gospon profesor
utorak, 07.06.2011.
Koje igre igrate?
Kad je o igrama riječ, svatko od nas ih igra, svjesno ili manje svjesno, svakoga dana: na poslu, s prijateljima, ukućanima, bračnim partnerima i sa samima sobom. Analizom verbalnih igara bavi se Eric Berne u knjizi Koju igru igraš? (Mozaik knjiga, 2010.), objavljenoj još 1964., a koju se na koricama hrvatskog izdanja (eto, nije prošlo ni pedeset godina…) reklamira kao “klasik suvremene psihologije“. Eric Berne je inače kanadski psihijatar koji je krajem 50-ih godina 20. stoljeća osmislio metodu poznatu kao “transakcijska analiza“, specifičan psihoterapijski pristup zasnovan na modelu ego-stanja. O čemu se radi? Ukratko, temeljna pretpostavka je da svatko od nas osjeća glad za podražajima (fizički podražaji su nam od rođenja nužni za preživljavanje jednako kao i hrana), glad za priznanjem (podražaji se s odrastanjem nužno mijenjaju: ne možemo očekivati da će nas netko uvijek češkati po leđima, ali pandan tome može postati verbalna pohvala; poanta je u tome da netko “potvrdi“ naše postojanje, makar i na neugodan način). Naposljetku, osjećamo i glad za strukturom: kako strukturirati vrijeme koje nam je na raspolaganju tijekom budnih sati pitanje je svih pitanja. Ljudi svoje vrijeme strukturiraju na razne načine: uključeni smo – ako smo zaposleni – u neki zajednički projekt pa dio vremena provodimo držeći se zadanih procedura, gotovo ritualiziranih oblika ponašanja, kodeksa, uklopljeni i više ili manje prilagođeni radnoj sredini (tzv. materijalno programiranje). U pauzama se pokušavamo “razonoditi“, već primjereno okruženju u kojem smo se zatekli i kulturološkim obrascima (primjerice, poluritualni odlasci “na kavu“ uz pripadajuću stereotipnu konverzaciju) (tzv. društveno programiranje). Napokon, igramo igre (što spada u osobno programiranje). Što se ljudi bolje upoznaju, to su igre prisutnije. (Inače, pojam “igre“ u ovom smislu odnosi se i na krajnje (auto)destruktivna ponašanja; neki ljudi tako igraju ulogu Alkoholičara ili Dužnika.) Berne igranje igara smatra zamjenom za “stvaran život u stvarnoj prisnosti“. I uistinu, iz ovih ili onih razloga bojimo se, naročito u javnim situacijama, ali i u odnosima koji bi trebali biti najintimniji, skinuti maske: radije odigramo svoju rolu, poput automata izgovorimo određeni broj rečenica, uvijek istih pa idemo dalje. Dakle, kad smo s jednom ili više osoba, imamo nekoliko mogućnosti kako da strukturiramo vrijeme: ritualima/poluritualima, razonodom, igrama, a idealno bi bilo: s punom sviješću, spontano i – prisno.
Druga pretpostavka na kojoj počiva metoda transakcijske analize je zamisao da se naše “Ja“ sastoji od tri “ego-stanja“: Roditelja, Odraslog i Djeteta. Teorija je prilično utemeljena u stvarnosti; naime, možemo se složiti s činjenicom da su u nas “ugrađeni“ roditelji pa neke naše misli, osjećaji, stavovi i ponašanja potječu zapravo od njih, a katkad su identični njihovima. Kad, dakle, reagiramo iz tog dijela osobnosti, reagiramo iz Roditelja. Dijete je “skup emocionalnih ’snimki’ iz djetinjstva“; u nekoj situaciji možemo zapasti u regresiju, osjećati se kao u djetinjstvu. Stanje Odraslog očituje se u reagiranju primjerenom situaciji kakva je “ovdje i sada“, bez utjecaja Roditelja ili Djeteta.
