Zrno gorušicino
22.07.2006., subota
|
Kako sam uglavnom na relaciji kuća-sestra, nije nikakvo čudo da susrećem i hrpu ljudi koje poduže nisam vidjela. Uvijek mi je drago vidjeti poznata lica i saznati što ima kod njih novoga. Jutros sam išla nešto kasnije (pa ipak je vikend), te se susretoh sa starom sestrinom prijateljicom koja je baksuz (pegula), ali u pravom smislu te riječi. Iako je poznajem 20-tak godina, ne sjećam se da li je ikada i jednu stvar uspjela obaviti bez nekih peripetija. Tako je i danas saznavši da ću ostati kod sestre na ručku (klinci na moru, muž u Zagrebu, a i sestra sama...)rekla da će nam se za kojih pola sata i ona pridružiti, te da će donijeti vino za poslije liganja. Međutim, prošlo je i više od dva sata od susreta s njom, a ona se još nije pojavila... Naravno, kad je došla ispričala nam je kako joj je nakon što je vino platila, kliznula boca koja se razbila i poprskala ju do koljena. Zatim više nije imala gotovine, a kartica joj nikako nije htjela proći na blagajni (imala je gore novaca), te kako se morala ići oprati kući, te do banke i onda k nama. E, Bože, kako si nas samo različite stvorio... *** Prigrli svoj život, ma kakav god bio, jer on te Izaziva da naučiš Tko Jesi. I shvatiš što možeš Biti. |
17.07.2006., ponedjeljak
|
Odkako su moji na moru više vremena provodim sa sestrom iz vrlo jednostavnog razloga- ona je invalid i dosta toga ne može sama. Iako je razlika u godina poveća uvijek smo bile poprilično povezane. Je, istina je da sam cijeli svoj život bila nekako zakinuta zbog nje, jer se uglavnom prilagođavalo sve njenim potrebama (od financijske potrebe za liječenjem -do vremena kada ona treba nešto "baš tog trena" a ne može to sama). Zapravo, moja je sestra zdravstveno zakinuta još u vrijeme kada ja nisam bila ni u začetku (iako moji nisu željeli više imati djece- Bog me pozvao!). Kao beba zbog upale uha dobila je injekciju nepročišćenog penicilina (živjeli doktori!) i to joj je "sjelo" na sve zglobove. Liječenje od mjesec dana pod krivom dijagnozom urodilo je današnjom situacijom: ona ne može se sagnuti, ne može podići ruke do iznad ramena, ne može podići noge ravno na stepenicu... ali funkcionira. Živi sama, ulaz do naših roditelja- da bi joj mama mogla pomoći svako jutro u spremanju na posao. Radi u državnoj, dobro plaćenoj instituciji, na vrlo visokom i odgovornom poslu. Vozi auto (iako prilagođen njenim potrebama), i nastoji što više vremena provoditi u društvu- iako prečesto pretjera u tim nastojanjima. Zapravo, baš u našim prošlodnevnim druženjima željela sam joj objasniti kako prečesto nema kriterija kada bira ljude kojima se okružuje. Iz jednog takvog razloga pala je u financijski krah! No, ona, kao i obično, mene smatra mlađom sekicom koja se ne sluša. Spomenula sam joj bezbroj situacija kada sam bila u pravu, ali... Došlo je do toga kada sam ju sjetila i kada se prije desetljeća nije željela pomiriti s tim da se ja udajem. Dan prije mog vjenčanja kod kuće sam pakirala stvari za preseljenje u novi dom, a ona mi je rekla:"Što se već pakiraš- ništa ti to još nije sigurno!" Ma, ne zamjeram ja njoj... Samo mislim da su i moji roditelji podosta krivi što je ona uvijek bila u centru pažnje i na prvom mjestu (iako kroz njezinu bolest i njih razumijem). Nije da ja ne volim provoditi vrijeme s njom, ali u posljednje vrijeme baš i ne predugo, jer kako godine prolaze- postaje sve napornija... Tko zna, možda ću i ja jednoga dana biti takva (ne daj Bože!)