Zbogom Ani...

Jucer mi je nekoliko prijatelja, iz nekoliko zemalja, mailom javilo da je u nedjelju novinarka Ana Rukavina umrla. Nisam je osobno poznavala, ali ova me vjest neizmjerno rastuzila, zaista kao da i jesam. Jos uvijek u svom mobitelu cuvam poruku koju mi je poslala, slozivsi se da objavim njenu pricu na svome blogu. Sinic sam je gledala, razmisljajuci kako je samo 20 dana proslo od toga dana kad sam saznala za njenu bolest i postala kratkim dijelom njena postojanja, usudivsi se zasmetati joj sms-om. Napisah joj tada da se vec radujem zajednickoj pivi kada ozdravi... Pratila sam potom u medijima kako se akcija za prikupljanje sredstava za Anino ozdravljenje razmahuje, sretna zbog svekolike potvrde dobrote u ljudima. Ani su cak napravili i blogove, i na blog.hr i na bloger.hr, potvrdjujuci jos jednom utjecajnost blogerske zajednice.

Skiperbeg je u svom jucerasnjem mailu izrazio bijes sto za neke stvari ima uvijek novaca, dok se za malobrojne, koji boluju od rijetkih bolesti, drzava ne brine. Poslao mi je dva linka, na dva članka na susjednim stranicama u Jutarnjem; prvom koji govori o kupovini blindiranih BMW-a za MUP, a drui koji govori o Aninoj izgubljenoj borbi za zivot. Primjecuje Skiperbeg kako ljecnik intervjuiran u povodu Anine smrti kazuje da "Država treba pametno skrbiti o novcu koji ima i stoga je razumljivo da ne može financirati banku koštane srži", te komentira kako bi jedan blindirani BMW bio bi dovoljan za osnivanje iste!!! Zakljucno, pita se Skipi, "U kojoj mi državi živimo!?" U kakvoj i kojoj god, ne mogu poreci da je ljudskost iskazana kao odgovor na Anin vapaj, i da mi je zbog toga ugodnije i draze moje postojanje u drustvu i drzavi gdje me sudbina spustila.

Anina zelja da se ne preda primjer je i zdravima i bolesnima. Izgubivsi Anu, imamo odgovornosti ne izgubiti i druge koji boluju od bolesti koja bi bila izljeciva da se osnuje banka kostane srzi. Stoga, potpisite i vi online peticiju koju su neki vec pokrenuli za prikupljanje sredstava za razvoj Hrvatskog registra donora kostane srzi i izgradnju banke maticnih stanica.

Anina nevoljkost da ne ucini sve sto bi je moglo odzati na zivoti nacila je sve nas ponesto. Mene ne primjer koliko je dobrih ljudi medju onima kojima sam proslijedila Aninu poruku, a zbog reakcije i potpore Aninom ozdravljenju u Hrvatskoj i da drustvo jos uvijek posjeduje dovoljno solidarnosti i ljubavi za male, nepoznate ljude. Stoga, uspjemo li nagovoriti institucije da ucine nesto da se boleseni poput Ane imaju prilike izljeciti, sigurna sam da ce i Ana biti ponosna na nas. Gdje god sada bila....

Remembering Vukovar, the first gross crime against humanity

The Helsinki Committee for Human Rights in Serbia sent a press release on November 17 in order to remind the public that "around this time, precisely November 20, fifteen years ago the former Yugoslav Peoples Army with ample assistance of territorials recruited solely by ethnic criteria and criminal para-military troops "liberated" Vukovar through systematic destruction, plunder, ethnic cleansing, killing of civilians hidden in basements of their houses and setting up infamous concentration camps such as Ovčara."

Namely, on that day approximatelly 270 Croatians and other non-Serbs from Vukovar were killed and buried in a mass grave near the small farm community of Ovčara. But even 15 years after the atrocity took place, journalists are stil wondering who knows "the truth about the Ovcara case"?



