Goldeneye
30.08.2004., ponedjeljak
Srce je najvažnije
|
Ne znam tko je pratio one promotivne spotove za Olimpijske igre u Ateni uoči Igara, ali jedan me se posebno dojmio. Andrea Bocceli (valjda se tako piše) rekao je nabrajajući sve ono što jedan sportaš može imati fizički i da mu to opet ne mora biti dovoljno da bude Olimpijski pobjednik. Najvažniji mišić, kaže Bocceli (nek me netko ispravi da se ne sramotim sa svojim talijanskim), je srce i bez njega si ništa. Kad vidim tko je sve osvojio medalje i to one najsjajnije shvatih da je srce ispred svega. Kod nas su ga imali rukometaši, iako su po kvaliteti igrača (ne igre) možda četvrti, peti. Zbog srca su tu gdje jesu i svaka im čast i hvala za onaj divan osjećaj u svakome od nas kada su se popeli na Olimp. Kvalitetu su imali Šivolija, Vezmar, vaterpolisti i Vlašić, ali srce su ostavili negdje drugdje. Rukometaši su pravi uzori da sve što radiš, trebaš raditi punim srcem. Ako si ispod toga, onda gubiš, i u životu |
25.08.2004., srijeda
Čokoday
Kako izgleda dan koji vam čokoladom počne? To zlo za sve debeljuce, ta slatkoća koja dotjera vaše zube do karijesa, taj nadomjestak za seks, ili kažu u jednoj reklami kako je seks samo nadomjestak za čokoladu. Milka, Dorina, Dado i Goga, Zvečevo, pa silne uvozne za koje pravo i ne znamo što je u njih umiksano i koje bi mogle dobiti ime «čik, pogodi tko sam». A hot čokolada?! Fora ju je naručiti u ljetne dane, pa onda znoj ima boju i njen miris…njam, mljac, mrmlj, gulp, njam… I tako, probudim se ili barem mislim da sam probuđen, bauljam po stanu i odbijam se od štokova na vratima kao loptica na fliperu i pitam se tko sam ja, gdje sam… U tom trenutku moj mi draga pruža čokoladi i kaže – hoćeš komadić… Nježno sam je odbio, ali vrag mi nije dao mira i stalno sam se vraćao na taj komadić, u mislima naravno. Onda, prvi telefon na poslu, a s druge strane, ženska jede čokoladu, Milku… Neke se stvari ne odbijaju, posebno ne iz takvih ruku, kakve ona ima… Volim te i Samo ti – Zvečevo… |
24.08.2004., utorak
Možemo bolje!
|
Koliko sebe cijenimo? Čega se bojimo? Što očekujemo u budućnosti? Imamo li ciljeve? Svi misle da znaju odgovore na ova pitanja, ali ako ozbiljno razmislimo - koliko smo daleko od iskrenih odgovora?! Uspješni i neuspješni se upravo po tome razlikuju. Ne po školi, ne po odgoju, nego po spremnosti da jasno i nedvosmisleno odgovore na ova pitanja, postave ciljeve, rokove za njihovo postizanje i viziju o tome kako će to izgledati za primjerice pet godina. Jučer sam upoznao dvoje divnih ljudi, punih snova i želja, ali osjetio se nepotrebni limit u njima, boje se željeti više. Ako smo živjeli skromno, bojimo se i pomisliti da bi mogli živjeti bolje. Ili pomislimo ali se ne usudimo ništa poduzeti. Zato evo i dvije pričice. Jedan je ZOO vrt dobio maloga medvjedića i kako nisu imali posebnoga prostora napravili su mu maleni kavez. Medo je naučio da se može pomjeriti dva koraka lijevo i isto toliko desno. No, medo je rastao i prerastao kavez, pa su u Upravi ZOO vrta odlučili medvjeda premjestiti u jedan veliki ograđeni prostor od 50-tak metara. No, medo je i dalje išao dva koraka lijevo, dva koraka desno, navikavši na mali kavez. Istina je da si kavez namećemo sami i da se imamo prava upustiti u koštac sa životom tražeći više. Druga je priča o prosjaku koji je klečao na ulici tražeći dvije kune: dajte 2 kune, dajte 2 kune, zapomagao je. Tada kraj njega prođe jedan dobrostojeći gospodin, koji iz novčanika izvadi 100 kuna da dati siromahu, ali kad čuje da ovaj viče da traži 2 kune, vrati 100 u novčanik i da nesretniku 2 kn. Siromah zavapi, ali uzeli ste prvo 100? Da, ali tražili ste dvije, odgovori gospodin! Od života dobijemo upravo onoliko koliko tražimo i živimo život kakav zaslužujemo, slagali se ili ne! |
