Moja sestra Ceca

Ovaj post posvećujem ljudima koji ne mare, ne razumiju i onima koji nečiji tuđi gubitak "uzimaju zdravo za gotovo". Nisam sigurna da će ti ljudi i pročitati ovo ali ipak...

Nedavno me jedna prijateljica  pitala kako sam. Naravno odgovorila sam onako kako sam stvarno a odgovor je bio: "Ah, šta ćeš, valjda je tako moralo biti." Kako vama zvuči ovo?  Bez duše i srca, bez pameti. Reda radi.   Dogodi se da netko kaže kako se nekom drugom nešto još gore dogodilo, pa mogu misliti kako je njemu? Kako je moguće da iko može pomisliti da će meni biti lakše ako je još nekome teško? Strašno me zabole riječi koje su izgovorene tek reda radi, neke naučene fraze ili kada nas netko tko to nije doživio želi naučiti kako se moramo s tim nositi. Znate li kako je meni otići kod doktora? Kako je meni otići na groblje i svaki put proći  pored mjesta gdje je rađena obdukcija a ja sam stajala ispred vrata i čekala i zamišljala šta rade mojoj sestri? Svaki put mi srce jako zalupa, nemam zraka i osjetim jezu, strah, tugu....  Znate li kako je meni probuditi se svako jutro i natjerati da ustanem i započnem novi dan?Ovaj put bih sve vas koji čitate moj blog zamolila za jedan vrlo jednostavan test. Prvo zamislite osobu koju volite najviše na svijetu...Onda na trenutak zamislite da joj se dogodilo nešto slično...ali stvarno zamislite... zažmirite i recite mi kako se osjećate? A to ste samo zamislili.... Otvorite oči i sjetite se da to nije stvarno a ja...? Ja kada zažmirim zamišljam da se ništa nije dogodilo, da je sve O.K. a kada otvorim oči....Meni se zaista dogodilo i ne tražim ništa osim malo razumijevanja i malo podrške. Na kraju krajeva nismo svi isti i ne proživljavamo sve stvari isto... to što ne pričam puno o tome i što  ne plačem ne znači da sam dobro...jer plačem veoma često...

Ovo se ne odnosi na par ljudi (oni će se već prepoznati) koji su od početka uz mene i koji su mi puno pomogli pa i onda kada su samo šutili sa mnom, ili mi "pomogli plakati" ili mi pružili podršku iz daljine sa nekom porukom, komentarom na blogu...ima i ljudi koje nikada nisam ni upoznala ili koje sam tek upoznala a više im je stalo nego ljudima iz moje bliže okoline, kolegama na poslu, rodbine...

Citati iz knjige: GUBITAK, TUGOVANJE, PODRŠKA - dr. sc. Lidije Arambašić

"Tugovanje traje i za njega treba strpljenja. I osobi koja tuguje i ljudima iz njene okoline. Kod nekih ljudi traje kraće, kod nekih dulje, a kod nekih traje cijeli život. Razdoblja poboljšanja se izmjenjuju s razdobljima pogoršanja. Tugujući se nakon dva koraka naprijed vraća barem jedan, a katkad i više koraka nazad. Podsjećati tugujućeg na umrlu osobu tako što ćemo je pred njim spomenuti ne samo da nije štetno, već tugujućima nanosimo bol ako takav razgovor uporno izbjegavamo ili odbijamo. Možete li zamisliti majku kojoj je umrlo dijete i koja je na to "zaboravila" pa se onda može dogoditi da se zbog našeg započinjanja razgovora o njemu podsjeti na tragediju koju je doživjela. Takvo što se ne može zaboraviti i tugujući se svakodnevno nalaze u bezbroj situacija koje ih podsjećaju. Naše započinjanje razgovora postaje još jednim podsjetnikom. Točno. Pa što onda? Drugim riječima zar zaista mislite kako je podsjećanje na umrloga moguće izbjeći i kako je vaše spominjanje umrle osobe usporedivo sa svim onim što tugujućeg svakodnevno podsjeća na gubitak. Kada u određenim trenucima spomenete umrlu osobu, tugujući će možda reagirati tugom. Međutim smatrati to negativnom reakcijom značilo bi pogrešno protumačiti situaciju. Pokazivanjem nježnog razumijevanja u trenutku kad je očito da se umrle osobe prisjećamo gotovo se uvijek doživljava kao dar iz srca. Kvalitetnim slušanjem šaljemo sljedeće poruke: " Tu sam. Stalo mi je do tebe i s tobom sam. Nisam siguran/na što da kažem, ali spreman/na sam te slušati." Naravno da su za slušanje potrebne uši, ali pravo slušanje dolazi iz srca jer tu počinju suosjećanje i zacjeljenje. Većini tugujućih ljudi ne trebaju gotova rješenja i odgovori na pitanja već im trebaju ljudi pred kojima će moći govoriti koliko i što žele, a da ih ovi neće zbog toga prekoravati, osuđivati ili da ih neće "popravljati"."

