Ne znam tko je pratio one promotivne spotove za Olimpijske igre u Ateni uoči Igara, ali jedan me se posebno dojmio. Andrea Bocceli (valjda se tako piše) rekao je nabrajajući sve ono što jedan sportaš može imati fizički i da mu to opet ne mora biti dovoljno da bude Olimpijski pobjednik. Najvažniji mišić, kaže Bocceli (nek me netko ispravi da se ne sramotim sa svojim talijanskim), je srce i bez njega si ništa. Kad vidim tko je sve osvojio medalje i to one najsjajnije shvatih da je srce ispred svega. Kod nas su ga imali rukometaši, iako su po kvaliteti igrača (ne igre) možda četvrti, peti. Zbog srca su tu gdje jesu i svaka im čast i hvala za onaj divan osjećaj u svakome od nas kada su se popeli na Olimp. Kvalitetu su imali Šivolija, Vezmar, vaterpolisti i Vlašić, ali srce su ostavili negdje drugdje. Rukometaši su pravi uzori da sve što radiš, trebaš raditi punim srcem. Ako si ispod toga, onda gubiš, i u životu
Post je objavljen 30.08.2004. u 10:05 sati.