golly&bossy

Dragi Klingoncy,

Dok ste Vin po našoj Metropoli promišljali o dizajnu u doba socijalizma, Mi smo se bavili smrtno neozbiljnim temama, a uz to smo, da se niko ne obada, vrijedno orali ispod maslina i po vinogradima Kulturne zadruge otoka Korčule. Smrtno neozbiljno ispijali smo kafu isprid Cesarice, još neozbiljnije smo izili jednega Šampjera od kila, a s potpuno neozbiljnom predanošću razmatrali smo sastojke Žrnovskih makaruni. U temu su Nam se, potpuno neozbiljno, pridružili i dubrovački umjetnici Marija Grazio i Maro Mitrović. Ali da ne biste Vin i naši Obožavatelji promislili kako smo samo jili, pili i šetali se po maslinadi, evo dvi tri riči o izložbi koja se otvorila prošle subote u Galeriji moderne i suvremene umjetnosti u Veloj Luci, a nosi naziv "Smrtno ozbiljna trilogija". Najvažnije od svega je da je na izložbi bilo dosta svita i da su se svi lipo družili, a kako i ne bi, kad je stol bi pun pršurata, pogačica i bruštulanih mindeli. Bilo je i rakije i bilega vina i to ne kojega bilo, nego čarskega Pošipa.



Na zidu galerije je izloženo 30 printeva s motivima iz slikovnice "Maja", a na njima je umjetnica Marija Grazio intervenirala isječcima iz novinske rubrike In memoriam.



Na izložbi su izložene i četiri slikovnice s originalnim fragmentima iz novina, a postavljeni su na minimalističke crne stoliće za koje posjetitelji mogu sjest i u miru čitat ili listat slikovnicu.



Nama je "Maja" bila omiljena slikovnica kad smo bili mali i kad boje razmislimo, čitave je generacije ženske populacije pripremala na buduće životne uloge. "Maja mala mama", "Maja u vrtu", "Maja kuharica" itd. Je li se sjećate? Uz to, Maja je uvik bila turbo sexy, malo rumena, sa super kikicama, u lepšavoj haljinici i preslatkim bijelim čarapicama. Šetala se s lepršavom lakoćom kroz prostor slikovnice, kao da uzvikuje "La vita e bella". Maja Nas je ispaljivala u Orbitu.



Onda je Maju zaminila turbo seksualizirana Barbika s dugim nogama i velikim sisama, a ideal generacije je postala Kristl iz Dinastije, Semi Đo na koturaljkama i zločesta Đoan Kolins u dekoltiranim haljinama. Jastučići za ramena su bili hit. A di je završila Maja? Nemamo pojma. Mislimo u Babe na šufitu u kartonskim škatulama od čokolade "Braco i Seka" ili možda "Životinjsko carstvo"...Mi smo počeli slušat Pink Floyd i čitat Hermana Hessea, a posli završili na Mudroslovnom...i ne bi smo se uopće sjetili "Maje" da Nam Marija Grazio nije jednog jutra na Pjaci u Dubrovniku (dok smo pričale o Ljubavi i drugim nečistim silama) rekla za svoje slikovnice i što je napravila s njima. A napravila je intimnu "diverziju na savršenstvo, kroz humor kao jedino utočište beskompromisnosti" (ovo smo ukrali iz popratnog teksta izložbe).







Prin nego Nam je umri Dida, svima je kolektivno zabrani da bilo što o njemu objave u novinama jer "Ne hoću da smenum i mojun sliku kogod otira gradije". I ima je Dida pravo. Tri četiri srcedrapateljne rečenice, glupe fraze ispod slike, a već na drugoj strani oglasi "Prodajem papige", "Koljem po kućama" , "Hajduk pobijedio Dinamo" ili obrnuto...Whatever... Iako izložba na prvi pogled izgleda razigrana i poput neke dječje šale, ona je teška i kompleksna, a Eros, Phobos i Thanatos skaču po galeriji i igraju se Skrivača. Ali ono što je Nama super je činjenica da Marija, uza svu kompleksnost sadržaja, slavi Život i da "gracijozno raširenih ruku održava ravnotežu" (ovo je napisa Maro Mitrović u tekstu za izložbu) između prošlosti, sadašnjosti, ljepote, bola, ljubavi, prolaznosti i smrti.





A Mi? Mi se nakon svega s čašom Pošipa u ruci krećemo kroz prostor Života svih koje volimo i uzvikujemo "La vita e bella"!

Volu Vas Vaši.

Dragi Naši,
kad smo išli vidit izložbu Porculanski sjaj socijalizma očekivali smo, hm... ...više sjaja. Mislim dobra je izložba, i zanimljivo je sve to vidit, ali je nikako, neznamo, blidunjkasto. Lipo, ali blido.




Ala bilo je malo boja. Npr. ove zanimljive vaze što se obisu na mir.


ili ove zdjele


i ove


i pijati inspirirani folklorom


a ovo je detalj pijata gore lijevo. Pijat nam je bi najboji od svega. Premda nam sad, kad gledamo ovu sliku učinjenu s našim škletim mobitelom, ni baš jasno što nas je to impresioniralo.


