Goldeneye
30.10.2006., ponedjeljak
Mr. Roboto
|
Krenula je invazija na tržnice. Kupuju se cvjetni aranžmani, svijeće raznih oblika. Svi se spremaju za 1. studenoga kada će 80 posto ljudi prvi puta u godini dana obići grobove svojih najmilijih. Ta pojava se ne odražava samo na taj dan nego se i inače ponašamo kao programirani. Za 8. ožujka svi su ko poludili od pažnje prema ženama, 14. veljače smo svi zaljubljeni i slično. Vanjski su nam znakovi bitni. Idemo negdje i radimo nešto što svi rade. To je katastrofa. Kao da smo navijeni i kao da nam je lakše ići onako kako svi idu. Pokušamo li ići protiv struje ostat ćemo neshvaćeni a nerijetko i odbačeni. Ne kažem da ne treba odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće na Sve svete, ali radimo li to recimo i neki drugi dan u godini ili samo onda kada to svi rade. Znam i slučajeve da se prebrojavaju svijeće i cvijeće i nabraja zamislite tko nije bio na grobu. Ljudi su za nevjerovati. Ako živim onako kako drugi očekuju i ponašam se kao i većina zapravo upadam u prosječnost, a da nije onih koji su iz toga odskočili još bi bili u pećini ili na grani. Sjetimo se naših umrlih, ali ne samo 1.11. |
27.10.2006., petak
Skale
|
Nikada sporije nisam išao nekim stepenicama. Ispod drvenih, kroz određene pukotine, mogao sam rukom doticati kamene skale. On je njima prolazio. Mislio sam, pomolit ću se, na svakoj posebno. No, kroz glavu mi je prolazilo samo Njegovo ime, koje sam u sebi neprestano ponavljao. Sva ljepota Rima, svaki duhovni doticaj, ne mogu usporediti s ovim iskustvom. |
26.10.2006., četvrtak
Bez riječi
|
Vratih se sinoć iz Italije. Loreto, Asiz, Rim, Padova... Cijelo vrijeme kontam što bi napisao o ovom putovanju, ali još uvijek sam bez riječi. |
20.10.2006., petak
Adio
|
Od danas sam ovdje Ciao |
19.10.2006., četvrtak
Četvrdak
|
Idem s kolegom neki dan i prolazim kraj nekih ureda gdje na oglasnoj ploči stoji obavijest kako će se nešto događati kod njih u Četvrdak. Četvrdak!!!! Odvalio sam se smijati i to do suza. Već sam viđao bisere, ali u institucijama u kojima se pretpostavlja da rade barem srednjoškolski obrazovani ljudi, ne. Taman mi se smijeh umirio, kad kolega kaže - znaš, samo je još glupost kreativna! I evo me opet, kao kad ludom mrdnete malim prstom, smijem se. Poslije se zamislim, pa i nije bio daleko od istine. Eto, neka vam ovaj četvrdak hehehe bude sretan i ugodan |
18.10.2006., srijeda
Javi se!
|
Kaže stara narodna poslovica - daleko od očiju, daleko od srca! Nema ljubavi bez blizine, rekao bi moj prijatelj Tup. I nije tu toliko bitna fizička prisutnost osobe s kojom smo prijatelji ili osobom s kojom ljubujemo, nego nešto više. Ja bih rekao, komunikacija. Ako nekoga volimo, ako nam je do nekoga stalo, onda ćemo učiniti sve da svakodnevno ostvarimo kontakt s tom osobom. Ni posao, ni obaveze, ni bolest, ništa nas neće zaustaviti. Ako preskočimo jedan dan, ubrzo ćemo dva i tjedan, možda i mjesec, godinu. Pisao sam već kakvih sam prijatelja imao koji su se zaklinjali na doživotno prijateljstvo, a tu bi mogao i vlastite kumove ubrojati. Kada im je prestala i potreba za nama, prestali su se javljati. Sad smo gotovo potpuni stranci. I takvih je primjera nažalost puno. Ajde, kako ja pišem tekstove koji imaju aspiraciju biti duhovnim, dodat ću i takav primjer. Ako ne molimo, nema komunikacije s Nebom, ljubav kopni. Koliko smo puta propustili moliti, obratiti se Bogu. Koliko smo razloga našli da to ne učinimo. A kada se obratimo i Njemu i našim prijateljima - nakon dugog vremena osjetit ćemo davno zaboravljenu toplinu. Razmislimo kome se već dugo nismo javili, zaboravite zašto je to, javite se! |
17.10.2006., utorak
Pazi što pišeš!
