Interview objavljen na webu Cenzure plus.
Prošla je jedna decenija od početka primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Često se tvrdi kako je taj zakon usuglašen s najvišim europskim standardima u pitanjima nacionalnih manjina, čak kako predstavlja i jedan od najkvalitetnijih europskih zakon na tom planu. Istovremeno nisu rijetke opaske kako Zakon ipak, bar u dosadašnjem periodu, nije ispunio mnoge postavljene ciljeve te kako bi ga trebalo u nekim ključnim aspektima i mijenjati. Kako unutra tih suprotstavljanja možemo ocijeniti realno stanje manjinske politike u Hrvatskoj danas?
Mislim da moramo biti kritični i prihvatiti činjenici da Zakona o pravima nacionalnih manjina nije proizveo sve one učinke kojima se zakonodavac nadao kada je uvodio ovaj, ali i neke druge zakone bitne za nacionalne manjine, a čiji su ključne težnje i ciljevi bili integracija nacionalnih manjina u naše društvo odnosno, jasnije rečeno, kvalitetan suživot većine i manjine. Više je područja na kojima različite diskrepancije onoga što se željelo i onoga što se postiglo dolaze do izražaja i o njima treba početi otvorenu i odgovornu diskusiju. Naravno, pri tome treba uvažavati sve one pozitivne dosege koje je Ustavni zakon donio u proteklom desetljeću. Tu svakako treba istaknuti poboljšano ozračje međuetničke tolerancije u hrvatskom društvu. Osude nesnošljivosti i govora mržnje od strane političkih elita danas su pravilo, a ne iznimka, bez obzira što stav političkih vođa u provinciji, ali i građana po pitanju legitimnosti i potrebe jamčenja prava manjina, često nisu sinkroni porukama tolerancije i dijaloga s najvišeg političkog vrha.
Ustavni zakon, koji je, ne treba to smetnuti s uma, rezultat međunarodnog uvjetovanja, a ne posljedica endogenog političkog procesa, nesumnjivo je doprinio društvenoj dinamici i razvoju multikulturalnosti u našem društvu. No, nakon desetljeća njegove primjene legitimno je zapitati se da li postojeći manjinski model kvalitetno doprinosi društvenoj integraciji ili pak rezultira tzv. segregativnim multikulturalizmom, iskazujući i neke neželjene posljedica koje su institucije manjinskog zakonodavstva proizvele.
MANJISKA POLITIKA JOŠ UVIJEK BEZ PODRŠKE VEĆINE
Čini se da sama pozitivna promjena društvene klime ima neka svoja protivuriječja?
Kada su u pitanju nacionalne manjine, društvena klima se u proteklih desetak godina, kao što smo već rekli, nesumnjivi promijenila na bolje. Međutim, treba biti vrlo svjestan toga da se ta društvena klima može vrlo lako pogoršati ukoliko se nepravodobno i neadekvatno ne reagira na različite javne iskaze netoleranciji kao što je npr. aktualni slučaj u pogledu srpske nacionalne manjine i njenog prava na dvojezičnost. Mi koji se bavimo pitanjima prava nacionalnih manjina svjedočili smo u posljednjih desetak godina pouzdanom jačanju prava nacionalnih manjina i s tim povezane demokratske konsolidacije čitavog društva. Nije bilo dileme da će međuetnički incidenti koji su se sporadično javljali u našem društvu naići na oštru osudu vladajućih garnitura bez obzira kojem političkom spektru pripadali. No, činjenica je da se Hrvatska u tom periodu pripremala za ulazak u E, a jedan od važnih pretpristupnih uvjeta bio je i apsolutno poštovanje prava i zaštita nacionalnih manjina pa su se potvrde prihvaćanja tih europskih zahtjeva i potpore novim, europskim vrijednostima očitovale i u oštrim osudama netolerancije prema nacionalnim manjinama. S druge strane ne može se reći da su takvi stavovi političkih elita koji su zagovarale suživot, ostvarivanje prava nacionalnih manjina i kaznenu odgovornost za napade na povratnike itd. saživjeli u širim slojevima većinskog naroda , posebno ne na područjima ratnih sukoba ili na područjima povratka. Dakle kritički moramo konstatirati situaciju u kojoj političke elite zagovaraju jedno, ali većinski narod ne slijedi njihovu promjenu vrijednosti i normi koju je na izvjestan način uvjetovala međunarodna zajednica. Spomenula sam već da ni sam Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nije izvorno nastao kao potpuno iskrena želja hrvatskih političkih elita da se manjinama osiguraju visoki standardi zaštite njihovih prava već kao produkt egzogenog reformskog procesu kojega je nametnula Europska unija i međunarodna zajednica. Na primjer, u fazi izrade Ustavnog zakona iznimnu je ulogu odigrao tadašnji ured OESS-a ali i Venecijanska komisija, tijelo ustavnih stručnjaka Vijeća Europe. Prihvaćanjem zahtjeva i pritisaka postavljenih od strane međunarodnih institucija Hrvatska je tada dokazivala svoje demokratsko sazrijevanje neophodno za put europskih integracija, ali se u to vrijeme nitko nije opterećivao mišlju da zakoni moraju posjedovati legitimnost koja je prihvatljiva svim građanima.
MANJISKI KLIJENTELIZAM I SINEKURE
Možete li ukratko naznačiti koje su po vama ključne disfunkcije u manjinskoj politici koje su posljedice upravo hrvatskog modela manjinskih prava odnosno institucija manjinskog zakonodavstva?