Regretfully, writes the HCHRS, "not even 15 years after the first gross crime against humanity in the territory of ex-Yugoslavia the executioners of which in the command chain presently stand trial before the tribunal in The Hague there are no hints that Serbias institutions will be seriously reconsidering, in foreseeable future, the ideological background and the sum and substance of the aggression against the territory that should have been by definition defended from outside enemy only. Unless she clearly distances herself from the project giving birth to Vukovar crime and other serious crimes committed in 1991-99 wars, as well as from the ideas its originators and protagonists still spread, Serbia will be running into stumbling blocks in the way of full normalization of relations with Croatia and other countries in the region. Unfortunately, the same stumbling block will be standing in the way of her full democratization and transformation into a modern, European state."

Another Serbian well known HR activist Natasa Kandic, the head of the Humanitarian Law Center, pursues even more determined fight for the truth in all of the wars Sebia fought against its neighbours. For her contribution in this war for the truth, she has been awarded a prize by Croatian President Mesic and was voted into the TIME magazine list of 60 most prominent individuals, more precselly heroes of our time!

Probably to make parallels in such cases is not very wise, but on those days of Vukovar’s population greatest suffering, I must wonder why Croatian civil society organizations (Croatian Helsinki Committee, which is the HCHRS counterpart in Croatia for example) is not sending a plea for the truth establishment on whereabouts of approximately 500 civilians that disappeared upon the occupation of the city. I have to wonder why associations in Croatia must be labeled as nationalistic and rightist if they warn on the human rights atrocities that were taking place against civilian population in Vukovar in 1991. Is it possible that those that are ‘not nationalistic’ are simply not interested in casualties of war? Are we bound to forget or we are simply not interested to bring all of the prosecutors of the crimes against humanity into the light of justice and burry properly those that died because of the occupation?

Politika.com: sredstvo borbe protiv majstora medijske manipulacije?

Volim dane poput ovoga, ne samo da je suncano, ne smao da sma obavila velik posao, nego saznah i dapostoji nesto cega nisma bila svjesna, a sto mi se bas svidja. Naime, u ZaMirZINEovom newsletteru jutros stigla je obavijest o nedavno pokrenutom kolaborativnom blogu Pollitika.com.

Stranica ima i svoj Manifest, koji izmedju ostaloga kazuje: Predizborna kampanja koja nam predstoji previše je ozbiljna stvar da bi je prepustili političkim strankama. Misija Pollitika.com-a je da dozvoli svakome izreći svoje mišljenje, da svatko može izložiti svoju ideju, da svatko može upozoriti na nepravdu, kriminal ili besmisleni potez vlasti i/ili političara, neovisno o razini na kojoj se propust dogodio.

Slicne ideje postoje i vani, sasvim sam slucajno nabasala na jedna takav blog neki dan, a pokretaci Politike.com pak kazu da oni uzor nalaze u americkom kolaborativnom blogu Daily Kos.

Jos ne mogu tocno ocijeniti koliko bi utjecaja mogao imati ovakav projekt, nisam ni sigurna da moze doprijeti do sirokih masa, ali u svakom slucaju moze sluziti kao sredstvo za razmjenu misljenja onima koji ih imaju i ne strepe suociti isvoja s tudijima. Argumentiranih i neprimitivnih misljenja, nadam se, suprotno onima koja se obicno nalaze u forumima ispod novinskih clanaka. Jedan takav upravo sam danas pregledala ispod clanka u Jutarnjem o uvodniku Wall Street Journala pod naslovom "Hrvatski majstori medijske manipulacije." Nisam uspjela naci tekst iz WSJ na webu, ali jesam dio njega u Politici.com.

Citat cu je sigurno i dalje...ako nista onda zbog Platona!

Too young to be old, and too old to be young

When I was in Bolzano some weeks ago i watched a movie together with Marcella. She inssited we should see it, even though she saw it already before. It was "Fried Green Tomatoes", which tells at the same time stories of two different generation of women:

The sentace I liked so much, and that actually inspired me to write today was one in which one of several main actresses, played by Kathy Bates, desperately declares: "I am too young to be old, and too old to be young!"

Matthew, my Bro that has always been so deeply into movies, has suggested when I was telling him about this quote that the movies was made aftert the book "Fried Green Tomatoes at the Whistle Stop Cafe", which had much more of a lesbian love story incorportated, but the film makers didn't dare to play with the original script.

