Moja sestra Ceca

Danas ću prepisati odlomak iz predivne knjige " Dijete sjene",  koju je napisao P.F.Thomese kada je izgubio kćerku...Handelsblad je rekao za knjigu: "Književni spomenik tugovanju. Bez patetike i uljepšavanja."

Vatra kojom je njeno napušteno tjelešce uništeno nastavlja gorjeti u meni. Plamti iza mojih očiju. Zamišljam da sam besmrtnik, jer upravo sam umro, a još ovdje stojim. Sad kad mi je oduzeto najdraže, postao sam neranjiv. Osjećaj mi je istrgnut iz šake.

Jednostavnije je mrziti ljude nego morati s njima živjeti. Ako je istina da katkad umiru pogrešni, znači da bi drugi trebali biti mrtvi. Jako mnogo njih, ako ne i svi živi, postali su nam nepodnošljivi. Ubijaju vrijeme u našoj nazočnosti, prosipaju život pred našim očima. Ali slomiti se, ne daj Bože. Svi ti sigurni ljudi koji žive kao da znaju odgovore. Morati ih gledati, slušati, mirisati.

Umislili smo da smo na otočiću u moru ljudi koji nam prijete. Koji nas pokušavaju nagristi svojom ravnodušnošću, svojom grubošću, i svim onim rođenim iz samozadovoljstva poricanja svake razlike, uzurpacijom svakoga tko nije poput njih. Divlji narod napao nas je i pobijedio dok smo na trenutak bili bez kože, bez odbrane, bespomoćni kao bebe. Ponizio nas je prisutnošću velikom poput života, koju nismo tražili. No sad nas se sve to više ne tiče. Pa nikada više ne može biti dobro.

Tuga danas prolazi ulicama, naoružana. Dok prilazim, ljudi se razmiču kao preplašene ovce, jer  osoba se ne razaznaje...