Što bi ljudi trebali znati u ophođenju s ožalošćenim osobama  (U. Goldmann Posch)

Čuli ste da se to dogodilo dvije kuće od vas. Znate da je to pogodilo kolegicu pored vas: dijete je mrtvo. Smrt kod drugih ljudi uvijek je bolna, zastrašujuća. Lakše vam je što je smrt zaobišla vas i vašu djecu. No, možda se pomalo i stidite dobrote vlastite sudbine. Najradije biste zažmirili pred tugom drugih ljudi, ne biste imali posla s njom. Smrt u vašoj blizini ne pušta vas na miru, iako ne dopuštate da vam se približi. Sa smrću drugih ljudi kao da je i vaša vlastita egzistencija postala krhkijom. Možda će buket cvijeća, kratak stisak ruke biti dovoljni da ublažite vlastiti strah od smrti. Obavili ste svoju društvenu dužnost i život ide dalje. Ali ako se zaista želite približiti osobama koje tuguju, morate se prvo suočiti s vlastitim strahom od konačnosti života. Tek će tada ožalošćene majke i očevi moći prihvatiti vašu pomoć.

Ne plašite se razgovarati s ožalošćenim roditeljima o njihovom mrtvom djetetu. Možda se bojite da ćete time otvoriti rane i povrijediti ih. Ali bol i ranjenost uvijek su prisutni. Mrtvo je dijete prisutno, i kad roditeljima želite skrenuti misli na nešto drugo. Ne izbjegavajte tu temu u razgovoru s pogođenima, pitajte o izgubljenom djetetu i o osjećajima koji sada pokreću majku i oca. Pogledajte zajedno s njima slike i sve ono što je ostalo od djeteta. Nekim je majkama lakše ponovo se suočiti s bolnim uspomenama u društvu čovjeka dostojnog povjerenja.

Najbolja utjeha za ožalošćenu osobu jest to da je pustimo da tuguje. Pogođene roditelje prihvatite takvima kakvi jesu. S njihovim bijesom, izobličenom slikom svijeta, gorčinom, ponekad i nepravednošću. Tuga je iznimno stanje. Oni ne žele vaše dobre savjete koji uostalom nisu niti mogući. Neka majka i otac osjete vašu vlastitu nesigurnost, zbunjenost i nemoć u odnosu prema smrti. Nemojte se nikad ponašati kao da sve znate bolje od njih. Jer ne znate. Budite strpljivi slušalac i ne stavljajte sebe u središte pažnje. Roditelji koji su izgubili dijete neprestano misle samo na njegovo umiranje i smrt. Najradije bi stalno razgovarali o svom mrtvom djetetu te ga tako na neki način oživjeli. Dijalog s ožalošćenim osobama često je monoton, teško je pratiti, iracionalan i zatvoren u sebe.

 Budite tih i strpljiv slušalac, i onda kada po tko zna koji put čujete istu priču. Ponavljanje ima svoj smisao. Nešto što je posebno tužno ponavlja se toliko dugo, dok ne postane podnošljivo.

 Dubokoumne analize nisu umjesne. Praktične stvari često su mnogo važnije. Preuzmite na sebe obavljanje administrativnih poslova, koliko god je to moguće. Stavite se na raspolaganje kao vozač. Obavite svakodnevnu kupovinu....U svakodnevnom životu koji mora ići dalje možete biti od veće pomoći negoli postavljate pitanja koja zadovoljavaju više vašu znatiželju negoli stvarne potrebe ožalošćenih osoba.

Odbacite sve uobičajene fraze koje ste dosad naučili u ophođenju s ožalošćenim osobama. Ožalošćene majke i očevi imaju veoma osjetljive antene kojima registriraju ukalupljene i često nepromišljene fraze drugih ljudi. "Tko zna, čega je dijete tako pošteđeno", ne može biti nikakav utješni izgled u budućnost. "Hvala Bogu, imate i drugu djecu", niti jedan pogođeni to ne može prihvatiti kao utjehu, jer mu se u tom trenutku sve okreće oko izgubljenog djeteta. Kažete li: "Znam kako se osjećate", govorite neistinu. U najboljem slučaju možete tu bol naslutiti, ali ne i osjetiti. Čuvajte se i dobronamjernih fraza, kao što je  "Život ide dalje."

Nemojte se uvrijediti, ako vas odbiju. Usprkos tome razgovarajte i dalje s pogođenim osobama. Vaša je pomoć najpotrebnija u vrijeme kada se čini da više nije neophodna: šest do osam mjeseci nakon djetetove smrti većina se roditelja vraća svakodnevnoj rutini. Najgore je – čini se – pretrpljeno. Kada tuga izgubi svoj dramatični lik, bake i djedovi, rođaci i prijatelji povlače se. Sposobnosti suosjećanja su iscrpljene. Svi misle da su učinili svoje i očekuju da postanu oni "stari". Ali oni nikad neće biti onakvi kakvi su nekada bili.

I JOŠ JEDNOM DA PONOVIM; JA NISAM IZGUBILA DIJETE ALI SAM IZGUBILA JEDINU SESTRU, MLAĐU SESTRU O KOJOJ SAM SE TREBALA BRINUTI... I TO NA TAKO SVIREP NAČIN. NEMAM DJECE PA MI JE ONA BILA KAO DIJETE...