Najgore je kad čovjek počne sam sebe citirati, ali ja danas moram kako bi priča dobila smisao. Jučerašnjim postom kojim sam želio poslati dvije poruke nisam mislio postići ispunjavanje jedne od navedenih slika. Naime, napisao sam: "...da je kamenje toliko sklisko da sam se pred svima postidio padom na koljena. Odlično, pomislim ironično, sada su mi i hlače pukle." Da, upravo mi se to dogodilo jučer na putu s posla doma. Takav poderan ušao sam u prepun tramvaj, gdje su se svi doslovno naguravali, galamili, psovali. Pomislio sam, ajde, barem nitko ne vidi rupetinu na mojim, inače posve novim, hlačama. Najveći je štos da nisam odmah uočio poveznicu između posta i stvarnog događaja, nego sam na to nadošao tek predvečer čitajući skriptu iz dragog mi studija. Nevjerojatno! Morat ću paziti što pišem, jer su se događaji počeli ostvarivati  Tugu za novim hlačama utopio sam u posve novim petstokec hlačama, oko kojih sam uvijek kružio ali sam na brački način kupovao mnogo jeftinije. Inače, u Osijeku je jutros - 1 C brrrrrrrrrr |
16.10.2006., ponedjeljak
Žamor
|
Uličica je jako nalikovala uskim dalmatinskim ulicama. Kamen pod nogama tako gladak od mnoštva ljudi koji ovdje prolaze. S obje strane trgovine i trgovci koji galame da se uđe baš u njihovu radnju. Opća gužva i žamor velikog broja ljudi. Pomislim, kako je moguće ovako glasno pričati i čuti išta? Zašto ljudi toliko viču, guraju se? Okrećem se oko sebe, gledam ljude koji me okružuju. Nikoga ne poznajem, a kao da svi viču upravo na mene. U onim naguravanjima te uske uličice toliko sam puta dobio laktom da već osjetim i fizičku bol. Sve pojačava i činjenica da idem uzbrdo, da je kamenje toliko sklisko da sam se pred svima postidio padom na koljena. Odlično, pomislim ironično, sada su mi i hlače pukle. Mogu se vratiti, mogu ući u prvi kafić, sjesti i naručiti kavu i sok, da pobjegnem iz ovog ludila. Mogu se ponašati posve jednako kao i drugi, gurati se, laktati, psovati, galamiti, možda bude lakše. Nastavljam dalje... |
13.10.2006., petak
Lutka od soli
|
Bila je jedna lutka od soli. Pitala se: "Što sam ja?" Sretne žirafu i pita ju: "Što sam ja?" – "Pojma nemam!" Dođe do lava: "Što sam ja?" – "Ne znam što si, lutka od soli..." I tako u potrazi dođe do oceana ogromnog i pita more: "Što sam ja?" – More se nasmiješi i kaže: "Dođi i vidi! Dođi k meni i zakorači!" I dođe i zakorači i što je više koračala – to se više topila i ostalo je samo malo glave i u onom ushitu reče: "Sad znam što sam ja." |
12.10.2006., četvrtak
Stilske ljubavne vježbe
|
Zamislite se u nekakvom vašem romantičnom okruženju. Sve vam je po volji. Osjećate se odlično. Pokraj vas osoba je koju volite. Često u sebi govorimo stvari koje bi trebali izreći da nas ljubljena osoba čuje. Upotrijebimo sinonime i usporedbe kako bi prisnažili riječi naših osjećaja. Recimo zašto je volimo. Divan je osjećaj to izreći. Kao da smo u sebi uzburkali krv, kao da nam je temperatura posebno povišena, a kroz trbuh na stotine leptira. Ovo zamišljamo. Tek je na papiru. Predočimo si da nam naša ljubljena osoba izgovori iste riječi koje smo mi mislili uputiti njoj. Kakav je osjećaj? Možda nam je i neugodno. Rumenilo definitivno boja naše lice. Sada kada znamo kakav je osjećaj doživjeti to, kada nam je mašta probudila osjećaje, pokušajmo sve ovo i na javi. |
