Zbogom Ani...

Jucer mi je nekoliko prijatelja, iz nekoliko zemalja, mailom javilo da je u nedjelju novinarka Ana Rukavina umrla. Nisam je osobno poznavala, ali ova me vjest neizmjerno rastuzila, zaista kao da i jesam. Jos uvijek u svom mobitelu cuvam poruku koju mi je poslala, slozivsi se da objavim njenu pricu na svome blogu. Sinic sam je gledala, razmisljajuci kako je samo 20 dana proslo od toga dana kad sam saznala za njenu bolest i postala kratkim dijelom njena postojanja, usudivsi se zasmetati joj sms-om. Napisah joj tada da se vec radujem zajednickoj pivi kada ozdravi... Pratila sam potom u medijima kako se akcija za prikupljanje sredstava za Anino ozdravljenje razmahuje, sretna zbog svekolike potvrde dobrote u ljudima. Ani su cak napravili i blogove, i na blog.hr i na bloger.hr, potvrdjujuci jos jednom utjecajnost blogerske zajednice.

Skiperbeg je u svom jucerasnjem mailu izrazio bijes sto za neke stvari ima uvijek novaca, dok se za malobrojne, koji boluju od rijetkih bolesti, drzava ne brine. Poslao mi je dva linka, na dva članka na susjednim stranicama u Jutarnjem; prvom koji govori o kupovini blindiranih BMW-a za MUP, a drui koji govori o Aninoj izgubljenoj borbi za zivot. Primjecuje Skiperbeg kako ljecnik intervjuiran u povodu Anine smrti kazuje da "Država treba pametno skrbiti o novcu koji ima i stoga je razumljivo da ne može financirati banku koštane srži", te komentira kako bi jedan blindirani BMW bio bi dovoljan za osnivanje iste!!! Zakljucno, pita se Skipi, "U kojoj mi državi živimo!?" U kakvoj i kojoj god, ne mogu poreci da je ljudskost iskazana kao odgovor na Anin vapaj, i da mi je zbog toga ugodnije i draze moje postojanje u drustvu i drzavi gdje me sudbina spustila.

Anina zelja da se ne preda primjer je i zdravima i bolesnima. Izgubivsi Anu, imamo odgovornosti ne izgubiti i druge koji boluju od bolesti koja bi bila izljeciva da se osnuje banka kostane srzi. Stoga, potpisite i vi online peticiju koju su neki vec pokrenuli za prikupljanje sredstava za razvoj Hrvatskog registra donora kostane srzi i izgradnju banke maticnih stanica.

Anina nevoljkost da ne ucini sve sto bi je moglo odzati na zivoti nacila je sve nas ponesto. Mene ne primjer koliko je dobrih ljudi medju onima kojima sam proslijedila Aninu poruku, a zbog reakcije i potpore Aninom ozdravljenju u Hrvatskoj i da drustvo jos uvijek posjeduje dovoljno solidarnosti i ljubavi za male, nepoznate ljude. Stoga, uspjemo li nagovoriti institucije da ucine nesto da se boleseni poput Ane imaju prilike izljeciti, sigurna sam da ce i Ana biti ponosna na nas. Gdje god sada bila....