Dvojezičnost + diskurs sarme = pečalba

Upitat ce se valjda ko god zaluta ovih dana na ovaj blog odakle mi pade na pamet mjesati dvojezicnost i diskurs sarme!? Zapravo sam potaknuta tekstom Aleksandra Hemona iz Dana kojeg nedavno procitah, i blogom Biljane Srbljanović na kojeg mi je paznju jucer svrnuo Marko osviejstila sebi da vec neko vrijeme razmisljam sto se to sve i zasto u meni promijenilo zivljenjem izvan prvotnog okolisa (nekako mi se pateticno ili presiroko cini napisati: domovine, preusko: Zagreba, predjetinjasto: obiteljskog okruzenja...).

Buduci da su prethodno spomenuti tekstovi na liniji mojih razmisljanja (mutatis mutandis), osvrcem se na neke njihove djelove, a oni kojima se da nek ih pogedaju u cijelosti....

Hemon dakle tvrdi da "dvojezičnost nije samo lingvistička situacija, nego i političko-metafizička". Nastavlja tvrdnjom da se metafizička dvojezičnost ne smije smatrati tragedijom - dvojnost je prednost, a ne hendikep. Dupli identitet izgleda kao teret samo ako se o identitetu razmišlja kao o nečemu što je ukorijenjeno isključivo u kulturi.

Srbljanovićku "muči jos jedan rebus iz dijaspore: zašto naši ljudi, na takozvanom privremenom, a obično - celoživotnom radu u inostranstvu, uvek potežu pitanje sarme, kao odgovor na svako političko, ljudsko, filozofsko, ekonomsko pitanje matice. Zašto, kad kažes da je Milošević bio zločinac, odmah ne voliš sarmu, poznato srpsko nacionalno jelo, turskog porekla i copy righta."

Mozda se vratim ovoj temi jos kasnije s dodatnim detaljima, za sada ovoliko!