?! *** PRODAJU SE PSIĆI U izlogu trgovine kućnim ljubimcima pojavio se natpis « PRODAJU SE PSIĆI». Neki je dječak pročitavši natpis odlučio ući u trgovinu da se raspita. « Koliko vam koštaju psići?», pitao je vlasnika trgovine. «Između $30 i $40 «, odgovori trgovac. Mali dječak zavuče ruku u svoj džep i izvuče nešto sitnog novca. « Ja imam samo $2.37 ! Mogu li ih svejedno pogledati ?». Trgovac se nasmiješi i zazviždi, a iz kućice u dvorištu došeta ponosna kujica sa svojih pet mekanih loptica. Jedno je štene vidljivo zaostajalo za drugima. Mali se dječak odmah sagne i nježno podigne šepavo štene. « Što nije u redu s ovim psićem?» Trgovac mu objasni da se štene okotilo s jednom kraćom šapom i da će zato uvijek šepati. Dječak je odmah uskliknuo: « To je štene koje bih volio kupiti! «. Trgovac reče: « Ne, ovo štene ne moraš kupovati, ako ga zaista želiš, ja ću ti ga pokloniti ! « No, dječak se rastužio: « Ne želim da mi ga poklonite. Ovaj je psić jednako vrijedan kao i ostali. Želim ga kupiti po punoj cijeni. Sada ću vam dati $2.37 i po 50 centi svaki mjesec sve dok ga ne otkupim !».Čovjek se zagleda u dječaka i reče: « Nije moguće da toliko želiš ovog psića, ta šepav je! Nikada neće moći ni trčati, ni skakati!» Na njegovo veliko iznenađenje, dječak povuče naviše nogavicu svojih hlača i pokaže svoju iskrivljenu, invalidnu nogu koju je podupirala metalna šipka. Tada tiho uzvrati: « Niti ja nikada neću moći ni trčati, ni skakati. Ovo štene treba nekoga tko će ga razumjeti. Nekoga tko će o njemu brinuti i voljeti ga baš takvog kakav jest. « Nepoznat autor |
14.07.2006., petak
Eh, da! Navikla sam već da u mom životu ne ide onako kako se izdogovara, pa me niti ova dva posljednja dana nisu iznenadila! Zapravo, bilo bi čudno da je sve išlo po planu... Napisah kako klinci odlaze krajem mjeseca na more, ali su zapravo otišli jučer- jer se kod stričeva nešto iskompliciralo, pa su otišli puno ranije... Nema veze- važno da klinci uživaju... Samo da mi je bilo naporno do njihova odlaska- e, je STVARNO!!! Pucala ih putna groznica, moja mala Princeza htjela ponijeti cijeli ormar garderobe, navečer nisu spavali... Uh, hvala Bogu da su otišli! I krenuli jučer, došli oko 5 ujutro, a do 9 su se već okupali, obišli svu rodbinu i pojeli po 2 sladoleda. Jadni moji mama i tata s njima!Ja sam danas malo više na netu. Igrom slučaja došla sam do adrese jednog razrednog bloga mojih učenika. Prateći komentare otkrila sam još podosta samostalnih blogova koji pišu učenici moje škole (uglavnom 7.-mi razred), i ostala poprilično u šoku. Znam da su to pubertetske godine i što sve u njima slijedi.. ali... Alkohol, samoranjavanje, droga... bojim se i pomisliti što će tek moja djeca u pubertetu...Baš su me nekako bacili u tmurno raspoloženje ti blogovi. Uglavnom obiteljske situacije poznajem, ali se pitam- poznaju li obitelji svoju djecu??? *** Dječji memorandum roditeljima Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo iskušavam. Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazujte gdje mi je mjesto. Nemojte sa mnom na silu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na uputu. Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obveze. Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje; pa ću izgubiti vjeru u vas. Nemojte vjerovati mojim provokacijama kad govorim i činim stvari samo da vas rastužim. Mogao bih pokušati doći do još koje "pobjede". Nemojte se previše žalostiti kad kažem da vas mrzim. Ne mislim ozbiljno, ali bih htio da vam bude žao zbog onog što ste mi učinili. Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti "velikog lafa". Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge. Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju. To me samo ohrabruje da nastavim. Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo. Nemojte o mom ponašanju diskutirati za vrijeme svađe. Ne znam zašto onda slabo čujem, a i nisam sklon suradnji. U redu je da se poduzmu potrebne mjere, ali diskusiju odložite za kasnije. Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi: Moram naučiti griješiti a da se ipak ne osjećam zlim. Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili morat ću se početi praviti gluh. Nemojte zahtijevati objašnjenja za moje ponašanje. Ponekad zbilja ne znam zašto sam nešto učinio. Ne precjenjujte moje poštenje. Lako me je zastrašiti pa počnem lagati. Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim da budete strpljivi. Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu. Ne obraćajte previše pažnje kad sam lakše bolestan. Mogao bih početi uživati u lošem zdravlju, ako mi to bude donosilo veliku pažnju. Ne odbijajte me kad tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati a informacije tražiti negdje drugdje. Nemojte odgovarati na smiješna ili besmislena pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da samo želim da se bavite sa mnom. Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvim je tako teško živjeti. Ne brinite zbog toga što smo malo zajedno. Važno je kako smo zajedno. Nemojte da moja strahovanja postanu vaša tjeskoba. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite da ste hrabri. Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez mnogo razumijevanja i podrške; zaslužena pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikada. Tretirajte me kao svoje prijatelje, pa ću ja biti vaš. Upamtite: više učim od primjera nego od kritike. I pored svega, mnogo vas volim, volite i vi mene... |
10.07.2006., ponedjeljak
Hej, ekipo, ja na godišnjem!!! Sve nešto polako ulazim u dane odmora... Nije mi još sjelo- nadam se da hoće- bar do zadnjeg dana odmora  Eh, da... danas mi stigla odbijenica za posao!!! Ma, nekako mi laknulo- previše je zakulisnih igara bilo, i moram priznati da jedan dio mene se raduje što neću biti dio te igre... Dugo sam čekala odgovor i imala sam priliku dobro odvagnuti sve "za" i sve "protiv" i nisam baš bila na kraju tog vaganja sigurna nadam li se poslu ili ne. Uh, baš sam ga zakomplicirala! Ma, nema veze, Bog me očito treba glavom i bradom u učionici, među izgubljenim glavicama, u HNOS-u i tko zna gdje još će me poslati... Već mi je puno i što sam ušla u uži krug... Sada je na redu odmor, laganica priprema za novu školsku godinu, preslagivanje papira i papirića što su se nagomilali u kojekakvim kutevima polica i ladica... Klinci krajem mjeseca idu s djedom i bakom na more. Oni na more, a ja ostajem na godišnjem!!!Valjda ću sada češće biti i na blogu ... A sada odoh na poslijepodnevni dremež... *** ANĐELI Putujući po svijetu, dva su se anđela zaustavila u domu bogate obitelji kako bi prenoćili. Domaćin im bezdušno dodijeli hladan kutak u podrumu. Prostirući postelju na tvrdom podu, stariji anđeo ugleda rupu u zidu i pokrpa je. Mlađi anđeo ga zapita zašto je to učinio, a stariji mu na to reče: «Stvari nisu uvijek kakvima se čine». Slijedeće noći anđele put nanese u kuću vrlo siromašna seljaka i njegove žene. Podijelivši ono malo hrane što su imali, gostoljubivi domaćini im prepuste svoj krevet kako bi se u njemu mogli dobro naspavati i odmoriti. Ujutro anđeli zateknu seljaka i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, od čijeg su mlijeka živjeli, ležala je mrtva u staji. Mlađi anđeo dijeleći njihovu tugu i suze, optuži starijega:» Kako si to mogao dopustiti! Bogatoj obitelji koja je imala sve, ali ništa nije htjela dijeliti, si još i pomogao! A ovoj siromašnoj obitelji koja je imala tako malo, ali je to spremno s nama podijelila, nisi htio pomoći! Dopustio si da im ugine jedina krava !» Stariji mu anđeo uzvrati:«Stvari nisu uvijek kakvima se čine! Kad smo su smjestili u podrumu bogataševe kuće, opazio sam u rupi skriveno zlato. Budući da je vlasnik bio toliko pohlepan i bešćutan, i nije želio dijeliti svoju sreću, zatvorio sam rupu u zidu kako ne bi našao zlato. A noćas je, međutim, dok smo spavali u seljakovom krevetu, anđeo smrti došao je po njegovu ženu. Zamolio sam ga da umjesto nje uzme kravu… Vidiš, stvari nisu uvijek kakvima se čine !» Nepoznat autor |
05.07.2006., srijeda
|
