Razgovaram sinoć sa svojim starim o tome kako se čovjek mijenja kroz vrijeme, ma koliko se tome opirao. Neke stavove koje smo imali u anarhističkoj adolescenciji, mijenjali smo po svršetku škole kada smo se susreli s nemogućnošću zapošljavanja. Danas je doista iluzija dobiti dobar posao preko nekakvog natječaja gdje će proći najbolji. Prolaze samo veze i poznanstva, rođački odnosi ili lova. Najgore je što ako želiš posao moraš raditi upravo ono što i većina - tražiti veze. I onda ulazite u jedan začarani krug. Jasno, onaj tko vas je zaposlio, ili nekoga iz vaše obitelji, nešto od vas u budućnosti i očekuje. Tako da, ako ste vi u prilici, morate uzvratiti. Onda prvi susret s poslodavcem i djelatnicima u radnom okruženju, sve to mijenja čovjeka. Ubija mu mladenačke snove. Ljubavni jadi i razočaranje u ljude također utječu na čovjekovo ponašenje. Ima još nešto s čim se današnja mladež susreće. Roditelji od klinaca prave male bogove, savršena bića, centre svijeta. Roditelji kažu djetetu - ti si kralj, a kad to dijete odraste i krene u život često će čuti od drugih - ti si smeće.
Ako ti se u životu dogode ratovi, smrt bližnjih, rastava roditelja, otkazi, bolesti, jasno je da će nas to pretumbati naglavačke. Sve to zvuči logično, ali ako životu dajemo razumski smisao onda smo zalutali. Prava pretumbacija čovjeka dolazi tek u trenutku spoznaje najveće moguće ljubavi koju može imati - Ivan 3,16.
Post je objavljen 04.10.2006. u 08:38 sati.