Istakla bih pet područja u kojima se iskazuje disfunkcionalnost hrvatskog manjinskog modela. Prvo je pitanje manjinskog klijentelizma kojeg institucije političkog predstavništva manjina proizvode na raznim razinama vlasti. Ono je najuočljivije postalo zbog koalicijskog potencijala osam zastupnika u Saboru koje pripadnici nacionalnih manjina biraju u posebnoj izbornoj jedinici. On je manjinskim strankama i zastupnicima u dvije prethodne vlade osigurao niz dužnosničkih mjesta i privilegija. U isto vrijeme, manjinski se zastupnici uglavnom u Saboru ne iskazuju kao zagovaratelji svoga biračkog tijela, a niti kao predlagači zakonskih prijedloga i učesnici saborskih rasprava.
Problematičan je i model financiranja manjinskih udruga iz proračunskih sredstava za tzv. kulturnu autonomiju: kvantiteta (tj. zadovoljenje što većeg broja potencijalnih korisnika) prevaže nad kvalitetom projekata i programa. Budući su ova sredstva dostupna isključivo manjinskim udrugama, došlo je do bujanja manjinske civilne scene i svojevrsnog etno-biznisa. Osim što je dugo je trebalo da sustav kontrole trošenja proračunskog novca uspostavi, upitno je i koliko je pravedno isključivanje ostalih udruga civilnog društva iz ostvarivanja manjinskih projekata i nemogućnost njihovog doprinosa društvenoj klimi multikulturalnosti.
Treće pitanje na koje treba ukazati je smisao i legitimnost institucije vijeća nacionalnih manjina, koja je inaugurirana Ustavnim zakonom, a pripadnici manjina je, unatoč izostanku takvih nadležnosti, nazivaju „manjinskom samoupravom“. Ova institucija pretvorila se u jeftine sinekure lokalnih manjinskih političara, a njezin doprinos poboljšanju života nacionalnih manjina, pa i suživota u lokalnim zajednicama često je neznatan. Vijeća se biraju na neposrednim izborima, ali su tri uzastopna izbora ukazala na iznimno mali interes za ovu novu instituciju. Svrhovitost je vijeća upitna i zbog toga što im nadležnost kolidira s ulogom predstavnika nacionalnih manjina u lokalnim i regionalnim predstavničkim tijelima. Stoga su vijeća vjerojatno najuočljiviji primjer kako disfunkcionalnost manjinskog modela opstoji unatoč opetovanim zahtjevima za reformiranjem koji su tijekom prošlih godina dolazili i od manjinskih udruga i od stručne javnosti.
Četvrto područje koje proizvodi neželjene posljedice je pitanje ograničenosti resursa koje manjinska politika osigurava. Već sam spomenula kako se kroz različite institucije istovremeno postiže integracija manjina u društvo, ali i na neki način zbrinjava članove manjina kada su uz vlast. Jednom zauzete pozicije teško se prepuštaju i sebično se čuvaju, posebice u vremenu ekonomske krize. Zbog toga se gotovo isti ljudi kreću manjinskom scenom već deset godina. Osim toga, manjinske elite su u pravilu stare. Mlade pripadnike manjinskih zajednica ili očuvanje njihovih identitetskih posebnosti uopće ne zanima, ili za njih nema mjesta u postojećim strukturama. Osim toga, u područjima povratka, rijetki su pripadnici srednjih generacija ili mladi koji bi jednom mogli naslijediti sadašnje predstavnike lokalnih manjinskih elita. A to bi trebalo u prvom redu zabrinjavati manjine same jer ukazuje na nemogućnost održivosti sadašnjeg manjinskog modela.
I peto, zadnje ali ne i najmanje važno pitanje disfunkcionalnosti manjinske politike jest propust vlasti da među građanstvom legitimira hrvatsku manjinsku politiku kao legitimnu, potrebnu i pravednu. Na primjer, nedavni prijepori nakon rezultata popisa stanovništva oko uvođenja dvojezičnosti u gradovima i mjestima koji su bili izloženi ratnim sukobima govori da se manjinska prava u očima većine doživljavaju kao nezaslužene privilegije.
ISTROŠENOST MANJINSKIH ELITA
Na koje bitne zaključke upućuje analiza ovih disfunkcionalnosti hrvatskog modela manjinske politike ?
Postojeći manjinski model rezultirao je ustanovljenjem uske, no dobro zbrinute manjinske elite. To ne doprinosi integraciji pripadnika manjina u društvo, već su-postojanju manjina i većinskog naroda. Posebno je važno istaći da aktualna manjinska politika ne doprinosi unapređivanju kvalitete života nacionalnih manjina na područjima povrataka, odnosno područjima posebne državne skrbi ili uopće na ekonomski diprivilegiranim područjima. Naime, upravo na tim područjima je koncentriran značajan dio manjinske populacije .
Unatoč vidljivoj potpori političkih elita za provedbu i realizaciju manjinskog modela, dva desetljeća demokratskog sustava u Hrvatskoj pretežito nisu osvijestila činjenicu višeetničkog karaktera našeg društva, a još manje legitimirala manjinsku politiku u širokom krugu građana. Veća osviještenost o potrebama i pravima nacionalnih manjina kao i značajnije prihvaćanje manjinskih prava kao legitimnih i potrebnih od strane svih građana indikatori su demokratizacije hrvatskog društva. Jer manjinska se prava ne mogu provoditi u nekom izdvojenom dijelu društva. Najprije zbog toga što njihovo provođenja često osiguravaju građani koji sami nisu pripadnici nacionalnih manjina, a rade u tijelima vlasti. A, osim toga, kada se prava manjina doživljavaju od strane ostalih građana kao privilegija, a ne kao pravo, to znači da njihova legitimnost nije dobro objašnjena i opravdana. Zato je jedan od ključnih zaključaka za unaprjeđivanje manjinske politike u našem društvu sljedeći: o pravu manjina treba uvijek poučavati i većinu!
Post je objavljen 20.07.2013. u 11:10 sati.