20
utorak
lipanj
2006
20.lipnja - Dan izbjeglica
Zakon o azilu koji ne dopusta azil
U pripcenju Centra za mirovne studije koji mi je danas stigao na mail stoji da ni "nakon 3 godine stupanja na snagu Zakona o azilu i preko 600 podnesenih zahtjeva, Hrvatska još nikome nije odobrila azil, dok se istodobno najavljuje revizija Zakona o azilu i uspostava instituta "privremene zaštite". Centar za mirovne studije izražava zabrinutost da će uvođenje tog instituta u potpunosti istisnuti institut azila i na taj način onemogućiti daljnji razvitak integracijskih politika za azilante."
Nedavno je u Jutarnjem listu obajvljena reportaza o grupi Palestinaca koji su se iz Libije, zemlje svoga prebivalista, zaputili u nepoznatom smjeru s namjerom da se tamo nikad ne vrate. Pred Dubrovnikom su ih nasli hrvatski policajci, i buduci su izjavili da traze azil, nisu deportirani, nego su do okoncanja postupka smjesteni u Šašnoj Gredi. Prema clanku iz Jutarnjeg, trenutno 37 stranaca čeka azil u Hrvatskoj. Clanak navodi da uz "18, većinom Palestinaca, smještenih u Prihvatilištu za tražitelje azila u Šašnoj Gredi, dvoje je stranih državljana smješteno u privatnom smještaju, a njih 17 u Prihvatnom centru za strance u Ježevu."
O azilu, kao ljudskom pravu, malo se zna u Hrvatskoj. Cini mi se da vecina ljudi ne zeli ni pojmiti da bi netko pozelio zatraziti azil kod nas, smatrajuci vjerojatno da trazitelji azila tek zele preko Hrvatske domoci zapadne Europe. Najtuznije je sto i sluzbene vlasti imaju vjerojatno stav da su nasi azilanti tek iskoristavatelji naseg sistema! Pripcenje Centra za mirovne studije navodi da je uzrok uskrati azila kod nas "neinformiranost i miješanje identiteta tražitelja azila s ilegalnim migrantima, kriminalcima, nositeljima bolesti i onih koji su nam došli ukrasti posao." Valjda stoga i nema pozitivnih rjesenja o azilu....
HRVATSKA – (K)RAJ NA ZEMLJI je kampanja Centra za mirovne studije za afirmaciju i zaštitu prava na azil. Kampanja je zamišljena kao proaktivni pristup integraciji stranaca i azilanata te senzibilizaciji šire javnosti na probleme tražitelja azila. U sklopu ove kampanje odrzana je i izlozba "AZIL KAO LJUDSKO PRAVO." Na stranicama Centra za mirovne studije anlazi se i vodic za trazitelje azila, na hrvatskom i jos nekoliko jezika. I Hrvatski pravni centar takodjer provodi projekt kojeg financira Europska komisija o azilu, ali na zalost na njihovim stranicama nema informaicja o tome.
Ponesto o obiljezavanju dana izbjeglica
1975. godine Organizacija Afričkog Jedinstva odlučila je 20.lipnja označiti kao dan u godini kada će se pokazati solidarnost te izraziti zabrinutost i žaljenje prema pitanju izbjeglica i raseljenih osoba. 2000. godine međunarodna je zajednica i UN u čast skorog približavanja 50-te godišnjice Ženevske Konvencije o pravnom položaju izbjeglica odlučila rezolucijom posvetiti 20. lipnja kao međunarodni dan izbjeglica.
Ministarska deklaracija o povratku izbjeglica
I deset godina nakon Daytona, broj izbjeglih i raseljenih osoba na podrucju bivsih ratnih sukoba je iznimno velik. Kaze na primjer posljednje statusno izvjece OSSE-a da su "122.000 od 300.000 hrvatskih Srba i 218.000 od 221.000 etničkih Hrvata koji su bili protiv svoje volje raseljeni tijekom oružanog sukoba, registrirani kao povratnici u mjesta u Hrvatskoj u kojima su ranije živjeli." U Bosni i Hercegovini u malo vise od deset godina registriran je povratak 442,219 izbjeglica te 570,751 prognanika (li raseljenih lica, kako ih jos nazivaju).
