Gitta Sereny provela je desetke sati razgovarajući s arhitektom Albertom Speerom, Hitlerovim pouzdanikom, i s Franzom Stanglom, zapovjednikom Treblinke. Na temelju tih razgovora, objavila je dvije knjige: Albert Speer, His Battle With Truth (Albert Speer, njegova bitka s istinom), i Into That Darkness, From Mercy Killing to Mass Murder, od kojih je potonja izašla u hrvatskom prijevodu pod naslovom Treblinka: put u tamu. Razgovarala je tjednima i s Mary Bell, ženom koja je, 1968., kao jedanaestogodišnjakinja, ubila dvojicu dječaka, trogodišnjaka i četverogodišnjaka, zbog čega je – predstavljana u medijima kao dijabolično "zlo sjeme" – bila osuđena na doživotni zatvor, o čemu je Sereny također napisala knjigu, Cries Unheard (Nečujni vapaji). Ljudska bića poput ovih netom spomenutih malotko bi poželio kao sugovornike; većina ljudi, pretpostavljam, osjetila bi neku vrstu instinktivne odbojnosti spram same pomisli da se uopće približi nekome za koga se zna da je, poput Stangla, osobno organizirao i nadgledao proces – dobio je i službeno priznanje kao najbolji komandant koncentracijskih logora u Poljskoj – ubijanja stotina tisuća ljudi.
Sereny je, kao novinarka The Daily Telegrapha, prisustvovala suđenjima nacističkim ratnim zločincima u Njemačkoj tijekom šezdesetih godina, i zaključila da iz golih činjenica i eventualnih suhoparnih priznanja čovjek naposljetku ipak ne može dobiti odgovor na to "što je te ljude učinilo sposobnim da učine to što su učinili" (iz intervjua The New York Timesu) pa je – nezadovoljna zaključkom o "banalnosti zla" – odlučila s nekima od njih razgovarati na način koji u stanovitoj mjeri evocira psihoanalitičke seanse, na način koji je uključivao stvaranje određene bliskosti s ispitanicima, za što je, zaključujemo, potrebno imati, osim nekih temeljnih talenata, i specifične duševne kapacitete koje rijetki među nama posjeduju. Kad je o motivima riječ, osim neke bazične ljudske znatiželje da se nešto – u spomenutim slučajevima, zločini – shvati, Sereny je u spomenutom intervjuu izjavila sljedeće: "Poput svih mojih vršnjaka širom Zapadnog svijeta, bili oni Židovi ili kršćani, bila sam duboko pogođena onim što se dogodilo u Njemačkoj. Bila je to najgora vrsta neljudskosti, nešto u potpunosti pogrešno, a čega smo svi mi bili dio. Zbog tih događaja, izgubili smo dio ljudskosti. Izgubili smo moralni dio sebe samih, i nekako ga moramo zadobiti natrag. Možda je ovo čime se bavim moj način da to učinim". Teško je, u današnje doba, do kraja shvatiti ovu izjavu.
Baviti se fenomenom zla po svoj prilici nije nimalo bezopasno; no, možda je jednako opasno ne baviti se njime; ne, dakako, u smislu morbidnog voajerizma ili pervertiranog medijskog senzacionalizma, nego u smislu osobne i društvene profilakse, i eventualnih katarktičnih učinaka toga bavljenja, u smislu osvješćivanja psiholoških i društvenih mehanizama i stjecaja okolnosti koji mogu pridonijeti tome da se sasvim prosječni, čak u nekom smislu i prostodušni ljudi poput pristojnog, urednog obiteljskog čovjeka iz austrijske provincije, nalik tolikim našim susjedima što stanuju tu pored nas, malo pomalo preobraze u izvršitelje monstruoznih zlo-djela. U slučaju Mary Bell, koju su tabloidi histerično – kako to samo tabloidi znaju – prozivali "opakom psihopatkinjom" i "rođenom ubojicom", radilo se o posljedicama već počinjenog zla: djevojčica-ubojica odrastala je uz majku prostitutku koja se pred njom, drogirana ili ne, upuštala u sadomazohističke seksualne odnose s klijentima, uključujući u više navrata i kćer, majku koja ju je, zapravo, mrzila. (Čovjek se zapita, kakvo je bilo njezino djetinjstvo?) Ne govorim o tome da je potrebno razviti empatiju spram zločin(ac)a; uostalom, usprkos stanovitoj bliskosti koju je Gitta Sereny uspostavila s ljudima – jer unatoč svemu, i dalje su to bili ljudi, a ne demoni – koje je dubinski intervjuirala, bliskosti koja joj je, kako je rekla, bila potrebna da od njih dobije osobne informacije koje su uvelike pridonijele razumijevanju njihovih postupaka i odluka –dakle, usprkos u osnovi ljudskom odnosu spram Speera, Stangla i Bell, Sereny je zadržala onu vrstu nužne distance – emocionalne, psihološke