Pojam transakcije odnosi se na svaku interakciju i komunikaciju između dvije osobe. E sad, stvar je u tome da ljudi često komuniciraju iz različitih ego-stanja; nije problem ako vi i ja komuniciramo iz našeg Odrasloga – bavimo se razmjenom informacija o svijetu oko nas na objektivan način. No, kad sam neki dan bio na dogovoru za jedno putovanje, primijetio sam kako se kod nekih prisutnih u razgovoru s voditeljicom putovanja pojavilo Dijete: bila je primjetna stanovita regresija u ponašanju/pitanjima, a voditeljica je preuzela ulogu Roditelja, premda je bila mlađa od tih osoba. (To, da se u prisutnosti nekog autoriteta u mnogim ljudima aktivira Dijete, može imati ozbiljne implikacije.) Problematične su tzv. skrivene, kutne transakcije. Ja postavim pitanje iz Odrasloga (“Koliko je sati?“), a vi se iz svog Roditelja obraćate mom Djetetu (“A da si sam pogledaš?“). Ili, razgovor se prividno vodi na razini Odraslih, a zapravo razgovaraju dva Djeteta; moguće su razne kombinacije. Berne je prepoznao različite igre i dao im imena, primjerice: Da nije bilo tebe, Vječno užurbana, Vidi koliko sam se trudio… (Bračne igre), Nije li to strašno, Zašto ne – Da, ali… (Društvene igre), Samo ti želim pomoći, Psihijatrija, Drvena noga… (Igre iz ordinacije) itd. Igre se, kaže on, prenose iz generacije u generaciju. Ako su destruktivne, netko bi ih mogao nazvati obiteljskim prokletstvom. Kako bilo, činjenica jest da se određeni obrasci ponašanja članova neke obitelji mogu pratiti kroz desetljeća, ako ne i stoljeća. Odgoj često znači tek učenje/prenošenje igara koje su roditelji preuzeli od svojih roditelja. Na društvenoj razini, igra je kompromis između razonode i prisnosti: razonode su često dosadnjikave, a prisnost se u društvu izbjegava – pokazivanje pravog lica može biti opasno. Zato su igre toliko prisutne: u njima provodimo većinu vremena provedenog s drugim ljudima.
Na kraju Berne poziva na obnovu autonomije, oslobađanje ili obnavljanje triju sposobnosti: svjesnosti, spontanosti i prisnosti. “Svjesna je osoba živa jer zna kako se osjeća, gdje se nalazi i u kojem trenutku živi.“ Spontanost je “oslobođenje od unutrašnje prisile koja nas tjera na igranje igara i oslobođenje od doživljavanja samo naučenih osjećaja“. Prisnost je “spontana iskrenost svjesne osobe lišena igara“. Postizanje autonomije dakako nije ni najmanje jednostavno: uvjetovanje kojemu smo svi bili izloženi toliko je snažno i duboko da se autonomija nadaje kao neka vrsta ideala. Odvaži li se netko krenuti tim putem, Berne savjetuje: “Ostvarenje autonomije sastoji se… od odbacivanja svih onih besmislenih utecaja… Najprije treba zbaciti breme cjelokupne obiteljske povijesti… a zatim raskinuti okove pojedinčeva roditeljskog, društvenog i kulturnog podrijetla. Isto valja učiniti i sa zahtjevima suvremenog društva u cjelini. Naposljetku, čovjek mora… žrtvovati koristi stečene pripadnošću svojem najužem društvenom krugu te se odreći svih užitaka i nagrada do kojih je lako dolazio“ igrajući igre.
Lakše reći nego učiniti. Svjestan da će većina ljudi život provesti igrajući igre, po zadanom nesvjesnom scenariju, i da će tek rijetki među nama ostvariti autonomiju, Berne zaključuje: “Za ljudsku vrstu… nade možda nema, ali ima je za pojedine njezine pripadnike“.
Zaključak je možda sumoran, ali realističan: koliko je među nama onih koji su uistinu autonomne osobe, koji su svjesni, spontani i sposobni za prisnost, otvorenu i iskrenu komunikaciju? Ipak, već samo posvješćivanje da sudjelujemo u igrama nekakav je korak naprijed. Za početak, možemo pokušti u društvu manje govoriti, a više slušati.