Dragi Klingoncy,
Dok ste Vin po našoj Metropoli promišljali o dizajnu u doba socijalizma, Mi smo se bavili smrtno neozbiljnim temama, a uz to smo, da se niko ne obada, vrijedno orali ispod maslina i po vinogradima Kulturne zadruge otoka Korčule. Smrtno neozbiljno ispijali smo kafu isprid Cesarice, još neozbiljnije smo izili jednega Šampjera od kila, a s potpuno neozbiljnom predanošću razmatrali smo sastojke Žrnovskih makaruni. U temu su Nam se, potpuno neozbiljno, pridružili i dubrovački umjetnici Marija Grazio i Maro Mitrović. Ali da ne biste Vin i naši Obožavatelji promislili kako smo samo jili, pili i šetali se po maslinadi, evo dvi tri riči o izložbi koja se otvorila prošle subote u Galeriji moderne i suvremene umjetnosti u Veloj Luci, a nosi naziv "Smrtno ozbiljna trilogija". Najvažnije od svega je da je na izložbi bilo dosta svita i da su se svi lipo družili, a kako i ne bi, kad je stol bi pun pršurata, pogačica i bruštulanih mindeli. Bilo je i rakije i bilega vina i to ne kojega bilo, nego čarskega Pošipa.
Na zidu galerije je izloženo 30 printeva s motivima iz slikovnice "Maja", a na njima je umjetnica Marija Grazio intervenirala isječcima iz novinske rubrike In memoriam.
Na izložbi su izložene i četiri slikovnice s originalnim fragmentima iz novina, a postavljeni su na minimalističke crne stoliće za koje posjetitelji mogu sjest i u miru čitat ili listat slikovnicu.
Nama je "Maja" bila omiljena slikovnica kad smo bili mali i kad boje razmislimo, čitave je generacije ženske populacije pripremala na buduće životne uloge. "Maja mala mama", "Maja u vrtu", "Maja kuharica" itd. Je li se sjećate? Uz to, Maja je uvik bila turbo sexy, malo rumena, sa super kikicama, u lepšavoj haljinici i preslatkim bijelim čarapicama. Šetala se s lepršavom lakoćom kroz prostor slikovnice, kao da uzvikuje "La vita e bella". Maja Nas je ispaljivala u Orbitu.
Onda je Maju zaminila turbo seksualizirana Barbika s dugim nogama i velikim sisama, a ideal generacije je postala Kristl iz Dinastije, Semi Đo na koturaljkama i zločesta Đoan Kolins u dekoltiranim haljinama. Jastučići za ramena su bili hit. A di je završila Maja? Nemamo pojma. Mislimo u Babe na šufitu u kartonskim škatulama od čokolade "Braco i Seka" ili možda "Životinjsko carstvo"...Mi smo počeli slušat Pink Floyd i čitat Hermana Hessea, a posli završili na Mudroslovnom...i ne bi smo se uopće sjetili "Maje" da Nam Marija Grazio nije jednog jutra na Pjaci u Dubrovniku (dok smo pričale o Ljubavi i drugim nečistim silama) rekla za svoje slikovnice i što je napravila s njima. A napravila je intimnu "diverziju na savršenstvo, kroz humor kao jedino utočište beskompromisnosti" (ovo smo ukrali iz popratnog teksta izložbe).
Prin nego Nam je umri Dida, svima je kolektivno zabrani da bilo što o njemu objave u novinama jer "Ne hoću da smenum i mojun sliku kogod otira gradije". I ima je Dida pravo. Tri četiri srcedrapateljne rečenice, glupe fraze ispod slike, a već na drugoj strani oglasi "Prodajem papige", "Koljem po kućama" , "Hajduk pobijedio Dinamo" ili obrnuto...Whatever... Iako izložba na prvi pogled izgleda razigrana i poput neke dječje šale, ona je teška i kompleksna, a Eros, Phobos i Thanatos skaču po galeriji i igraju se Skrivača. Ali ono što je Nama super je činjenica da Marija, uza svu kompleksnost sadržaja, slavi Život i da "gracijozno raširenih ruku održava ravnotežu" (ovo je napisa Maro Mitrović u tekstu za izložbu) između prošlosti, sadašnjosti, ljepote, bola, ljubavi, prolaznosti i smrti.
A Mi? Mi se nakon svega s čašom Pošipa u ruci krećemo kroz prostor Života svih koje volimo i uzvikujemo "La vita e bella"!
Volu Vas Vaši.