Regionalni pristup rjesavanju ovog problema ustanovljen je krajem sijecnja 2005. godine kada je u Sarajevu potpisana Deklaracija o povratku izbjeglica koju su potpisali ministri nadlezni za pitanja izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske te Srbije i Crne Gore. Vlade su se obvezale na "rjesavanje svih prakticnih, politickih i pravnih pitanja koja se odnose na izbjeglice do kraja 2006. godine" i na mnogosta drugo, ali cinjenica da je kroz Savu, Miljacku i Dunav proteklo vec toliko vode u posljednjih jedanaest godina i da su mnoge izbjegli pronasli (nadajmo se) bolju sudbinu u nekim drugim zemljama, ostavit ce ovu Deklaraciju na razini pukog deklaratornog dokumenta koji je stigao prekasno.
komentiraj (0) * ispiši * #
13
utorak
lipanj
2006
Predsjednicki kandidat Szasa Madatzky
Sredisnje izborno povjerenstvo BiH raspisalo je 4. svibnja ove godine izbore za predsjednistvo BiH te predstavnicka tijela federacije i entiteta. Izbori bi se trebali odrzati prve nedjelje u listopadu.
Lopudsko nadahnuce
Da je rijec o nekoj drugoj zemlji, gdje postoje ljudska prava koja su garantirana svim gradjanima te zemlje, ne bi se sjetila nit nasla za shodno krasti vrijeme svoje radne satnice te pisati o nepravdi koji Ustav i izborno zakonodavstvo ove zemlje cini nad pripadnicima BiH gradjanstva koji ne pripadaju ni Bosnjacima, ni Srbima, ni Hrvatima... Uostalon, o zemlji Bosni i neuspjelim ustavnim reformama vec sam prije nekog vremena bila pisala. Ovaj put sam potaknuta pisati o izborima jer sam, okruzena grupicom vrelih umova, dodatno zagirjanih suncem iznad dubrovackog arhipelaga, napunjenih ljepotama plaze Šunj, ali i potaknutih unutrasnjim pogonom kojeg su podmazivali Zuja i Karlovacko, osvjestila nelogicnost i nepravednost BiH izbornog zakonodavstva. Naime, ne biti Bosnjak, Srbin ili Hrvat u Bosni znaci ne imati pasivno biracko pravo, tj pravo da vas drzavljani te zemlje izaberu za clana Predsjednistva Bosne i Hercegovine ne postoji. Podsjetnika radi, Bosna i Hercegovina ima troclano predsjednistvo s cetverogodišnjim mandatom, koje se pak bira izravnim glasovanjem. Predsjednik trodijelnog predsjedništva mijenja se svakih osam mjeseci (eh, to ti dodje ko neki etnicki hali-gali, pa im se sef drzave u cetiri godine nekoliko puta promijeni). Predsjednistvo per se, ili njegov celni cov(j)ek ima ovlasti baviti se vanjskom politikom drzave, imenovati ambasadore, potpisivati medjunarodne sporazume, itd. u tim (predsjednicki ogranicenim) granicama kompetencije.
Stoga predlozih Saši Madackom, drzavljaninu Bosne i Hercegovine, glavnom uredniku Jutarnjeg bibliotekara i šef Odjela za istraživanje i razvoj Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, vrlog promicatelja regionalne suradnje cak i sire od regije jugoistocen Europe, jednom od zaista skolskih primjeraka socijalnih prostitutki (od kojeg i sama ucih), da on, kao pripadnih madjarske nacionalne manjine u BiH, podnese prijavu za izbore za clana Predsjednistva kao nezazvisni kandidat. Buduci je spontan, inteligentan, idealistican, ali ipak brzoplet (cini mi se da) je pristao. Mozda je u medjuvremenu vec i odustao, a mozda ce to tek uciniti (sto ni malo ne bi voljela, jer ako se upusti u ovu unaprijed izgubljenu bitku, ucinit ce uslugu cijeloj svojoj zemlji, pobijajuci, a mozda jednom i pobivsi nepravicnu odredbu). U svakom slucaju, u tekstu koji slijedi, pozabavit cu se izbornim zakonodavstvom BiH koje diskriminira protiv tzv. "Ostalih", th onih drzavljana biH koji ne pripadaju konstitutivnim narodima.