Naturally, I had to share with Bro, Thomas and Hanno, with whom I was havin ga lunch that day, a sentence I liked so much. Thomas commented on it, saying that I must be facing my first middle-age crisis... Well, well, well, I would not put it in that way, but since it sounds so funny, I decided in those days to sink into my first midle-age depression. Luckily, it didn't last for too long, but honestly, don't you sometimes feel exactly like that: too young to be old, and too old to be young?

The life and times of a woman in her mid-thirties is described in a blog that is colled Mid Thirties Life Crisis, what tells there are the others with similar feelsigs (should I write down crisis!?). And, btw, doesn't this concept resembles Bridget Jones' story?!?!? Remeber this contemporary heroina of all singe, thirty plus women!

Perhaps I sound a bit bitter, but that is how things are. We get older, wishing that or not, and the younger generations of more attractive, slimmer, less demanding and more tolerant females are entering the market every season. Souns unfair? Life is unfair, accept it or not!

Of course I couldn't stop myself from searching for more info on my theory (or state of mined, better to say), in order to get confirmation I am not the only one at the edge of the first and pre-mature middle-age crisis. And, it's all been documented, researched and analysed!. I felt a bit relived when I found out that statistics prove that nowadays there are more single men in their thirties who live alone than women. An artilce at BBC even warns: Forget Bridget Jones - meet Brad!

To finish this post in more humorous way, I will share the story a freind of mine from Graz, Dijana and I invented the other night while out. Namely, while two male freinds in their mid-thirites that were out with us were preocupied with flerting with two student freinds of ours (that are more than 10 years younger then they are), completely ignoring us, Dijana and I came to the conclusion that the only role we might assume in the sceene we foundourself into was the one of Muppet Show's characters Statler & Waldorf, two old grumpy puppets who occupy the marginal box seat and heckle the others. Therefore, I simply couldn't resist the other day in Vienna and took a photo at Gudrun's sister's place of those two lovely puppets:

Pomozimo Ani

Malo prije dobih email od prijateljice, koja je pak dobila isti od neke druge. U attachemntu maila je pismo koje kopiram, napsalal ga je Ana Rukavina, novinarka mojih godina oboljela od leukemije. Trazi nasu potporu kako bi mogla zivjeti.

Poslala sma joj SMS u kojem sam trazila dopustenje da ovo objavim na blogu, odgovorila je i napisala:

Prije koji mjesec blogerska zajednica pomagala je u skupljanju sredstava za sarajevskog bolesnog djecaka. Nadam se da ce sada, a mozda je vec i krenula, blogerska zajednica takodjer pomoci Ani. O njenoj borbi s bolescu je, btw, pisao i Globus.

Dakle, evo Aninog pisma:



Dobar dan,

ja sam Ana Rukavina, rođena sam i zivim u Zagrebu, uskoro cu 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na zalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nesto drugacija, od svibnja 2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju pricu iz bolesnicke sobe na Rebru. Ne bojte se nije tako tragicna, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio zivot, iz kojeg i Vi mozda mozete nesto naucite.

Sredinom 2005. kronicno iscrpljenja zavrsila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoci. Lijecnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smijesno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kuci i da cu doci za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspjesno, moja krva slika bila je gora od svih onih ocajnih na nasim novim dokumentima. Osjecala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da mozda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story. Na moju veliku zalost, bila sam u pravu, no tu rijec nisam uspjevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodusnost. Podvlacila sam crtu misleci kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zasluziti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me jos i danas veseli. Tonula sam tjeseci se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilicno glupasta misao. Obozavam sladoled, ljesnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici. Pa, zar je moguce da vise nikada necu jesti sladoled od ljesnjaka? Jesam li se spremna odreci svega i svih koje volim? Tog sam dana preplasena, ali odlucna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, sto me snaslo. Jednu bitku protiv takvog suparnika vec sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini zivota, karcinom pluca. To me diosta slomilo.

No, dobro, lijecila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju kostane srzi na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog lijecnickog tima. Moram priznati da obozavam svoje lijecnike i sestrice, i sto je jos ljepse mislim da su osjecaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez laznog uljepsavanja, i uljevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje tesko. Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirama. Sve je islo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konacno, pomislila sam ljetos, lagano vracam zivot u prave tracnice i ostavljam sve ruzno iza sebe. Cvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonocne migreme, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispocetka. Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odradenih pretraga potvrdeno je da se moja stara poznanica vratila, pronasli su leukemijske stanice u likvoru. Sto da Vam kazem kako sam se osjecala, iskreno toga se i ne volim sjecati, najteze mi je zapravo bilo sve ponovo saopciti mojoj obitelji.