pa i duhovne – potrebne da trijezno i racionalno sagleda sugovornike, i da im, štoviše – poput najvještijih, i rijetkih, ispovjednika ili psihijatara – pomogne da i oni sami sebe preispitaju i, možda, možda u nekoj mjeri postanu spremniji prihvatiti – istinski spoznati – svoju odgovornost za počinjeno zlo. Ona, naime, ni u jednom trenutku ni na koji način ne umanjuje upravo čudovišne razmjere zločina počinjenih u Sobiboru ili Treblinki; dapače, premda sam pročitao priličan broj knjiga na temu holokausta, opisi poput onih koje donosi u svojoj knjizi (a u njoj se nalaze i njezini intervjui s preživjelim logorašima, kao i s njihovim čuvarima) izazvali su u meni šok i nevjericu. Sereny se ne bavi nikakvim racionalizacijama niti bilo što relativizira; ona naprotiv minuciozno, akribično, savjesno – upravo: pošteno – iznosi činjenice, i očigledno je njezino nastojanje da ne izostavi nijednu relevantnu informaciju, jer njezini motivi nisu ideološke, nego – sjeća li se danas itko što to znači? – humanističke naravi. Njoj je naprosto – sjeća li se danas itko što to znači? – stalo do, možda je pretenciozno reći, istine, ali u najmanju je ruku uložila enormnu energiju u to da razgrne neistine. U knjizi Treblinka: put u tamu nije riječ samo o zbivanjima u logoru niti je to tek portret njegovog zapovjednika – premda bi već to dostajalo da bude vrijedna čitanja. Autorica je, osim s njim, razgovarala i s njegovom suprugom, šogoricom i kćeri, s esesovcima koji su s njime sudjelovali u Programu eutanazije, s preživjelim logorašima, s Poljacima koji su opsluživali logor, kao i s pojedincima upućenima u mrežu tajnih putova bijega koju su nakon rata organizirali krugovi u Vatikanu (spominje se i monsinjor Krunoslav Draganović), a posebice se skrupulozno bavi ulogom tadašnjeg pape, Pija XII., koju nastoji osvijetliti kroz razgovore s ljudima poput o. Burckhardta Schneidera, vođe tima isusovačkih povjesničara koji su radili na objavljivanju Djela i dokumenti Svete stolice u vezi s Drugim svjetskim ratom, ili poput Kazimierza Papéea, poljskog veleposlanika pri Svetoj stolici od 1939. do 1948. godine.
Kao što rekoh, baviti se fenomenom zla po svoj prilici nije nimalo bezopasno. Aldous Huxley, u svom djelu The Devils of Loudun (Đavoli Louduna), napisao je: "Posljedice pretjerano postojane i intenzivne koncentriranosti na zlo uvijek su pogubne. Oni koji vode križarski rat ne za Boga u sebi, nego protiv đavola u drugima" – oh, kad bi ovoga barem bili svjesni mnogi i premnogi političari, propovjednici, "karizmatici" i čistunci – "nikad ne uspiju u nakani da svijet učine boljim, nego ga ostavljaju ili onakvoga kakav je bio, ili ponekad čak i u zamjetljivo gorem stanju no što je bio prije početka križarske vojne. Misleći prvenstveno na zlo, skloni smo, ma koliko naše namjere bile izvrsne, stvoriti prilike da se ono očituje". Rekao bih da je ovaj tekst Gitti Sereny bio poznat, jer iz zaključaka do kojih dolazi u svojim knjigama, iz onoga što se dade zaključiti u intervjuima što ih je dala, iz dojma što ga ostavlja na snimkama koje se mogu pogledati na http://www.webofstories.com/play/gitta.sereny/1 odaje dojam osobe koja je izuzetno pozitivna, uravnotežena, trijezna i stabilna. Uostalom, evo što je na tu temu, s istančanim smislom za humor što nerijetko nedostaje spomenutim križarima, izjavila u intervjuu za časopis The Scotsman, u dobi od osamdeset godina: "Znam da je to teško povjerovati, ali ja sam zaista, u izvornom smislu te riječi, veoma vedra osoba. Vrlo sam optimistična. Glede svijeta. Glede ljudi. Vjerujem da je većina ljudi dobra".
Pisane u tom duhu, njezine knjige, ma koliko se mračnim događajima i tamnim ponorima duše bavile, ma koliko nas do srži potresle, nakon čitanja ne ostavljaju čitatelja u nihilističkom raspoloženju, nego ga potiču na duboku refleksiju, sebe i zajednice u kojoj živi. Potiču ga da istinski i u cijelosti preuzme odgovornost za sebe i svoje postupke, i da spozna, riječima Gitte Sereny, našu "međuovisnost i odgovornost što ju imamo jedni za druge". Ne bismo li vratili dio izgubljene ljudskosti.
| < | veljača, 2024 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery