golly&bossy

Draghi Nashi,
samo još jedna stvar
U Google Translate ubacili smo P.S. iz prethodneg posta. I dobili smo ovo:

P.S. we see that Vin in the old Kray pitied gostite. And then kukate that you do not have and that Van pošajemo dollars from Australia. And no, šajemo dollars just for the tiles, and buy or meštre for Old House. At festivals and coffee tratite his solde. Of course, when they return to Old Kray expect us to adequately ugostite smoked ham, domestic sirem (not those 20 kuna from Keruma kilo), oboritom fish and najbojim wine. For that you'll Min donit shirt on kojon writes New South Wales and the rest vrimena speak to all prominilo, and how this is the same even as we minutes left, and how these domestic svit only sedi by cafes and trati solde.

Genijalno,
Vashi

Draghi Nashi,
val vrućine nemilice se valja ulicama grada. Što smo min shvatili kao savršenu priliku da obučemo vestu o kojon smo pisali u nediju. U počast samima sebi stavljamo stvar s albuma koji nam puni uši zadnji misec.



Vashi

P.S. vidimo da se Vin u Stari Kray nemilice gostite. A onda kukate da nemate i da Van pošajemo dolari iz Australije. A ne, dolare šajemo samo za pločice, kupe i meštre odnosno za Staru Kuću. Na fešte i kafe tratite svoje solde. Naravno, kad se vratimo u Stari Kray očekujemo da nas primjereno ugostite pršutom, domaćim sirem (ne oni 20 kuna kilo iz Keruma), oboritom ribom i najbojim vinom. Za to ćemo Min vama donit majicu na kojon piše New South Wales, a ostatak vrimena govorit kako se sve prominilo, i kako ovo ni isto kako smo min ostavili i kako ovi domaći svit samo sedi po kafićima i trati solde.

Aloha Kling!

Taman kad ste Nas jučer ringali na fonu, Mi smo zadivljeno slušali našu prijatejicu i kolegicu Sani kako pjeva u dijalektu i priča priču o susretu prekrasnih vila i običnoga otočkoga čovika. Najlipše od svega je što nam je sve to pričala u Kočju, predivnom prirodnom fenomenu udaljenom oku 20 minuti hoda od zadnjih kuća u Žrnovu (Prvo selo, Brdo) di se je, prema legendi, dogodi susret čovika i vila. Znači, in situ U predivnoj sinesteziji boja i zvukova, Mi smo imali ljubičastu majicu koja se genijalno uklapala u zelenilo i male endemične ljubičaste cvjetove koji rastu u tom mitskom prostoru. S nama su bili naši prijatelji kunsthistoričari i naša dva dječaka od pet godišć koji su očarano, poput malih vilenjaka, trčali okolo /najviše su se divili maloj udubini u stijeni u kojoj se skuplja voda, a na glavu su stavili lišće i tako istraživali/. Predobro!!! Nakon što smo se duhovno okrijepili na mjestu gdje zaista zračni posebna kozmička energija i di iz svakega kantuna iskaču Muze /ili vile/, slijedila je fizička okrepa i roštilj. Uz kobasice i ražnjiće, najili smo se boba, pršuta, domaćega sira u uju i pamidori. Na kraju smo dobili domaće jagode, liker od višanja /Maraska, Zadar, super je, kupujmo hrvatsko!/ i dvi vrste kolača "Keko" iz Splita. Za uho smo stavili bokun alviza (lat. vitex). Vilinski pozdrav! Vashy.

Dragi Nashy,

Teta Julka je Genijalna! Da nema onog zadovoljnog osmijeha žene koja je ostvarila svoj život i koja mirno i spokojno čeka svoj fizički kraj /vrlo sretno parićana za taj trenutak/ mogli bi smo reći da je u pitanju Vermeer. Ipak, na fotografiji tete Julke sve je rečeno, a kod slavnog slikara uvijek postoji misterij, izrazi lica su zagonetni, treba proniknuti u tajnu koja uvijek nekamo izmiče iz kadra...Teta Julka je hepi. Na oni isti način na koji su hepi sve naše babe, tete, suside kad pokazuju robu za ukop jer to je njihov dokaz koliko su mudre, šesne i redne i koliko mislu unaprid i, u krajnjoj liniji, na druge...priča o dentijeri i kartama u kasi je ludilo i otočka je verzija ispraćanja faraona u zagrobni život s onim što će mu bit najpotrebnije i najdraže. Može se i umrit sa stilom. Vashi.

