada su glasači u Hrvatskoj na nacionalnoj razini na referendum izlazili daleke 1991. godine, kada su se izjašnjavali o raskidanju državno-pravnih veza Hrvatske sa SFRJ. Pokušalo se referendumima rušiti prijedlog Zakona o radu, izbjeći ulazak Hrvatske u NATO, zahtijevati izmjenu Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom. No, referendumi tada nisu bili raspisani, što zbog toga jer je prijedlog zakona povučen, jer nije bilo dovoljno sakupljenih potpisa, ili stoga što je ga Sabor ranije mogao, ali i nije morao raspisati.

Trenutni pak Ustav propisuje da je Hrvatski sabor dužan raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj. Članak 87. stavak 5. Ustava, ali i članak 8. Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave propisuju da je odluka donesena na referendumu obvezatna. U ime obitelji ima očito budne i revne pravnike u svom timu, koji su bili svjesni da su amandmanima na Ustav iz 2010. olabavljeni zahtjevi u pogledu izašlih građana na državni referendum. Naime, kako bi se osiguralo da u društvu politički apatičnih i institucijama razočaranih građana referendum o pristupanju Hrvatske EU ipak uspije i bude pravno valjan, promjena Ustav propisala je da se odluke na državnom referendumu donose većinom glasova birača koji su pristupili referendumu. Nakaradno je, u najmanju ruku, što isto pravilo ne vrijedi na referendumima koji se održavaju u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, gdje je opstao zahtjev da za valjanost referenduma na njega mora pristupiti većina od ukupnog broja birača upisanih u popis birača jedinice lokalne samouprave, odnosno jedinice područne (regionalne) samouprave u kojoj je raspisan referendum. Upravo iz tog razloga dubrovački referendum o gradnji golf kompleksa na Srđu, prvi lokalnom referendum u Hrvatskoj raspisan na inicijativu građana, nije uspio. Na njega izašlo tek 31 posto građana s pravom glasa.
Odluči li Ustavni sud da je referendumsko pitanje i zahtjev za referendumom u skladu sa zakonom, Hrvatski sabor dužan je raspisati referendum kojem zahtjeva U ime obitelji i svi građani s pravom glasa moći će iskazati slažu li se ili ne s referendumskim pitanjem. Bez obzira na ishod referenduma i činjenicu da je odluka donesena na referendumu obvezatna, konačnu odluku o mijenjanju Ustava donosi Hrvatski sabor, koji je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti. Upravo takva formulacija nadležnosti Sabora stoji u članku 70. Ustava. Osim toga, odluke o promjeni Ustava donose se dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika u Hrvatskom saboru (članak 138. Ustava). Čini se da nam slijedi ustavna kroza jer ne postoji zakonom propisana procedura kojom bi automatizmom referendumska odluka naroda postala dijelom zakonodavstva. Prema tekstu Ustava, o njegovoj promjeni odlučuju isključivo zastupnici dvotrećinskom većinom. Članak 74. Ustava osim toga propisuje pak da zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat. Dakle, niti stranka s čije su liste izabrani, a još manje glasači ili građani koji su se većinom izjasnili u o društveno prevladavajućem mišljenju, nemaju pravo sugerirati na koji će način zastupnici glasovati o prijedlogu promjene Ustava, zakona ili imenovanja.

Š/seks mora van!

I dok veliki ustavni znalac Šeks, želeći se vjerojanto prijetvornički dodvoriti sve glasnijem ultradesničarskom diskursu, prvi iznio stav kako se Ustav mijenja temeljem referenduma, imenica slična njegovu prezimenu izletjela je odlukom Ustavnog suda van iz obrazovnog procesa. Osim po pitanju braka, društvo se podijelilo i oko četvrtog modula zdravstvenog odgoja pod naslovom „Spolno-rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje“. I ta je odluka i hajka na zdravstveni odgoj koja joj je prethodila slika nametnute društvene tradicionalnosti. U svijetu u kojem mladi u danu provode više vremena sa svojim mobitelom nego u razgovoru s mamom i tatom, teško da bi priča s nastavnicima o odgovornom spolnom ponašanju doprinijela protuprirodnim seksualnim sklonostima kako to iz Crkve tvrde. Političke i svjetonazorske opcije koje, u slučaju ukidanja zdravstvenog odgoja, slave dobivenu bitku svoga svjetonazora u borbi s pobornicima obraćenja na svjetonazor rodne ideologije, izbijaju svojoj djeci mogućnost stjecanja znanja o spolnosti u obrazovno-odgojnoj instituciji. Isto to znanje će radoznala mladež sama lako naći, steći i iskusiti. Za njih to jest dobivana bitka, ali i zasigurno dugoročno izgubljen rat. U svijetu koji je svakim danom povezaniji, isprepleteniji, različitiji i pluralniji, inzistiranje na tradicionalnim vrijednostima ima smisla samo ako ih je moguće ne deklaratorno, već bezrezervno živjeti. Referendum o braku koji je sada i vjerojatno još zadugo u našem zakonu zajednica tek muškarca i žene, protjerivanje seksa iz školskog gradiva te polarizacija društva na dva suprotstavljena ideološka bloka upućuju na zabrinjavajuću retradicionalizaciju društvenih vrijednosti. I isto vrijeme i osvjetljavaju činjenicu da su tzv. liberalne, ali i tijekom proteklih godina gorljivo zagovarane pro-europske vrijednosti tolerancije, zaštite manjina, jednakosti i nediskriminacije tek deklaratorno usvojene, a još daleko od srca i umova hrvatskih građana.