Dragi Klingoncy,
Najvažnija stvar za opstanak na otoku je okružit se s Pametnima. Dosta je imat pet Pametnih kolo sebe i možete se osjećat kako da živite u Navijorku, a ne na Veloj strani ili Bobovišćima. Neki Pametni se pojave i kratko ostaju, a neki se ipak zadrže malo duže...Kad s Pametnima ležite na Pržini ili pripremate izložbu ili ispijate hektolitre kafe isprid Maestrala ili isprid Cesarice, to Vam je i kino i kazalište i šoping centar i put oko svijeta i možete sami sebi reć da ste imali sriće... Naša prijatejica i kolegica Sanda Hančević cili život piše priče i jedna je od najzanimljivijih i najslikovitijih sugovornika koje ode imamo i uvik jedva čekamo kad ćemo se nać na kafi. Nisu to samo kafe. To su The Kafe. Digod imamo toliko toga za reć da samo skačemo s teme na temu, od predkršćanskih kultova do Žrnovskih makaruna, do tega što ćemo obuć za izložbu do ženskih tema, a lagali bi kad bi rekli da nikad ne ogovaramo. Ije. Ogovaramo. Ali nikad nismo zle. To je samo psihološka analiza likova... Vrimena je uvik malo i kad Sanda dođe u osam navečer, uvik se čudimo kako je već prošla ponoć.
Evo je. Vite kako je zgodna:
To je tako kad je žena Pripovjedačica, a ni ni Nama mrsko govorit. I tako je naša Sanda, inače arheologinja, suosnivačica Udruge "Bašćina" u Lumbardi i aktivna članica Kor::neta, poslala svoju priču pod nazivom "Oblačna soba" na Pričigin i , naravno, pobijedila.
Mi tamo nismo bili jer smo bili bolesni, ali je zato bila Valerija koja je sve slikala i zapisala te na Nam poslala iscrpno izvješće. Mi ćemo ga objavit svim srcem jer tako Prijatelji rade. Pomažu se, uvažavaju, jedni druge potiču i opraštaju sitne gluposti i nesporazume...Evo izvješće s Pričigina:
"Kavana splitskog hotela Bellevue ubrzano se punila sve dok nije postala puna ko šipak. Mi smo zauzele prostrani separe kojeg su uskoro počeli mjerkati nepoznati ljudi, s molbom za mjesto. Najprije je stigao službeni fotograf, s povećim foto-aparatom i još većom torbom. Njegov je primjer slijedio mladi pisac iz Srbije (Slavoljub Stanković). Pridružio mu se mladi hrvatski pisac (Zoran Tomić), a naposljetku su se ugurali književnik po čijim se djelima snimaju filmovi (Damir Karakaš) i lijepa pjesnikinja (Olja Savičević Ivančević), istisnuvši onog fotografa s početka priče. No, on je ionako imao važnijeg posla. Pričigin narodu, završna večer četvrtog festivala pričanja priča – Pričigin 2010., započela je u 19 sati pod ravnanjem radijskog voditelja Damira Duplančića.
On je pozivao prisutne da se odvaže ispričati priču o sreći, ne dužu od 5 minuta. A za tajming su se brinuli Renato Baretić i Petar Filipić, direktor festivala, oboružani metalnom posudom i udaraljkom, spremni prekinuti svakoga tko bi prekoračio predviđeno vrijeme. Led je probio Richard Bery, profesionalni „pričatelj“ iz Walesa, a nastavili su gosti festivala i poneki hrabriji članovi publike. Mogli smo čuti kako o sreći pričaju hrvatski pisci, ali i oni iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije i Slovenije. Saznali smo da je sreća dobiti na lutriji života, tj. roditi se. Sreća je imati 11 pogodaka na kladionici i iščekivati dvanaesti, kojeg, naravno, redovito fulamo. Sreća je kad u ratnom Sarajevu najprije dođe struja, a onda nestane, jer je svaki osvijetljeni stan bio meta granatama. Čuli smo i filozofsko razmišljanje postoji li uopće sreća, jer je nečija sreća drugom nesreća. Iznenadio nas je podatak da je Bog Makedonac, Adam zapravo Aco, a Eva - Evdokija. U ovo doba interneta, sreća je i kad ti netko pošalje razglednicu, pa ako već dugo ne dobivaš pravu poštu, tko te sprječava da sam sebi pošalješ pismo, čak i paket. Sve u svemu, nasmijali smo se, zabavili, a ponekad i ganuli.
Svoje priče ispričale su nam i dobitnice nagrada za Pričiginovu kratku priču. Žiri u sastavu Aleksandra Kardum, Andro Filipić i Kruno Lokotar, od 92 pristigle priče na ovogodišnji natječaj odabrao je deset najboljih, a prve tri zaslužile su Zlatnu, Srebrnu i Brončanu bravuru. Treće mjesto osvojila je Zdenka Mija Brebrić, drugo Tanja Mravak, dok je Zlatna bravura otišla u ruke Sande Hančević za priču Oblačna soba. Njoj smo i najviše pljeskali kad je završila s pričanjem i vratila se za naš stol s priznanjem u rukama.
Kavana hotela Bellevue odiše starinskim štihom gradskih kavana. Tamno drvo, stolice tapecirane prugastom tkaninom, teške zavjese i ulja na platnu. Učinilo nam se da je ovo mjesto zasigurno omiljeno okupljalište Splićana te nam čak ni borosane na nogama konobarica nisu zazvonile na uzbunu. Vrijeme je brzo iscurilo, književno se društvo razišlo, a nas tri sveudilj sjedimo u separeu i ispijamo piće. Vidjevši da se ne damo van, konobari su pogasili dio svjetala u kavani. Zatim su nastavili gasiti, dio po dio, sve se više približavajući onom prekidaču koji će i naš stol zaviti u mrak. Konačno smo shvatile da je vrag odnio šalu, pozdravile osoblje i izašle u divnu splitsku noć - negdje oko devet i po. Toplo proljetno vrijeme, šetnja rivom, dobro društvo i zadovoljstvo ispunjenom misijom bilo je zapravo sve što nam je trebalo."
Eto. Ponosni smo na naše otočke prijatelje. Volu Vas Washy.