11.10.2006., srijeda
Vekejšn
|
Kažu relevantna američka istraživanja da ljudi imaju najveću produktivnost posljednja dva dana uoči Božića ili godišnjeg odmora. Tajna je u tome da u ta dva ili jedan dan pokušavamo posvršavati one poslove koji bi nas očekivali u razdoblju u kojem nas nema na poslu i one poslove koje smo stalno odgađali. Statističari, kakvi već jesu, izračunali su da bi stopa razvoja u Sjedinjenim Državama vrtoglavo rasla kada bi od radnika mogli izvući onaj radni elan koji imaju uoči odlaska na odmor. Tu se sad otvaraju pitanja koliko se od čovjeka u modernom svijetu traži, ali ja neću o tome, nego pokušavam to prenijeti na naše standarde. Kod nas si tjedan dana prije godišnjeg već u outu. S posla zoveš agencije, kolodvore, sređuješ smještaj i slično. Umjesto da obaviš nagomilani posao tjedan dana smišljaš kome da ga uvališ. Kad se vratimo, 'ko je vidio raditi odmah, pa tek smo stigli. Prvo ide privikavanje, onako nekih tjedan dana za radoholičare, a onda i tjedan dana za ovakve prosječne kao ja. Novi se problem onda rodi u činjenici da smo mi puni nekih praznika i da nam se to baš sad potrefilo. Idemo onda to spojiti. I priča ide u krug. Prošetajte našim gradovima ili pokušajte voziti u prijepodnevnim satima, pa to je ludnica od ljudi. Pitao me jedan američki košarkaš koji je došao igrati u Hrvatsku - kako je moguće da je toliko ljudi prije podne po kafićima i da je uopće toliko ljudi vani. Tko uopće kod vas radi, bio je iskren. Još nam dobro i ide, pomislim. |
10.10.2006., utorak
HNOS je samo ŠTOS
|
U školi mog Goldića HNOS je već stara priča jer su ga eksperimentalno imali od samog početka. I dok je to bilo kako-tako primjenjivo u prva četiri razreda, u petom možemo samo sjesti i plakati. Naime, evo primjer prvi - jučer je Goldić imao 9 školskih sati s pauzom za ručak. Tako dijete ode od doma u 7,30, a dođe u 17,35. Živio HNOS. Dalje, neki dan, pitam ga, budući je odlikaš, koliko je petica danas donio? Onda mi je nabrojao pet ocjena koje je dobio toga dana. Toga dana?????? Dva testa i pod tri preostala sata odgovaranje!!! Nema onoga da se testovi najavljuju (ovi nisu bili najavljeni) i da djeca ne mogu pisati dva testa u istom danu, te iz još tri različita predmeta odgovarati. Ne kažem da i mojoj generaciji nije bilo tako, ali ja sam dijete Šuvarove školske alkemije, a ovo je kao europski školski standard za rasterećenje. I kad smo kod rasterećenja, izvadili smo Goldićeve stvari za samo jedan dan i to to bez pernice, same težine torbe i užine, stavili na vagu - 5 kg! Živjelo rasterećenje! |
09.10.2006., ponedjeljak
Disanje
Da ti se nešto dogodi, umrla bih odmah za tobom.  Bez tebe ne mogu disati, rekla je.  E sad, nek ja dišem poslije toga  |
06.10.2006., petak
Život je lijep
|
Rodio se ja. Gdje sam? Želim opet čuti mamino srceeeee. Aaah tu je i šta je ovo, mmmm toplo je, mljac, mlijeko njaaam. Samo da prohodam, samo da se skinem iz pelena. Joj, hoće biti mjesta u jaslicama. Lijepo je tamo bilo, ali ima li mjesta u vrtiću. Imam vodene kozice, joj, samo da prođu. Eh, jedva čekam da se upišem u školu. Ne volim biti ovako mali, jedva čekam da budem osmi razred, tada ću biti faca. Jooj, osmi sam, to je bezveze. U koju ću se srednju školu upisati. Uhh samo da se upišem u tu gimnaziju. Sviđa mi se ova djevojka. Jooj samo kad bi bila moja. Hodali smo dvije godine i već sam maturant, a onda me nogirala. Joooj, sit sam života, na koji ću fakultet? Upisao sam se i ponovno zaljubio. Samo da prođu više ta predavanja i da počnu ispiti i da mogu barem uvjetom upisati drugu godinu, pa tako treću i četvrtu. Jooj diplomski. Jooj samo da ne idem u vojsku, kad bi barem našao vezu da služim civilno. Eh, i to je završilo. Kad bi se barem zaposlio. Sad imam posao, bilo bi se dobro oženiti. Oženih se. Podstanar sam. Eh kad bi moja žena našla posao. Jooj da mi je veća plaća pa da mogu podići kredit i kupiti svoj stan. Kupili smo i stan, žena se zaposlila. Eh kad bi došlo dijete. Komplikacije u trudnoći. Samo da sve prođe dobro. Rodila je. Ludilo. Konačno sam sretan. Samo da dijete prohoda, progovori, skine se iz pelena, upiše u jaslice, vrtić, da bude dobro u školi, zdravo, da se upiše u željenu srednju školu, fakultet, zaposli, oženi, ima svoj stan, dijete.... Samo da više dođe ta mirovina pa da konačno uživam. Ispada da nikad nisam bio sretan. Razboljeh se. I žena. Samo da mi ona ozdravi. Umrla je... ...i ja Život je... |
05.10.2006., četvrtak
Gospodar svijeta
|
Gledam sinoć po peti put Gladijatora i kao kod svakog novog pregledavanja nekog filma ili knjige zapazim nešto što ranije nisam. Tako mi je od sinoć ostala rečenica rimskoga cara upućena njegovu generalu Maximusu u kojoj Cezar želi da upravo karizmatični general, nakon njegove smrti, preuzme vođenje rimskoga imperija, zaobilazeći svog sina Komoda. Maximus je odbio biti gospodar svijeta, jer je želio ostatak života provesti sa svojom obitelji. Dakle, na vagi - gospodar svijeta ili obitelj?! Koliko bi nas, iskreno (posebno muški) izabralo ovo drugo. I ne pričam bez veze, jer i za manje ljudi danas biraju nešto drugo a ne svoju obitelj. Osobno sam jurio karijeru, zapostavljao obitelj, prije samo nekoliko godina. Danas imam posao koji je stvoren za nekakva umirovljenika jer nema ni dinamiku ni mogućnost napredovanja, ali jamči vrijeme s obitelji. Koliko prijatelja i poznanika, pa i s ovoga bloga poznajem koji su robovi svoga posla, jure karijeru, novac, radije odu s društvom van, nego što su sa svojom obitelji ili po cijeli dan zure u tv, ne obraćajući pažnju na potrebu ljubavi u obitelji. Da ne govorim koliko je česta dvojba u kojoj mnogi ljudi nađu "bolju žensku" ili "savršenijeg muškarca" od onih s kojima živimo. Na vagi je tada taj odnos i obitelj. Kada presudi ono prvo, onda možemo biti posve sigurni da smo sami sebi najvažniji, da nam je bitan vlastiti užitak unatoč mogućem rasapu obitelji s dalekosežnim posljedicama. U ovom svijetu globalizacije i nehumanog kapitalizma ne osvrćemo se na to koliko vremena posvećujemo obitelji i koliko je bitna barem nedjelja, barem taj jedan dan u kojem možemo biti jedni s drugima. Gospodar svijeta ili obitelj... |
04.10.2006., srijeda
John 3,16
|
Razgovaram sinoć sa svojim starim o tome kako se čovjek mijenja kroz vrijeme, ma koliko se tome opirao. Neke stavove koje smo imali u anarhističkoj adolescenciji, mijenjali smo po svršetku škole kada smo se susreli s nemogućnošću zapošljavanja. Danas je doista iluzija dobiti dobar posao preko nekakvog natječaja gdje će proći najbolji. Prolaze samo veze i poznanstva, rođački odnosi ili lova. Najgore je što ako želiš posao moraš raditi upravo ono što i većina - tražiti veze. I onda ulazite u jedan začarani krug. Jasno, onaj tko vas je zaposlio, ili nekoga iz vaše obitelji, nešto od vas u budućnosti i očekuje. Tako da, ako ste vi u prilici, morate uzvratiti. Onda prvi susret s poslodavcem i djelatnicima u radnom okruženju, sve to mijenja čovjeka. Ubija mu mladenačke snove. Ljubavni jadi i razočaranje u ljude također utječu na čovjekovo ponašenje. Ima još nešto s čim se današnja mladež susreće. Roditelji od klinaca prave male bogove, savršena bića, centre svijeta. Roditelji kažu djetetu - ti si kralj, a kad to dijete odraste i krene u život često će čuti od drugih - ti si smeće. Ako ti se u životu dogode ratovi, smrt bližnjih, rastava roditelja, otkazi, bolesti, jasno je da će nas to pretumbati naglavačke. Sve to zvuči logično, ali ako životu dajemo razumski smisao onda smo zalutali. Prava pretumbacija čovjeka dolazi tek u trenutku spoznaje najveće moguće ljubavi koju može imati - Ivan 3,16. |
03.10.2006., utorak
HNK
|
Gledam ovu zavrzlamu u BiH oko izbora, pa se sjetim neprirodnih koalicija u Hrvatskoj, kao i neodređenosti naših političara i moram malo o politici. Danas više ne znaš što zastupa neka stranka, pa tako ako ste nekakav desničar i glasujete za HSP, onda taj isti koalira s ljevičarskim SDP-om. Nema prirodne koalicije i nema jasnih stavova gotovo nijedne političke stranke. Bilo bi dobro da postoji popis od recimo 50 svevremenskih pitanja na koje bi stranke odgovarale eksplicitno. Možda bi to one i mogle da im i ime nije u totalnom neskladu sa stavovima. Pitanja kao opredjeljenje za EU ili ne, približavanje USA ili ne, nesvrstanima ili ne, pobačaj, eutanazija, gay brakovi ili rad nedjeljom, trebala bi biti jasno artikulirana, a ne da se na njih odgovara tako da se podilazi biračima. Imena hehe HSLS, npr. Liberali ili socijala, pa to je kao nebo i zemlja. Liberali štite kapital, teže brzom razvoju i dopuštaju velike slobode, ponekad pretjerujući, gotovo do anarhije. HNS - e oni su najsmješniji kada je u pitanju ime. Narodnjaci su vani konzervativci, a kod nas su Vesna Pusić i ekipa klasična liberalna stranka. Da ne govorim o tome da skoro sve stranke imaju demokratsko u imenu (HDZ, SDP). Pa kakve će biti?! To je kao i kad na plakatima vidite da igraju HNK Hajduk i HNK Rijeka. Prvo kontam da je riječ o radničko-sportskim igrama hrvatskih kazalištaraca, a onda vidim da je riječ o Hrvatskom Nogometnom Klubu, pa kakav će biti u Hrvatskoj?! Da talijanska manjina osnuje klub onda bi bilo logično da u Hrvatskoj imaju predznak talijanski, odnosno da se hrvatski klub u Italiji nazove hrvatskim. Svašta sam ja sad napisao, ali zar ne biste voljeli znati odgovore na neka pitanja koja vas osobno zanimaju i da vam to olakša zaokruživanje na izborima?! |
02.10.2006., ponedjeljak
Godina proizvodnje
|
Sinoć sam jedva zaspao. Srce kao da je slabo kucalo. Nije to bila neka bol, nego kao da se smanjio broj otkucaja. Dovoljno da poremeti snove. Jutro je ponudilo osmijeh. Dan naporan. |