Draghi Nashi,
Već znate da je subota dan kad pohodimo muzeje i galerije Sidneya. Jučer smo se uputili vidit dvi izložbe dizajna (klik, klik). Sadržaj im je odličan, ali forma malo stufa i brzo nas je savlada muzejski umor. Ali zato smo između te dvi vidili izložbu koja nas je stvarno oborila s nogu. Izložba fotografija Odjeća za život i smrt. Autorica je Margareta Kern, a njena mater je krojačica koja u Banja Luci kroji maturalne haljine po uzoru na haljine iz časopisa. Margareta onda slika cure u njihovim haljinama, ali ne glamurozno, nego njima doma, u običnim dnevnim boravcima i sobama. Sve slike možete vidit na internetu, ali kakva bi min to Cosmo djevojka bili da nismo slikali onu koja je po uzoru na Cosmopolitan.




Evo Tea i naslovnica Cosma.

Onda smo skužili da ima i drugi dil izložbe. Jer da je slikajući maturalne haljine Margareta načula maminu prijateljicu koja je rekla da joj je mater išla u Zagreb kupit robu u koju će je sprovodit. I onda je Margareta krenula slikavat i starice koje pokazuju robu koju su parićale za vlastiti sprovod. Odma smo se sjetile svoje Babe koja je svaka 2-3 miseca zvala Nas ili Sestru i pokazivala Nan u robu u kojon ćemo je sprovodit. Sjetili smo se i barbe Mikota kojen je nevista u kasu s njin stavila njegovu dentijeru i karte. Jerbo je barba Miko jadno voli igrat na karte.


Ovo je Julka. Nas ova fotografija radi svoje mirnoće nikako podsjeća na Vermeera

“Smt ne može čekati odjeću nego odjeća mora čekati smrt.” rekla je Kaja, jedna od fotografiranih starica.


Ovako to izgleda u galeriji. Gore su maturantice i život, dole su starice i smrt.


Da koncept bude savršen Margareta Kern je na otvaranju izložbe obukla kopiju Gaultierove haljine.

Odavna nismo na izložbi doživili katarzu, ali Odjeća za život i smrt nas je pročistila, izokrenula naopako i protresla skroz. Čak smo i mukom zarađene dolare dali za katalog.

Dobro, ovo je bilo o tuđoj robi, a sad malo i o našoj. Nakon izložbi svratili smo i u butigu. I to ne bezveze. Ovo je naša nova vesta:


A ovo je detalj koji je u našim nedoumicama presudi u korist veste:

List filodendrona. “philo” jubav + “dendron” drvo = “drvo jubavi”

Kupili smo je na opaki popust jer inače košta tisuću i po kuna, a ni ni od svile ni od kadife, a bogami ni ovi list ni od safira nego od plastičnih šljokica. Ali je kao dizajnerska (kao klik)
Ovu setemanu predviđaju paklene vrućine, taman za premijeru veste.
Vashi Ponovljeni
…………………………………..

Dear Daleky,
You allready know that Saturday is our day for musems and galleries. Yesterday we went to see two design exhibition dizajna (click, click). Their content was great but form is a bit mind-numbing and soon we were overwhelmed museum fatigue. But in between those two exhibitions we saw one that swept us off feet. The photo exhibition Clothes for living & dying. The author is Margareta Kern, and her mother is a tailor from Banja Luka that makes prom dresses inspired by fashion magazines dresses. Margareta then takes photos of those girls in their prom dresses, but not in a glamorous way but in their homes, in ordinary living rooms and bedrooms. You can find all the photos on the Internet, but being a Cosmo girl I took a picture of the dress made after the Cosmopolitan cover.



These are Tea and Cosmopolitan.

Then we found out that there is another part of the exhibition. Because spending time in her mother’s shop Margareta heard about an old woman who went to Zagreb to buy the clothes she’s going to be buried in. So, Margareta started taking photos of the old women showing the clothes they’ve prepared for their own funeral. Immediately we remembered our Grandmother who every 2-3 months used to call us or our Sister to show where is her funeral clothes. We remember our neighbour Miko who enjoyed playing cards and when he died his daughter-in-law had put with him in the coffin his denture and his cards.


This is Julka. Because of its quiet atmosphere this photo reminds us of Vermeer.

"Death cannot wait for the clothes, it's the clothes that should wait for death." said Kaja, one of the photographed old women


This is how it looks like in the gallery. Upstairs are the prom girls and the life, down are the old women and the death.


The concept is worked out all the way: at the opening of the exhibition Margareta Kern was dressed in the copy of the Gaultier dress

We haven’t experienced the catharsis at the exhibition for a long time, but Clothes for the living & dying cleaned us, turned us inside out and shooked us.

Anyway, this was about other people’s clothes, it is time to talk about our clothes. After the exhibition we stopped by a shop. And this is our new dress:


And this is the detail that made us buy the dress:

Philodendron leaf. “philo” love + “dendron” tree = “love tree”

It was on a huge discount. Otherwise we wouldn’t have bought it because it’s not worth the money they were asking for. It is not silk nor it has gold embroidery and this leaf is not made of sapphires but of plastic. But, like, some designer, like, made it (like click).
It is going to be very hot next week, we saw it on TV. Pefect for the dress premiere.
Regards.

Draghi Nashi,
Danas su Nan tema kućice na drvu. Naši čitatelji ne znaju da jedno od kultnih mjesta u Dalekocentričnem sustavu pripada kućama na drvu. One su Nam (i Nama i Dalekima) konstantna opsesija. Sve je počelo kad su Nama ispričali, a Min onda Vama kako u Starem Krayu ima jedan Barba što ima kuću na maslini. Nadamo se da ćemo se pri sljedećem našem ukazanju u Starem Krayu uspit zajedno nać na koordinatama te kućice. U međuvremenu se oduševljavamo svakom kućicom na drvu koju nađemo.

Homo naprid. Ne znamo kako smo došli na stranice the coolhunter.net, ali kako biste Vin rekli similis simili gaudet tako uopće ni čudo da smo min ovako cool naletili na lovce na cool. Redovito od njih u naš sandučić stižu vijesti o najcool stvarima u svijetu, a ovu setemanu smo našli kućice na drvu.


Ovo je kuća-orah u Njemačkoj


Casa Giraffa u Brazilu

Kuće radi njemačka firma baumraum, a sve se ništo mislimo da je na tima bauštelama jadno lipo fatigat.

I da zaokružimo cilu priču o kućicama moramo posjetit područje književnosti. Tamo ćemo nać novelu Itala Calvina Barun penjač o barunu Cosimu (ode smo se ponadali da se Barba iz Starega Kraya zove Kuzma, jer bi to onda bi nevjerojatni skup čudnih okolnosti, ali smo se konzultirali i doznali da ni nego Marin) koji cili život živi na stablu. Radnja se događa u 18. stoljeću, a kako je u to vrime Europa bila toliko šumovita da je se cilu moglo proć sa stabla na stablo. I tako naš barun aktivno sudjeluje u prosvjetiteljstvu, raspravlja na sjednicama francuske akademije (sa stabla kroz otvorenu punistru) i razgovara s Voltaireom.

ovako baruna penjača vidi ilustrator Germano Ovani

Draghi nashi, život prin ili kasnije uvik oponaša umjetnost i između barona na stablu i Barbe na maslini mala je razlika. Kućice na drvu su apsolutno cool, a i Min skupa s njima.
Vashi Skromny

………………………………

Dear Daleky,
Our subject today are tree houses. Our readers do not know that in the Dalekycentric system one of the prominent places belongs to the tree houses. They are Our constant obsession. It all started when we heard about an Uncle (back in the Old Country you say uncle to any older man you respect, it is like calling him sir) that has a house on a olive tree. We told it to You Daleky, and ever since we are crazy about tree houses.

Let’s go on. We don’t know how we found out the coolhunter.net, but as you say similis simili gaudet and no wonder that we, being so cool, tripped over the cool hunters. We get their newsletter about the coolest things in the world, and this week we've found the tree houses in our inbox!





They are made by the German company baumraum. Now this is a baustelle one must enjoy working at.

