golly&bossy

Dragi čitatelji,
nakon Graza (klik) i Starega Kraja (klik) golly&bossy su se ponovo ujedinili. Susret epskih razmjera dogodio se ispred Muzeja za umjetnost i obrt, a popratili su ga ad hoc okupljeni guslari. Išli smo vidit izložbu Art déco i umjetnost u Hrvatskoj.

Prvo vam moramo napomenut da premda ne i goli i bosi (nasuprot, polovica gollyh&bossyh upravo je obavila šoping sezone, a jedni i drugi smo bili genijalno obučeni) bili smo izuzetno gladni i žedni. Bilo je 5 popodne, jedni smo došli s posla, drugi sa seminara, vanka je bilo vruće, uglavnom nismo bili u idealnom stanju za gledanje izložbe. I zato smo je obašli rekordnom brzinom od 20 min.
Svejedno, dovoljno da usnimimo par kul detalja i da ih podilimo s vama i da vas pozovemo da pogledate izložbu s više strpljenja nego mi. Po mogućnosti nakon obida i kafe ili odma ujutro.

Prvo nam je zapela za oko ova lepeza zapravo materijal za lepezu od čipke. Zamislili smo kako se s njom maše barunica Castelli.


Bilo je i puno vesti (tako mi u Staremu Kraju zovemo haljine). Koje jesu bile šljokičaste i šarene znači po našen ukusu, ali smo zaključili da nam se sebično sviđa samo ono što nam stoji. A bolje bi nam stajale vriće nego ove veste.




Ali onda smo našli ništo što bi nam super pristajalo (ovima gollyma&bossyma što ovo pišu). Genijalni kombinezon za plažu/jedrilicu/glamuroznu ljetnu zabavu.


Drugi golly&bossy pronašli su se u ovoj bursici. Premda ni rukavice nisu za odbacit.


U zadnji čas prin nego smo izletili vanka u kadar nam je uleti i ovi portabl gramofon. Pri čemu moramo primjetit da nam je falilo muzike na izložbi, da su samo u jednoj prostoriji odzvanjali zvukovi šlagera iz tih vremena, a da bi baš bilo kul da je tega bilo više.


Konac djelo krasi. Auto na ulazu/izlazu. I uz njega bi pristaja kombinezon.


A onda je bilo vrime da napokon sedemo i odahnemo. A najbliže misto za to bi je restoran unutar muzeja. Prvo smo promislili da ćemo popit kafu. Onda smo vidili da jedna žena ji juhu, pa smo naručili juhu. Onda smo skužili da je juha dio recesijskog menija od 35 kn. I tako smo naručili još i pečeno meso i kompire. I miješanu salatu. Preporučujemo. U to nam se pridruži i drug Zrinka s kojom smo siti i napojeni pričali o Maji koja je lipo plesala tanac i Ribafishovem đemperu.

Onda smo se razišli. Jedni golly&bossy su išli doma se odmorit, a drugi na kviz pobjedit.


vaši
golly&bossy

Dragi Naši,
bili smo skroz cool i ispijali nedjeljnu kaficu u Muzeju suvremene umjetnosti. Inače kafa im je grozna. Kad ste već u kvartu boje je popit istu u kafiću Linea iza kantuna. Ime kafića je skraćeno od Nulla dies sine linea i zato Nan je još i draži.

Ali vratimo se na kafić MSU. Bilo je neuobičajeno puno svita tj. pola stolova je bilo zauzeto. A tako i u muzeju. Valjda radi lošega vrimena i studeni vanka. Osjećali smo se kako na špici, gledali oko sebe, ko je što obuka, kako komu što stoji i slično... ...dok nismo pali u afan. Za stolom do Nas sedi je Ivan Kožarić!!!
Chk chk chk

Cili smo se smeli. Hoćemo ga pitat autogram, hoćemo kleknut ničice isprid njega, hoćemo ga ignorirat i glumit hard-to-get, hoćemo mu poslat piće, što ćemo, di ćemo, jo, jo, jo...
Nismo učinili ništa od tega nego smo ga prvo potajno slikali, a onda zvali Vas da podijelimo radost. Sharing is caring!

I taman smo izašli iz muzeja kad smo naletili na frenda arhitekta i vratili se nazad, pogledat koju izložbu u dobrom društvu
Prvo smo išli na ESSL ART AWARD CEE 2011.. Usput smo prokomentirali Kožarića i Prizemljeno sunce i Zagrebački sunčev sustav i to kako nam (ni Nama ni njemu) uopće ne smeta što se po Prizemljenemu suncu šara jer smatramo da ta skulptura poziva na interakciju i kako po bezveznim skulpturama (tipa Radić na početku Petrinjske) niko ne šara, ali se ne šara ni po OK stvarima (tipa Šenoa u Vlaškoj) zato što one ne privlače ljude na ti način kako ih privlači Sunce. Onda smo malo iskritizirali zgradu muzeja i ishvalili hrvatsku arhitekturu u razdoblju '30-'50 i sve skupa bili smo pripametni i kunsthisterični. Volimo bit takvi s vrimena na vrime. Ne pričamo Min uvik o robi, postolima, Grazu, Ivoni i Tometu.

Ovo je bila digresija. Na ESSLu nam se najviše svidi Portret IV od Davida Ranogajeca...


...i rečenica iz opisa instalacije Stjepana Milasa. “Na nekim kućama nije bilo krovova, no nije bilo ni kiše”


Onda smo išli u stalni postav. Tamo smo opet obožavali Kožarića.


A u njegovem ateljeu smo raspravljali o problemima konzerviranja i restauriranja suvremene umjetnosti i razmišljali kako čistačica čisti to uopće i pričali kako se bakelit nakon 50-tak godina mrvi u prah. Pričali smo i kako s jednon prijatejicon pišemo blog golly&bossy i kako Nas (Nas i Vas, golle&bosse) oduševljavaju rečenice tipa ove:


Na kraju smo još slikali i pijat Tko radi ne boji se gladi. Ali zaboravili smo di.


Bilo Nam je super.
Vaši