U Bosni i Hercegovini izravno bi se trebala primjenjivati prava i slobode garantirani Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i njezinim protokolima ili ECHR prema engleskom akronimu. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Ta ista Konvecija sadrzi Protokol 1 u kojem pise da ce drzave: “u razumnim razdobljima provoditi slobodne izbore tajnim glasovanjem, u uvjetima koji osiguravaju slobodno izrazavanje misljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela” dok članak 14. ECHR propisuje da su "uživanje prava i sloboda koje su priznate u Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."
Nadalje, Ustav u clanku II.4. sadrzi nediskriminatornu klauzulu, koja jamci da je “Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom … osigurano za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.”
Za sad je jos uvijek sve u redu, cini se da je BiH zakonodavstvo fino i u potpunosti ispostovalo medjunarodne norme i standarde, omogucivsi svim drzavljanima aktivno i pasivno biracko pravo. Ali, ne lez vraze dugo, jer vec clanak V Ustava kazuje da se “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji je svaki izabran izravno s teritorija Federacije, i jednog Srbina, izravno izabrana sa teritorija Republike Srpske.” Pogled na pregled uspjeha kandidata proslih izbora za Predsjednistvo jos slikovitije otkriva kako na listama za clana predsjednistva nije bilo ni jednoga “Ostalog”, tj pripadnika ne-konstitutivnih etnickih zajednica! 
Zakon o zastiti prava pripadnika nacionalnih manjina usvojen 2003. godine propisuje doduse clankom 3. definiciju “nacionalne manjine”, te je, sukladno Zakonu, nacionalna manjina “dio stanovništva - državljana BiH koji ne pripadaju ni jednom od tri konstitutivna naroda, a sačinjavaju je ljudi istog ili sličnog etničkog podrijetla, iste, ili slične tradicije, običaja, vjerovanja, jezika, kulture i duhovnosti i bliske ili srodne povijesti i drugih obilježja.” U stavku drugom istog clanka pise da ce “BiH štiti položaj i ravnopravnost pripadnika nacionalnih manjina: Albanaca, Crnogoraca, Čeha, Italijana, Javreja, Mađara, Makedonaca, Nijemaca, Poljaka, Roma, Rumuna, Rusa, Rusina, Slovaka, Slovenaca, Turaka, Ukrajinaca i drugih koji ispunjavaju uvjete iz stavka 1. ovog članka.” Među pravima i obvezama pripadnika nacionalnih manjina utvrđenih Zakonom postoji i odredba o njihovom pravu na sudjelovanje u politickom životu države, tj. pravu na sudjelovanje u organima vlasti. Naime, clanak 19. propisuje da “[p]ripadnici nacionalnih manjina iz članka 3. ovog zakona imaju pravo na zastupljenost u organima vlasti i drugim javnim službama na svim razinama, srazmjerno postotku njihovog sudjelovanja u stanovništvu prema posljednjem popisu u BiH.” Dakle, Zakon nije u skladu s Ustavom, koji ne daje pravo manjincima da budu birani u Predsjednistvo.
Vec pokusano ispravljanje nepravde, ali neuspjesno....
Sulejman Tihić, bivsi predsjedatelj Predsjednistva BiH (a jos uvije njegov clan), predstavljan u ovom slucaju odvjetnikom Kasimom Trnkom, podnio je zahtjev 27. travnja 2004. godine za ocjenom suglasnosti čl. IV/1, IV/1.(a), IV/3.(b) i V/1. Ustava Bosne i Hercegovine s člankom 14. ECHR i člankom 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ustavni sud u svojoj odluci o dopustivosti U-5/04 od 1. travnja 2006. je nasao da je nenadlezan odlucivati o ovom zahtjevu!
U obrazlozenju odluke ustavnog suda navodi se da "[n]ijedan građanin Bosne i Hercegovine, pripadnik Ostalih, tj. koji ne pripada ni jednom od tri konstitutivna naroda, ne može biti izabran u Dom naroda. Na ovaj je način svima koji nisu Bošnjaci, Hrvati ili Srbi onemogućen pristup javnim funkcijama, čime su građani Bosne i Hercegovine iz reda Ostalih izravno diskriminirani prema etničkoj, vjerskoj i rasnoj osnovi.”