Suma sumarum, sve skupa ni baš sjajno. Dobro, min smo malo svrakasti: volimo da stvari blišću, da imaju šljokica i disko-svjetla po sebi, ali svejedno mislimo da je naslov “porculanski sjaj socijalizma“ čista marketinška fora da privuče svrake i nostalgičare.
“Takvim sjajem može sjati
Ono što je prošlost sad
Što ne može da se vrati
Što je bilo ko zna kad.“



Vaši

P.S. nemojte nas krivo shvatit. Sve su te stvari super i prekrasne i pola bi ih vazeli doma. I rado bi upoznali dizajnerice. Problem nam je samo naslov izložbe koji nas je zave. Jer nam je postav malo blidunjkast. I bez sjaja.

Dragi Naši,
ije ije, znamo, zapustili smo malo golle&bosse. Što ni loše jer su nas obožavatelji oblijetali s pitanjima: Kad ćete štogo napisat? Zašto ništa ne pišete? Di ste kad vas nema na golly&bossy?
Uživali smo u pažnji i igrali hard to get. Ali što je previše, previše je i evo ukazujemo se u punem sjaju.

Ostavili smo vas kad su još vladali duboki snjegovi i globalno zahladnjenje. Ne sjećamo se tih momenata sa sjetom ali isto stavljamo sliku iz Gorskega Kotara na putu za Rijeku.


Kroz Gorski Kotar snig, u Rijeci daž. To nan ni toliko smetalo kako činjenica da je Sv. Vid zatvoren. : (
Turistička zajednico, zašto?


Nikad nismo baš bili po Rijeci, uvik nekako u prolazu i zato nam je sve bilo zanimljivo. Npr. ova rimska gradska vrata. Nekako su jadna, ali ajde.


Ne znamo koji je ovo spomenik i nismo baš ni sigurni je li nam se sviđa.


Je li se ovo u Rijeci za cvjećarnu reče cvjetarija ili je to fora samo ove cvjećare? U svakom slučaju cvjetarija je pregenijalna rič, odma uz bok zubariji.*


Nastavljamo s riječkom florom. Drvoded od česvina. To nismo nikad vidili i jadno nan se svidilo. Uživo izgleda puno boje nego na slici, čak i po dažju.


I najboja stvar u Rijeci. Romanički toranj koji nam je izniknu nakon jednega kantuna. Iako smo bili jako dobro naučili kasni srednji vijek za ispit, ovega se ne sjećamo. Zašto se nigdi ni spominja. A k tome je i nagnut!


Dobro, to je bila Rijeka, a sad idemo na rijeku. Došlo je proljeće i prvi sunčani vikend smo se šetali nasipom. A uz Savu je bilo miljardu ptica. Ako zanemarite zgrade u pozadini što ovo ne izgleda kako slika iz Serengetija?


Kako labud među ružnim pačićima istica se jedan ždral. Ždral je simbol sreće i vječne mladosti!


A prvu nedjelju nakon prvog proljetnog uštapa je Uskrs. Kojega smo dočekali u Samoboru. Uz jednu savršenu sachericu:


i uz šetnju uz stari grad


i na jednemu koncertu. Koji je bi odličan premda se održava na parkiralištu auto-škole


Koncert je bi u legendarnom samoborskom kafiću Kod Koleta i Bumbara.


Bebe na vole. Tako se zove lik koji je ima koncert. Izgleda kako da je iz srca Zagorja, zvuči kako da je iz srca Luisiane. Obavezno poslušati.

Pozdrav vama, pozdrav čitateljima i pozdrav našima obožavateljima na Facebooku kojih ima već 102!

Vaši

*Riječ zubarija dolazi iz usta jednega Australca koji nas je pita: “A di je sad zubarija u Blatu?“ Malo da mu nismo odgovorili: “Blizu limarije i tokarije“. ali nismo, bili smo pristojni. U svaken slučaju, rič je dobila počasno misto u riječniku gollyh&bossyh. Hvala, Australče.

Dragi Klingoncy,

Najvažnija stvar za opstanak na otoku je okružit se s Pametnima. Dosta je imat pet Pametnih kolo sebe i možete se osjećat kako da živite u Navijorku, a ne na Veloj strani ili Bobovišćima. Neki Pametni se pojave i kratko ostaju, a neki se ipak zadrže malo duže...Kad s Pametnima ležite na Pržini ili pripremate izložbu ili ispijate hektolitre kafe isprid Maestrala ili isprid Cesarice, to Vam je i kino i kazalište i šoping centar i put oko svijeta i možete sami sebi reć da ste imali sriće... Naša prijatejica i kolegica Sanda Hančević cili život piše priče i jedna je od najzanimljivijih i najslikovitijih sugovornika koje ode imamo i uvik jedva čekamo kad ćemo se nać na kafi. Nisu to samo kafe. To su The Kafe. Digod imamo toliko toga za reć da samo skačemo s teme na temu, od predkršćanskih kultova do Žrnovskih makaruna, do tega što ćemo obuć za izložbu do ženskih tema, a lagali bi kad bi rekli da nikad ne ogovaramo. Ije. Ogovaramo. Ali nikad nismo zle. To je samo psihološka analiza likova... Vrimena je uvik malo i kad Sanda dođe u osam navečer, uvik se čudimo kako je već prošla ponoć.
Evo je. Vite kako je zgodna:



To je tako kad je žena Pripovjedačica, a ni ni Nama mrsko govorit. I tako je naša Sanda, inače arheologinja, suosnivačica Udruge "Bašćina" u Lumbardi i aktivna članica Kor::neta, poslala svoju priču pod nazivom "Oblačna soba" na Pričigin i , naravno, pobijedila.