Unazad nekoliko dana muči me to što sam u svojoj spontanosti možda povrijedila dvoje ljudi (možda i više, ali za ovo dvoje sam osjetila nelagodu).... Nisam učinila namjerno, niti planirano... Zapravo, prvu kolegicu povrijedilo je što sam na zajedničkoj večeri uzela sa stola bocu (dok je ona bila u toaletu)- poslužujući kolegu s druge strane (svo je piće u sali na stolu bilo za nas besplatno) i nisam bocu vratila... Nakon nekoliko dana u užem krugu ta ista kolegica rekla je da više nikada neće ići na večeru- jer joj je taj moj postupak prisjeo cijelo večer. Naravno da sam se ispričala i pokušala objasniti što se dogodilo, ali imala sam osjećaj da se samo opravdavam i da to njoj neće pomoći... Jučer na sjednici, kolegica koja i inače češto nešto ne razumije i postavlja pitanja na koja su odgovori očigledni, komentirala je jednu rečenicu, na (ne bih rekla "glupi", ali mi niti jedan blaži izraz ne pada na pamet) i to takvim tonom da nas je nekolicina pukla u smijeh... Ona se tada našla uvrijeđena što joj se smijemo... Kasnije smo i dalje razgovarale, opet sam se pokušala ispričati, ali sam imala isti efekat kao i kod prve... Ne, ne mislim da se i jedna izričito ljuti na mene, ali posljedica u mojoj savjesti nije- zaboravi , obiđi i proći će vrijeme... Ne znam, možda se ne znam ispričati (iako mi to nikada do sada nije predstavljalo problem)... Sigurna sam da ovi događaji neće utjecati ni na koji način na odnos kolegica i mene, ali opet- ja sam ne mirna...Nekako, više volim da drugi povrijedi mene- nego ja drugoga... *** JUČER. DANAS SUTRA… Postoje dva dana u svakome tjednu oko kojih se ne bismo trebali brinuti. Dva dana kojih se ne trebamo bojati. Jedan od tih dana je jučer sa svim svojim greškama i brigama, Propustima i zabludama, bolovima i patnjama. Jučer je prošlo zauvijek i tu ništa više ne možemo. Sav novac na svijetu ne može ga vratiti natrag. Ne možemo promijeniti niti najmanju stvar koju smo učinili. Ni izbrisati niti jednu izrečenu riječ. Jučer je prošlo. Drugi dan oko kojega ne treba brinuti je sutra S njegovim mogućim nesrećama, problemima, velikim obećanjima i malim ispunjenjima. Ni na sutra ne možemo djelovati. Sutrašnje će sunce svanuti ili u svom punom sjaju ili iza maske od oblaka, ali će svanuti… A dok ne svane, mi nemamo prava na sutra jer je ono još nerođeno. Tako nam ostaje samo jedan dan… Danas ! Svatko može voditi bitku za jedan dan. Samo kada tom danu dodamo breme jučerašnjeg i sutrašnjeg dana - samo tada se slomimo. Ne muči ljude iskustvo današnjeg dana. Grižnja savjesti ili ogorčenje zbog nečega što se dogodilo jučer ili strah od onoga što donosi sutra, je ono što nas razdire. Stoga živimo uvijek samo jedan dan, živimo danas ! nepoznat autor |
03.07.2006., ponedjeljak
|
Evo jednog lijepog teksta koji analiziram s učenicima u za njih teškom periodu- pred krizmenički ispit. Danas sam nekako sjetna (valjda ružno vrijeme), ali me ovaj tekst uvijek oraspoloži... **** BOG KAŽE Za sve negativne stvari koje si govorimo, Bog ima pozitivan odgovor: Ti kažeš: « Nemoguće je !» Bog kaže: « Sve je moguće!» (Luka 18:27) Ti kažeš: «Preumoran sam ! « Bog kaže: « Ja ću te odmoriti !» (Matej 11:28-30) Ti kažeš: « Nitko me ne voli !» Bog kaže: « Ja te volim ( Ivan 3:116,13:34) Ti kažeš: « Ne mogu dalje!» Bog kaže: « Moja je milost dovoljna (II Korinćanima 12:9, Psalm 91:15) Ti kažeš: « Ne razumijem ! « Bog kaže: « Ja ću te voditi ! (Izreke 3:5-6) Ti kažeš: « Ne mogu to napraviti !» Bog kaže: « Ti možeš sve !» ( Filipljanima 4: 13) Ti kažeš: « To nije vrijedno « Bog kaže: « To će biti vrijedno « ( Rimljanima 8:28) Ti kažeš: « Ne mogu si oprostiti!» Bog kaže: « Ja ti opraštam!» (Ivan 1:9, Rimljanima 8:1) Ti kažeš: « Neću uspjeti!» Bog kaže: « Ja ću ti dati sve što trebaš!»( Filipljanima 4:19) Ti kažeš: « Bojim se!» Bog kaže: « Nisam te ispunio duhom straha!» ( Timotej 1:7) Ti kažeš: « Uvijek sam razočaran i zabrinut !» Bog kaže: « Predaj mi sve svoje brige!» (Petar 5:7) Ti kažeš: « Nemam dovoljno vjere!» Bog kaže: « Svima sam dao mjeru vjere!» ( Rimljanima 12:3) Ti kažeš: «Nisam dovoljno pametan!» Bog kaže: « Dajem ti mudrost (I Korinćanima 1:30) Ti kažeš: « Sam sam!» Bog kaže: « Nikada te neću napustiti !» (Hebrejcima 13:5) Podijeli ovo sa svojim bližnjima, nikada ne znaš tko je danas u nevolji! Nepoznat autor |
01.07.2006., subota
Na današnji dan Bog mi je poslao jedan od svojih najvrjednijih darova- prije 7 godina rodila se moja mala Princeza!!!Moja mala ljubavi- SRETAN TI ROĐENDAN!!!! |