Nadalje, odluka navodi da “ni jedan građanin iz reda Ostalih, tj. koji ne pripada jednom od tri konstitutivna naroda, ne može biti članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine. To znači da samo Bošnjak, Hrvat i Srbin imaju pristup ovim javnim funkcijama, dok je građanima iz reda Ostalih onemogućeno da budu birani u ovo tijelo. Na taj su način oni, u ostvarivanju pasivnog biračkog prava, izravno diskriminirani po etničkoj, vjerskoj i rasnoj osnovi. Također, samo Bošnjak i Hrvat iz Federacije BiH, i samo Srbin iz Republike Srpske, mogu biti članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, čime je Srbima u Federaciji, a Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj, onemogućeno kandidirati se za ove javne funkcije.”
Tihić je kao podnositelj zahtjeva istaknuo da “sve odredbe koje rezerviraju određen javni položaj za Bošnjaka, Hrvata i Srbina, bez mogućnosti izbora građanina pripadnika Ostalih, krše članak 5. Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, koja se prema Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine mora primjenjivati u Bosni i Hercegovini i ne predstavlja samo obvezu države Bosne i Hercegovine, već garantira pojedinačna prava, i to politička prava, osobito pravo sudjelovanja na izborima – pravo glasa i kandidature prema sustavu općeg i jednakog prava glasa, pravo sudjelovanja u vladi, kao i upravljanju javnim poslovima na svim razinama i pravo pristupa, pod jednakim uvjetima, javnim funkcijama. Iz definicije članka 1. navedene Konvencije je razvidno da se termin „rasna diskriminacija“ odnosi na svako isključivanje, ograničavanje, razlikovanje ili davanje prvenstva utemeljenih na rasi, boji kože, rođenju, nacionalnom ili etničkom podrijetlu koji imaju za svrhu, ili rezultat, narušavanje i(li) kompromitiranje, priznavanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima, ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom polju, ili u svakoj drugoj oblasti javnog života.”
Ipak, Ustavni je sud zakljucio (sic!) da je nenadlezan jerbo “Za uspostavu nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine nužno je i postojanje “spora“ u smislu ove ustavne odredbe. U konkretnom se slučaju ne radi o “sporu koji proistekne iz ovog Ustava između entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine“, nego o mogućem konfliktu između međunarodnog i domaćeg prava. Osim toga, obzirom da se u konkretnom slučaju traži ispitivanje usklađenosti pojedinih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine s odredbama Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da prava iz Europske konvencije ne mogu imati superiorniji status u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, jer je Europska konvencija kao međunarodni dokument stupila na snagu na temelju Ustava Bosne i Hercegovine, te ustavne ovlasti proističu iz Ustava Bosne i Hercegovine, a ne iz Europske konvencije.” Za ne-pravnike mozda kredibilno tumacenje, ali buduci da u vecini pravnih sustava medjunarodni dokumenti imaju pravnu snagu iznad zakona (doduse ne i Ustava!) i direktno se primjenjuju, a u slucaju BiH moguce je zauzeti stav da je ECHR po pravnoj snazi i iznad Ustava. Naime, propisano je Ustaviom da se “u Bosni i Hercegovini izravno primjenjuju prava i slobode garantirani Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i njezinim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima“ (clanak II.2). Kvaka je u tome da u izvorniku bosansko-hercegovackog ustava na engleskom jeziku ova odredba glasi: “The rights and freedoms set forth in the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and its Protocols shall apply directly in Bosnia and Herzegovina. These shall have priority over all other law.“ Trebalo bi dakle tumaciti da su odredbe ECHR iznad svih zakona, ukljucujuci i Ustav.
Buduci da je Tihić podnio “tek” zahtjev za ispitivanje zakonitosti, a ne ustavnu tuzbu, njegov pravni put iscprljen je i zauvijek zaustavljen. No, kao pojedinac, buduci predsjednicki kandidat Saša Madacki, junak ove fairy-tale-to-be, ima sva prava obratiti se ne samo Ustavnom sudu BiH kada njegov zahtjev za ovjeru Izborno povjerenstvo BiH odbije kao neosnovan, nego i Europskom sudu za ljudska prava, naravno nakon sto iscrpi sva pravna sredstva u svojoj drzavi.