Trazila sam ponovno neki motiv, nesto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tuzna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Cesto sam u zivotu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali sto cu kad drugacije ne znam. Beskrajno volim zivot i ljude, znam i imam za koga zivjeti. Ponekad mi se cini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da ucinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.
Ipak, dosla sam do tocke kad vise ne mogu sama i kad mi treba pomoc dobrih ljudi. U razgovoru s lijecnickim timom o daljnjem tijeku lijecenja, kemoterapijama, zracenju mozga, i na poslijetku vrlo riskantnoj transplantaciji kostane srzi od nesrodnog donora koja me ocekuje oko Nove godine, otvorena je mogucnost odlaska na lijecenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni nasem trzistu, a mogli bi pomoci da se izvucem iz ove price, da ona dobije sretan kraj.

Zapravo mi je tesko srociti sto Vas tocno zelim zamoliti, znam rekla sam na pocetku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje zelje zapravo stanu u dvije rijeci, zelim zivot. Svjesna sam svih rizika koji me ocekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne zelim okrenuti i otici a da nisam sigurna da sam ucinila sve sto sam mogla da se jos neko vrijeme zadrzim tu medju vama. Apsolutno vjerujem svojim lijecnicima, ali znam gdje zivim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino sto Vama, i sebi moram obecati jest da cu se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit ce, to sigurno znam.
Zelim vam ugodan dan!
Hvala

ANA RUKAVINA
BROJ ZIRO RACUNA U RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB : 2484008 – 3109402577
DEVIZNI RACUN U RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB : 4203330759
MOB : 091 515 3809

Zašto Hans-Jörg ne želi daljnja EU proširenja?!?

Danas je Europska komisija objavila izvjesca o napretku za zemlje kandidatkinje (Hrvatsku, Makedoniju i Tursku) i potencijalne kandidatkinje (dakle, ono sto znamo pod grupnjakom "Western Balkans"). Objavila je i izvjesce o strategiji daljnjeg prosirenja. Zasto ja opet kradem Bogu dane i pisuckam o tome? Jerbo nam se ne pise dobro....barem ce tako ocijeniti oni koji smatraju da je EU integraicja pozeljan scenario za zemlje zapadnog Balakna (a sad u tu grupu pribrajam i Rvacku).

Naime, iz izvjesca proizlazi da EU, tj njene drzave clanice i ponajvise njihove populacije, nijesu vise tako benevolentne oko buducih prosirenja. Naravno, nije to tak eksplicitno napoisano, nego ona sugeriraju da zemlje ZB-a moraju unaprijediti svoje ekonomije kako bi se bla-bla-bla, ali to je zapravo to!

Kako je moguce kontradiktorno izvjestavati o istoj temi svjdoce btw razliciti tekstovi npr. HINA-in objavljeni u Jutarnjem, koji ne vidi nis lose u ovogodisnjem Izvjescu o napretku Hrvatske, a Degera, sefa Delegacije EK u Zagrebu naziva - francuskim veleposlanikom, dok onaj na Index.hr naziva Izvjesce o napretku "poraznim".

A ovako nam se premijer koprcao pred Bagom, ne zeleci priznati da je Izvjesce zapravo porazno, ne zeleci povuci svoj prvotni, povrsni komentar o tome kako je ono dobro, samo zato sto je tanko! Sic!



U isto vrijeme gotovo dok je Komisija glancalal Izvjestaj, nazocih u ponedjelajk navecer super-mega-spektaklu koje je priredila moja austrijska banka. Pod nazivom Check In! Südosteuropa Steiermärkische Sparkasse priredila je u jednoj od najboljih koncertnih dvorana u Grau happening koji je trebao predstaviti njihove poslovne uspjehe u jugoistocnoj Europi, ocarati klijente (mahom male i srednje poduzetnike) i iskazati svijest privrede za politicka dogadjanja u susjednim zemljama te bogato pocastiti uzvanike.

