Moja sestra Ceca

Priča počinje 16.07.2007 kada je moja sestra dobila epiduralnu anesteziju zbog lakšeg poroda. Tada joj je doktorica / anesteziolog/ rekla da joj je probila moždanu ovojnicu ali da to nije "ništa strašno" i da će vjerovatno imati jače glavobolje. Iz bolnice je izašla sutradan, sa preslatkom djevojčicom i bila je jako sretna ...i osjećala se dobro. Ja sam bila presretna što sam po drugi put postala tetka. Ali sreća nije dugo trajala..

Već sljedećeg dana počele su glavobolje. Ceca je nakon dva-tri dana nazvala doktoricu i iona joj je rekla da za početak pije dosta Coca-cole i jake kafe. Ako glavobolja ne prestane za par dana da joj se ponovo javi. Kako su glavobolje postajale sve jače i moja sestra sve teže ustajala iz kreveta doktorica je počela dolaziti kod nje kući, davala joj infuziju svakih par dana i pričala kako će to "vjerovatno" od toga prestati. Tek sada vidim da nije znala šta radi i da uopšte nije imala iskustva u tome. Pošto ni infuzije nisu pomogle sljedeći korak je bila tzv. blood patch-krvna zakrpa koja se morala uraditi na klinici. Iz vene pacijenta se uzme mala količina krvi koja se ubrizga u epiduralni prostor, na mjesto gdje je probijena moždana ovojnica. Prvu krvnu zakrpu joj je radila 11.08.2007 godine u večernjim satima kada je ta doktorica-anesteziolog bila dežurna. Pustila je iz bolnice odmah nakon tog zahvata. Poslije par dana ponovo ista stvar, kada joj je rekla da će je ostaviti u bolnici 24 sata ali je pustila ujutro rano, valjda prije dolaska ostalih doktora na kliniku, i naravno bez ikakvog otpusnog pisma. Ovaj put joj je ostavila kateter u kičmi da ako bude trebalo opet  to da se radi da ne mora ponovo da je bode. "Baš obzirno od nje"... Kasnije sam saznala da se ta krvna zakrpa može raditi dva puta a ne više od toga plus što je potrebno da budu prisutni radiolog i neurokirurg...Moja sestra je umrla dan poslije toga! Obdukcijski i patološki nalaz / koji sam čekala dva ipo mjeseca/ je pokazao da je moja draga i jedina sestra umrla jer joj je pukla jetra, zbog previše anestetika, i ona se ugušila u vlastitoj krvi..........

Bez nje je ostao njen sedmogodišnji sin Denis, tek rođena djevojčica Ena i ja. Denis je bio sa njom u krevetu kada se to desilo. Istraga još uvijek "traje", ne daju mi pristup inforormacijama dok se istraga ne završi. Ime doktorice neću spominjati zbog istrage ali ta doktorica još uvijek radi kao da se ništa nije ni desilo.

Ako je neko imao slično iskustvo bilo bi mi drago da to podijeli sa mnom. Kako se ja osjećam to niko ne može znati niti razumijeti, osim naravno ljudi koji su doživjeli nešto slično. Moj život više nije isti, i odjednom više nema nikakvog smisla. Život dijelim na period prije ovog groznog događaja i poslije...Željela bih da se bol u mom srcu zaustavi ali nigdje ne postiji lijek koji bi mogao okončati moju nizmjernu patnju. Život bez Cece i mame je kazna koju sve teže podnosim!  Kada će prestati da boli? Kada ću otupjeti da ne osjećam???...

Nesanica je moja najbolja prijateljica. I teška mi je ova maska koju nosim. Preteška...Život dalje gazi, brzo i okrutno. Negdje sam pročitala da je jedna gospođa koja je izgubila dijete napisala da mora paziti da nekoga ne dovede u neugodnu situaciju, pa je bolje da se ponaša kao da se njoj zapravo ništa nije dogodilo... Tako to ljudi očekuju od tebe, ja se trudim ali mi ne uspijeva baš svaki put. A onda kažem sebi: " Baš me briga! Zašto da se ja ponašam kao da se ništa nije dogodilo kad se itekako dogodilo! " Imam pravo da budem tužna, neraspoložena...imam pravo da šutim danima, imam pravo...Ne tražim sažaljenje to je posljednje što mi treba samo tražim da me pojedini ljudi puste na miru i da se suzdrže od davanja "dobrih savjeta".

Moja prijateljica Tanja iz Beograda je napisala:

Živi sa svojim bolom, slušaj samo svoje srce, plači ako ti se plače, budi tužna, jednom rečju - ponašaj se onako kako se osećaš u tom trenutku, jer sve je to za ljude.U stvari, sve je to za VELIKE LJUDE, a ti si DIV i ja ti se divim.

Cecina prijateljica Sandra iz Splita:

Ne postoje rijeci utjehe.Neka ti utjeha budu dva mala andjela kojima je tvoja sestra podarila zivot.Neka budu sunce u tvom zivotu,raduj se s njima, jer oni su nesto najvrjednije sto postoji u ovom nemilosrdnom zivotu.

Voli te Sandra