To round up the whole story about the tree houses we must visit the field of literature. There we find the novella by Italo Calvino The Baron in the Trees about a baron Cosimo who lives his whole life up on the tree. It all happens in the 18th century, and in that time Europe was so cover in woods that one could cross the continent never setting the foot on the ground. So our Baron actively participates in the elighment movement, discusses at the sessions of the French academy (from the tree through the open window) and talks to Voltaire.

this is how illustrator Germano Ovani sees the Baron in the Trees

Dear Daleky, sooner or later the life always ends up imitating the art and there is a small difference between the Baron in the trees and the Uncle on the olive tree. Tree houses are absolutely cool, and so are we.
Regards,
your modest friend

Dragi Klongoncy,

Jako Nas je dirnulo kad smo doznali da nas je jedna nasha obožavateljica prepoznala po Velikoj žutoj bursi. Za sve naše fanove koji nas nisu dugo vidili, obznanjujemo da smo trenuto u Crvenoj fazi i da nosimo veliku crvenu torbu u kojoj stane sve neophodno za našu egzistenciju na otoku: lumbrela, oćali, vizitke u srebrnoj futroli na šljokice, mobil, kozmetika, vlažne maramice, kamera, krema za sunčanje etc. Osim što skupljamo razglednice, već godinama strpljivo i brižno radimo na zbirci torbica i poput pravog pasioniranog kolekcionara spremni smo na žrtve za objekt žudnje. Nismo impulsivni šoper: kupujemo i dobavljamo stvari racionalno, promišljamo, istražujemo, stavljamo predmet u razne kontekste i tek kad procjenimo da je to upravo To, predmet kupimo odnosno uključujemo u svoju kolekciju. Užasno smo strogi i ne kupujemo bezveze iako nam se dogodi da kupimo ponekad nešto potpuno obično za što smo vizionarski sigurni da će postat apsolutno genijalno u kombinaciji s nečim drugim. Naravno, s torbicama kao i s ostalim stvarima predmetnoga svijeta, stvar je u odnosima, a ne u predmetu samom po sebi. U prilogu su i slike na kojima je samo dio naše kolekcije, a iz pomno odabrane pozadine može se vidit s koliko ljubavi pristupamo svojim torbicama. Volimo Mi i postole, manijakalno skupljamo i tunike i još svašta, ali burse su nam fetiš. Uživajte! Vashi. p.s. u Maloj galeriji Centra za kulturu u Veloj Luci može se još nekoliko dana vidjeti izložba brodova i torbica Valerije Jurjević iz Lumbarde. Super su! Aloha Kling!

Draghi Nashi,
na Baushteli smo zatrpani vrićama cimenta, mišalica vrti sa strane, a kamion istovariva šoder. S jednom rukom postavljamo pločice, s drugom plastična vrata za balkon. Brokve u zubima, fratun u ruci, a u mislima marenda. U svemu temu ne stignemo se bavit temama umjetnosti, moda i života uopće, ali scribere necesse est... I zato nastavljamo objavljivati seriju izabranih izraza Baushtelskog jezika. Repetitio mater studiorum est i zato, dragi čitatelji, kliknite tu, tu i tu kako biste upoznali dosadašnja izdanja rječnika suvremenog uredskog komuniciranja na jednoj Baushteli.

• ako možemo napraviti iksepšn
• dao mi je hint
• dobili smo fulfilment
• treba naraviti tranzišn
• ovo je jedini overview
• ona je potpuno in charge
• malo fajn tjunamo i onda šaljemo
• mislim da je to tu mač
• to sad mejk sens
• oni se hendšejkaju
• don't vori za taj dio
• ti imaš diđital part
• želimo imati takav fičr
• želim da isprint bude ekjurat
• žele nešto anekspektid
• to je hint
• trebaš se suskrajbati
• nakon approvala teksta
• cura s resepšna
• šerat ćemo knjigu
• ne znam da li je više point da to radimo
• ako si fri
• tako da dets it
• mogu srčati po kategorijama
• to je fajn

Stand good,
Vashi

Urbi et orbi,

Danas, na Međunarodni dan muzeja, Klingoncy proslavljaju svoj 33. rođendan! Kolika je težina i značaj magičnog broj 33 uopće nećemo kometirat jer znamo da su naši funovi mahom jako obrazovani i kuže stvari na meta razinama. Zato nas i čitaju! To što su se Klingonci rodili baš na današnji dan uopće nije slučajno jer je sve maksimalno povezano na kozmyčkoj razini. Per aspera ad astra! Similis simili gaudet! Haug! Vašy!