U prvi mah cak sam naivno pomislisla: ma vidi ti Austrijanaca sto se brinu za nas i zele nas unutra! Opravdah to njihovim interesom za sirenje trzista, jasnijoj i transparentijoj pravnoj regulativi, ukratko olaksanom poslovnom eksapnzijom. A onda, nakon jucerasnje rasprave za vrijeme rucka sa sefom, shvatih da sam bas glupasto razmisljalal. Najprije, sef mi je ukazao da je takva mala, regionalna austrijska banka preslab lobist u Briselu za prosirenje, navodeci naftnu industriju ili industriju plina kao eventualno dovoljno utjecajnu da utjece na EU politicare. A onda, u razgovoru, dosli smo do toga da nije sporno da od prosirenja profitiraju firme i menadzeri. Problem je sto Franz ili Hans-Jörg ne osjecaju u svojem svakodnevnom postojanju zasto se njemu proisirenje ispalti.

Naime, iako vjerujem da to svi kontaju, Hans-Jörg-an (Kruuuunooo, jesi li sretan sto korisitm tvoju "paradigmu"?!) je vec preplasen da je prsirenje Unije iz 2004. bilo katastrofalan potez njegove vlade koja je to dopustila i onih kretena u Briselu. Naime, tvornica u kojoj je zaposlen odlucila je otvoriti novi pogon u Madjarskoj, ili Sloveniji, ili Poljskoj, gdje je poslovanje jeftinije i time je on izgubio, ili se boji da ce izgubiti posao. A ako to i nije slucaj, nas Hans-Jörg nije u svakom slucaju kozmopolitanski gradjanin Austrije, on je mali provincijalac sa svim kompleksima, manje i vise vríjednosti, koje taj status donosi! On je prenerazen svim jugosima, Aljbancima, Rumunjima, Madjarima, i sacuvaj Boze Turcima, koji slobodno secu njegovom zemljom i vec u prevelikom broju otimaju radna mjesta nejgovim sunarodnjacima. Sta li ce tek biti za cetiri, pet godina, pita se Hans-Jörg, kada privremno ogranicenje kretanja radne snage iz novih zemalja clanica bude ukinuto?

Stoga nije ni cudo da Hans-Jörg i njemu slicni sunarodnjaci, tradicionalno u istrazivanjima javnog mnijenja iskazuju negativan stav prema prosirenju. Austrijanci su, naime poznati, kao najtvrdokorniji protivnici daljnjih prosirenja (sreca za nas Hrvate, doduse, nas bi pripustili unutra, ali Tursku, ne daj Boze, a nisu bas ni za ostatk naseg komsiluka unutar Unije). Dakle, po pitanju prosirenja Hans-Jörg najradije izabire zanr enlargement blues-a, premda u svoje slobodno vrijeme iance slusa polku, poskocice i DJ Ötzi-a. A istrazivanja javnog mnijenja pokazuju da takav stav djeli 71% njegovih sunarodnjaka.

Ako vam se da (u sta sumnjam, al nemrem si pomoc da ne zakacim), nedavno sam procitalla studiju koju je za britanski think-tank Centre for European Reform jos u srpnju pripremio Tim Judah (za one koji mozda ne znaju, covjek se bavi Balkanom dugi niz godina, o njemu pise za The Economist i New York Review of Books, a izmedju ostalog poznat je po odlicnoj knjizi "The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia" i jos jednoj o Kosovu; "Kosovo: War and Revenge"). Uglavnom Mr. Judah u tom policy paperu, doduse nimalo revolucionarno, jer to i pticice na granama zanju vec, tvrdi da je 2006. godina u kojoj bi/ je / (al ocito ne)ce Europska unija trebala pokazati odlucnost za euro-integracijskom strategijom za Balkan. U protivnom, tvrdi on u paperu "The EU must keep its promise to the Western Balkans", dosadasnja stabilizacija vrlo ce lako otici kvragu. Rast ce radikalizam, nacionalizam i nestabilost.

Al kvragu, nikako da se neko sjeti objasniti, ali i dokazati, Hans-Jörgu da je i za njega to posirenje potrebno i njemu i njegovima korisno!