20.08.2004., petak
24 sata
Danas ću započeti malo crno kako bi razbudio i sebe i zalutala čitača. Ne znam kako je kod vas ali u mom okruženju ljudi otvaraju novine na osmrtnicama. Kako je to tužno... Da su ti ljudi koji se nalaze na slikama u osmrtnicama imali jednu mogućnost bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se ponašali. Naime, da je tim ljudima ponuđeno da žive još 24 sata i da u tom poklonjenom danu imaju svu sposobnost. Kako bi se ponašali? Ja znam. Okupio bi sve one koje volim. Svakoga bi snažno zagrlio. Ljubav bi nicala iz svake pore moje, a vraćala bi mi se možda i većom snagom. Plakali bi od ljubavi. Zamisli, moj posljednji dan. Koliko ljubavi u svakom zagrljaju... Prekrasno...A tko kaže da nam nije posljednjih 24 sata. Nikad ne znamo kuda će nas ili naše bližnje put odvesti. Koliko su puta mnogi govorili, eh da sam ga barem poljubila ili rekao da je volim. Valja živjeti kao da imamo još samo 24 sata. Grlimo, ljubimo, volimo, baš sve oko sebe! |
19.08.2004., četvrtak
Po čemu se razlikujemo
Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš!Reci to odmah. Nemoj reći:"Moja majka, moj sin, moja žena…. To već i onako zna". Možda i zna. No, bi li se ikada umorio slušajući voljenu osobu koja ti to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci:"Ja sam, želim ti reći da te volim". Stisni ruku osobi koju voliš i reci: "Trebam te! Volim te, volim te…". Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, a razlikuju se po ljubavi. |
10.08.2004., utorak
Kako shvatiti ljubav
Kad se rodi mali bebač nismo ni svjesni koliko to mijenja naše živote. Slika koju imamo - financijski izdaci za pelene, bočice, robice, kolica i slično, pa onda imamo li oboje posao stan, kako ćemo mi to, možemo li, mijenjaju se s prvim pogledom na rođeno čedo. Neopisiv je to osjećaj. Ako do tada nisi shvatio-la što je ljubav i kako je dati, o da, shvatiš to tada ili nikada. U jednoj maloj knjižici o bebama pročitao sam kratku rečenicu koja me je kao rijetko kada do suze ganula. To su bile suze radosnice. Pisalo je - "gledamo našu bebu i pitamo se - o Bože kako smo uopće živjeli bez nje..." Kakva je to radost!!! |
02.08.2004., ponedjeljak
Amadeus
Proteklog sam vikenda hodočastio u videoteku i kada sam već gubio nadu da ću naći nešto što želim gledati, ugledao sam dvd Amadeus (višestruko Oscarima nagrađen film Miloša Formana iz 1984. godine). Doživljaj predivne glazbe, odlične glume, upotpunila je sjajna priča o genijacu nad genijalcima. Svima je poznato kako je živio i kako je umro Mozart, ali ipak, dopustio sam si da uz taktove Requiema zaplačem na kraju. Zašto? Pa, ne mogu vjerovati kako završavaju najveći. Ovaj je umro u posvemašnjem siromaštvu zaboravljen i odbačen od svijeta (tu s rezervom treba uzeti ulogu Salierija). Sjetih se potom Pasije (koja ima najveću dubinu i svrhovitost).Zašto Veliki ne mogu živjeti? Zašto je otišao Elvis, Lennon, naš Dražen Petrović. Izvukao sam ovu sliku, istina crno-bijelu, mog interviewa s Petrovićem, odmah po njegovu dolasku iz New Jerseya, a uoči odlaska na Olimpijske igre u kojima je naš team igrao protiv jedino legitimnog USA dream teama. Ja, malo piskaralo iz slavonske metropole, pitam tada Dražena za razgovor, on pristane i sjedne kraj mene u zagrebačkom hotelu Palace. Onda stiže Aco i odvodi ga van, jer ga navodno zove Novosel. Dražen kaže da će me poslije potražiti. Da, mislim, baš njega briga za mene, od toliko obaveza... Međutim, nakon svečanosti proglašenja košarkaša godine (bio je to tada Komazec), prilazi mi Danko Radić (sada prezidente HKS-a), i kaže da me Dražen očekuje. Ma, jel moguće, sjetio se. Koja je to veličina!!! Nedostaje nam... |