Panem et circenses!

Pogled s bauštele
A view from the Baustelle

... to the future post about my trip to:

... reka je Picasso
Danas smo inspirirani,
Vashi




Art is the elimination of the unnecessary. Says Picasso.
We're inspired today.
Yours

Dimidium facti qui coepit habet - Početak je pola obavljenog posla! Horacije

Nihil agenti dies longus est...
Onome koji ništa ne radi, dan je dug...Mislimo da je to reka Seneka.

Aloha, Klingoncy!

Muze Nas posjećuju toliko često da dolazi do buke u kanalu. Prepuni elana, energije i Ludosti kročimo u bespuća novih projekata i novih spoznaja. Moramo Vam se pohvalit da imamo svoj novi akaunt za fotke pa ćemo se i Mi vizualno prezentirat u svojim postovima. Kad smo se vratili na Otok početkom 21. stoljeća, strahovito su Nam nedostajali urbani ritmovi i teško smo se prilagođavali na ruralnu ikonografiju i nove oblike života. Da bi lakše preživili, sve svoje prijatelje rasute po svijetu i okolici maltretirali smo da Nam šalju razglednice s mjesta na koja su odlazili privatno ili poslovno. To je bila era kada su se svi masovno prešaltali na e-mail i svi bi kolutali s očima na Naše prohtjeve i većini se pisanje razglednica činilo totalno passe...A Nama je primit pravu razglednicu od karte bilo kako da smo dotakli dil grada ili kulturne znamenitosti od tamo od kud je poslana. I onda su, nakon ništo doba, skoro svi shvatili kako je kul slat razglednice koje putuju po misec dan, za koje moraš zastat da ih kupiš, sest na kafu da ih napišeš i dobro promislit što ćeš napisat jer za razglednicu ne vridu isti kodovi kao za sms, mail ili facebook. U međuvremenu, u naš život na Otoku poprimio je mitski kontekst i počeli smo uživat u svim otočkim oblicima postojanja, a naša zbirka razglednica poprimila je zavidne konture. Kupit razglednicu za dragu osobu i u vremenu opće strke i stresa odvojit Vrijeme za Lijepu Misao i dobre želje postao je luksuz. Zato Nam je Naša zbirka neprocjenjiva i zahvaljujući njoj, možemo mentalno otputovat kad nas je voja: od Dubaja do Toronta i od Bugarske do Švicarske, Nigdjezemske i nazad...Vaši.

Draghi Nashi,

Iako smo gospođica na proputovanju najvolimo domaću spizu. Zato smo se jutros uputili na peškariju i kupili 3 ribice za lešadu.

Although we’ve been around places, seen a lot of faces, we enjoy tastes of home i.e. of the Adriatic. Therefore, we’ve bought these 3 fishes for lešada (pronounce like la from land, cha from champagne, da from darling) or cooked fished.

Mater Nas je učila da kako za lešadu tako i za svaku ribu teća mora bit široka i plitka. Kompir se izriže na fete, malo manje od centimetra široke.

Our mother has thought us that for lešada, and any other dish with fish (wow, a rhyme) one has to use shallow and wide dish. Slice the potatos in slices one centimetre wide (or a bit less but not more).

Na dno smo stavili kompire, na njih ribu, na njih kapulu na fete i petrusimen.

Potatoes at the bottom, fish over them, then sliced onion and parsley.

5-6 zrni papra, 2 lista lovorike

5-6 peppercorns, 2 bay leaves

Min smo stili ovoliko soli, ali bilo nam je malo gluho od soli. Znači 3-4 puta ovoliko soli.

3-4 times this amount of salt.

Vode da pokrije ribu

Cover the fish with water.

Sve smo kuhali na umjerenoj vatri dok kompir ni bi gotov. Na kraju začinili domaćim ekstradjevičanskom maslinovim uljem.

We’ve cooked everything on moderate fire till the potatoes were done. At the end we added home-made extravergine olive oil.

Kako i treba naša riba je prvi put plivala u moru, drugi put u uju, a treći put u vinu.

We followed the old saying so our fish swam three times. First time in the see, second time in the olive oil, and third time in wine.

Zimski san
Proljetni umor
Ljetna fjaka
Jesenska malinkolija