No, pustimo za sad buduca sudovanja, na nacionalnoj i internacionalnoj razini! Prije dva dana neformalni skup na Lapadu (u povijesti bi se to moglo citirati kao “lopudski sastanak”, kao asocijacija na ranije “brijunske sastanke” na primjer!) urodio je odlukom da srusimo sistem. No, da bi smo osujetili nejgove disriminirajuce odredbe, najprije je potrebno zaigrati po nejgovim pravilima. Pogledah malo prije odredbe vazeceg izborni zakon Bosne i Hercegovine iz 2001. godine. U njemu stoji da zahtjev za ovjeru nezavisnog kandidata Izbornom povjerenstvu Bosne i Hercegovine mora sadrzavati osobne podatke kandidata. Okej, tu ce nas vec osujetiti, jerbo se Saša na posljednjem, relevantnom popusu stanovnistva 1991. godien izjasnise kao Madjar!!! Uz zahtjev (pa neka ga i odbiju!), treba ici i prijava za sudjelovanje na izborima s "tisuću pet stotina (1.500) potpisa registriranih birača za izbore za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine" (inace, upola manje potpisa nego se zahtjeva za kandidata politicke stranke!). Uz prijavu za ovjeru, nezavisni kandidat trebao bi priloziti i pristojbu, koje ce mu se vratiti u slucaju da osvoji izbore. 
O mogucem predsjednickom kandiatu Saši Madackom moguce je saznati vise informacija pukim utipkavanjem njegova imena i prezimena u Google. Za one kojim se to ne da, ponavljam da je covjek to iz raje, cije je “glas mek al je toljaga tvrda” (ova potonja recenica navodno bi trebala biti sredisnji slogan nejgove buduce predsjednicke kampanje, a ince zahvaljujem i Aidi sto me je upozorila na izvor ovog slogana!). Po njegovim rijecima, ukolko se upusti u izbornu avanturu, imat cu sve predispozicije doktorirati na tu temu. Ja sam ipak pozeljela malo manje od toga, uspjesno okoncanje spora Madacki vs. Bosnia and Herzegovina pred Europskim sudom za ljudska prava. Stoga, glasajte za predsjednickog kandidata Sašu Madackog! Ali tek za četiri godine, jerbo je za izlazak na ove izbore već prekasno. Naime, prijave za kandidate trebale su se predati do 19. svibnja.! 
komentiraj (3) * ispiši * #
02
petak
lipanj
2006
Dvojezičnost + diskurs sarme = pečalba
Upitat ce se valjda ko god zaluta ovih dana na ovaj blog odakle mi pade na pamet mjesati dvojezicnost i diskurs sarme!? Zapravo sam potaknuta tekstom Aleksandra Hemona iz Dana kojeg nedavno procitah, i blogom Biljane Srbljanović na kojeg mi je paznju jucer svrnuo Marko osviejstila sebi da vec neko vrijeme razmisljam sto se to sve i zasto u meni promijenilo zivljenjem izvan prvotnog okolisa (nekako mi se pateticno ili presiroko cini napisati: domovine, preusko: Zagreba, predjetinjasto: obiteljskog okruzenja...).
Buduci da su prethodno spomenuti tekstovi na liniji mojih razmisljanja (mutatis mutandis), osvrcem se na neke njihove djelove, a oni kojima se da nek ih pogedaju u cijelosti....
Hemon dakle tvrdi da "dvojezičnost nije samo lingvistička situacija, nego i političko-metafizička". Nastavlja tvrdnjom da se metafizička dvojezičnost ne smije smatrati tragedijom - dvojnost je prednost, a ne hendikep. Dupli identitet izgleda kao teret samo ako se o identitetu razmišlja kao o nečemu što je ukorijenjeno isključivo u kulturi.
Srbljanovićku "muči jos jedan rebus iz dijaspore: zašto naši ljudi, na takozvanom privremenom, a obično - celoživotnom radu u inostranstvu, uvek potežu pitanje sarme, kao odgovor na svako političko, ljudsko, filozofsko, ekonomsko pitanje matice. Zašto, kad kažes da je Milošević bio zločinac, odmah ne voliš sarmu, poznato srpsko nacionalno jelo, turskog porekla i copy righta."
Mozda se vratim ovoj temi jos kasnije s dodatnim detaljima, za sada ovoliko!
komentiraj (1) * ispiši * #