Mi tamo nismo bili jer smo bili bolesni, ali je zato bila Valerija koja je sve slikala i zapisala te na Nam poslala iscrpno izvješće. Mi ćemo ga objavit svim srcem jer tako Prijatelji rade. Pomažu se, uvažavaju, jedni druge potiču i opraštaju sitne gluposti i nesporazume...Evo izvješće s Pričigina:

"Kavana splitskog hotela Bellevue ubrzano se punila sve dok nije postala puna ko šipak. Mi smo zauzele prostrani separe kojeg su uskoro počeli mjerkati nepoznati ljudi, s molbom za mjesto. Najprije je stigao službeni fotograf, s povećim foto-aparatom i još većom torbom. Njegov je primjer slijedio mladi pisac iz Srbije (Slavoljub Stanković). Pridružio mu se mladi hrvatski pisac (Zoran Tomić), a naposljetku su se ugurali književnik po čijim se djelima snimaju filmovi (Damir Karakaš) i lijepa pjesnikinja (Olja Savičević Ivančević), istisnuvši onog fotografa s početka priče. No, on je ionako imao važnijeg posla. Pričigin narodu, završna večer četvrtog festivala pričanja priča – Pričigin 2010., započela je u 19 sati pod ravnanjem radijskog voditelja Damira Duplančića.



On je pozivao prisutne da se odvaže ispričati priču o sreći, ne dužu od 5 minuta. A za tajming su se brinuli Renato Baretić i Petar Filipić, direktor festivala, oboružani metalnom posudom i udaraljkom, spremni prekinuti svakoga tko bi prekoračio predviđeno vrijeme. Led je probio Richard Bery, profesionalni „pričatelj“ iz Walesa, a nastavili su gosti festivala i poneki hrabriji članovi publike. Mogli smo čuti kako o sreći pričaju hrvatski pisci, ali i oni iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije i Slovenije. Saznali smo da je sreća dobiti na lutriji života, tj. roditi se. Sreća je imati 11 pogodaka na kladionici i iščekivati dvanaesti, kojeg, naravno, redovito fulamo. Sreća je kad u ratnom Sarajevu najprije dođe struja, a onda nestane, jer je svaki osvijetljeni stan bio meta granatama. Čuli smo i filozofsko razmišljanje postoji li uopće sreća, jer je nečija sreća drugom nesreća. Iznenadio nas je podatak da je Bog Makedonac, Adam zapravo Aco, a Eva - Evdokija. U ovo doba interneta, sreća je i kad ti netko pošalje razglednicu, pa ako već dugo ne dobivaš pravu poštu, tko te sprječava da sam sebi pošalješ pismo, čak i paket. Sve u svemu, nasmijali smo se, zabavili, a ponekad i ganuli.
Svoje priče ispričale su nam i dobitnice nagrada za Pričiginovu kratku priču. Žiri u sastavu Aleksandra Kardum, Andro Filipić i Kruno Lokotar, od 92 pristigle priče na ovogodišnji natječaj odabrao je deset najboljih, a prve tri zaslužile su Zlatnu, Srebrnu i Brončanu bravuru. Treće mjesto osvojila je Zdenka Mija Brebrić, drugo Tanja Mravak, dok je Zlatna bravura otišla u ruke Sande Hančević za priču Oblačna soba. Njoj smo i najviše pljeskali kad je završila s pričanjem i vratila se za naš stol s priznanjem u rukama.
Kavana hotela Bellevue odiše starinskim štihom gradskih kavana. Tamno drvo, stolice tapecirane prugastom tkaninom, teške zavjese i ulja na platnu. Učinilo nam se da je ovo mjesto zasigurno omiljeno okupljalište Splićana te nam čak ni borosane na nogama konobarica nisu zazvonile na uzbunu. Vrijeme je brzo iscurilo, književno se društvo razišlo, a nas tri sveudilj sjedimo u separeu i ispijamo piće. Vidjevši da se ne damo van, konobari su pogasili dio svjetala u kavani. Zatim su nastavili gasiti, dio po dio, sve se više približavajući onom prekidaču koji će i naš stol zaviti u mrak. Konačno smo shvatile da je vrag odnio šalu, pozdravile osoblje i izašle u divnu splitsku noć - negdje oko devet i po. Toplo proljetno vrijeme, šetnja rivom, dobro društvo i zadovoljstvo ispunjenom misijom bilo je zapravo sve što nam je trebalo."


Eto. Ponosni smo na naše otočke prijatelje. Volu Vas Washy.