dijalozi

A ČINI SE TAKO LAKO…


Da, to je jedan od onih dana
kada je sve rupa bez dna
i ništa nema smisla.
Možda zato jer je ponedjeljak,
ponedjeljak je uvijek kriv za sve.
Ili je samo tako lakše, pronaći krivca,
netko je uvijek kriv.
Ne daj Bože da sam to slučajno ja.


Da, i kiša je kriva
ili je s razlogom tu
da spere svu tugu ovog svijeta
u mojim očima.
Ili pak da me podsjeti
kako je dobro ponekad
i suzu pustit,
nek teku emocije
na neka druga plodna tla.


Svijet je postao mjesto nalik
crno bijelom hororcu
gdje duše lutaju,
a tjelesa se bahate
nagonski vođena u potrazi
za izgubljenom ljepotom.


Da, sve je crno bijelo,
ni želje više nemaju sjaj,
ni očekivanja više nisu dobrodošla
jer bude snove nedosanjane
i pretvaraju ih u noćne more.
Ni ljubav više nema okus,
miris na naša sretna,
neprospavana jutra.


Život je postao pozornica,
pozornica gdje preživljava
glamur i senzacija.
Glad nam hrani lažna demokracija,
pravo na izbor,
iako je izbor uvijek isti,
različite su tek nijanse, ali je naš.


Tehnologija modernog doba
razmišlja umjesto nas,
dok postojanje našeg bića
svjedoči samo izgubljeno sutra
koje nikad neće ugledati svjetlo dana
i proživljeno jučer koje je još uvijek
moglo biti danas.


Da, možda su krive zime,
otopljeni snijegovi prohujalog vremena.
Zavist bližnjeg mog na siromaštvo
koje neće izbjeć te bogatstvo duha
koji leluja svuda uokolo
i upozorava kako je lako i jednostavno
živjeti trenutak za tren.


Da, možda je krivo sve,
a ipak najviše ja.
Na kraju ulice sitnih malih vijugica
isprepeletenih u sivo klupko
mog sveprisutnog bića
svjesna sam da sam to ja.


Vrijeme je moj saveznik,
dan je na izdisaju.
Svjetla se gase.
Spremna sam za sutra,
bez bitaka, bez pobjeda,
prisutna i prepuštena
bez ičije krivnje
jer dah moj vapi
da bude dio još jednog dana
ma kakav bio.

Jučer, 08.03.2014.g. u 20.00 sati, na Međunarodni dan žena, u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu održana je izvedba predstave „Vaginini monolozi“ Eve Ensler u režiji Dubravke Crnojević Carić. U izvedbi su sudjelovale žene s invaliditetom čija je seksualnost tabu tema u našem društvu. Predstava je organizirana u suradnji Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske – Mreže žena s invaliditetom, Centra za ženske studije i Muzeja suvremene umjetnosti. U ovom postu tema je spomenuta izvedba predstave „Vaginini monolozi“, a post je u biti razgovor koji vodi Mario sa jednom od sudionica u predstavi – Gogom.



Mario: Reci nam za početak kako je uopće počeo rad na organiziranju predstave"Vaginini monolozi" u izvedbi žena s invaliditetom, odakle je potekla inicijativa?

Goga: Inicijativa je nastala još 2011. godine kada je došlo do suradnje sa Centrom za ženske studije te se pojavila ideja o tome kako bi mogli napraviti neku manifestaciju gdje će žene s invaliditetom moći iznijeti svoje priče, progovoriti o svojoj seksualnosti i svemu što doživljavaju.

Mario: 2011. godine bila je i premijera, a jučerašnja je izvedba bila tek druga. Dvije godine nije se događalo ništa, u čemu je problem, odnosno zašto se predstava ne izvodi češće?

Goga: Predstava se ne izvodi češće zbog financijskih i tehničkih problema. Osim žena iz Zagreba u predstavi sudjeluju i žene iz Krapine i moja malenkost, tako da je stalno potrebno organizirati putovanje na probe, a uz sve ostale aktivnosti koje sudionice predstave obavljaju to nije lako.

Mario: Reci nam nešto o samoj predstavi, o čemu se tu točno radi, koji je cilj predstave, koja je njena poruka?

Goga: Cilj je razbiti tabu oko teme seksualnosti i ljubavi žena s invaliditetom o čemu se gotovo nikada ne govori. Poruka je da žene s invaliditetom bez obzira na invaliditet mogu voljeti i biti voljene i uspješne žene u svim društvenim sferama, pa tako i kreativne u umjetnosti. Kroz izvedbu se skreće pozornost i na nasilje koje žene još uvijek doživljavaju, a preslikano je kroz priču žena iz Bosne i Hercegovine koje su bile u logorima mučene i silovane. Ovom izvedbom žene s invaliditetom također se zalažu za bolje razumijevanje svog položaja u društvu kojem se želi pokazati da za ničim ne zaostaju u odnosu na žene bez invaliditeta.

Mario: Kako si se ti odlučila na sudjelovanje u predstavi i što predstava znači tebi osobno?

Goga: Željela sam svojim primjerom potaknuti i ostale žene s invaliditetom da se uključe u predstavu. Moram priznati da je cijeli ovaj angažman i sudjelovanje u „Vagininim monolozima“ za mene veliki izazov, svojevrsna potvrda da mogu biti uspješna i na području umjetnosti. Veliki je izazov nakon punooo godina , odnosno od srednjoškolskih dana, opet pustiti glas i zapjevati pred brojnom publikom. Uvijek iznova postoji mala nervoza i trema, međutim kad sve bude gotovo oduševljenje publike i pljesak velika su motivacija za neke daljnje slične projekte. Ugodan je osjećaj spoznaja da smo se kroz predstavu još više zbližile, da su se zbližili svi oni koji su bili zaduženi da predstava ugleda svjetlo dana i ostvari svoj cilj.

Mario: Što sama poruka koju šaljete tom predstavom znači za tebe emocionalno, i da li si zadovoljna sa postignućem, odnosno da li ste ostvarili cilj kojem ste težili - da ta poruka pronađe put do javnosti radi senzibiliziranja iste u pogledu problema s kojima se suočavaju žene s invaliditetom kada je u pitanju njihova seksualnost?

Goga: Za mene osobno predstava je samo još više iznijela na površinu sve one emocije, sve one želje za ljubavlju, za seksualnošću, i otvorila još više moje vidike i proširila granice. Kad sam kao tinejdžerica počela otkrivati ženu u sebi stvarno sam se pitala hoću li ja ikada osjetiti ljubav i seksualnost o kojoj svi pričaju s toliko puno divljenja, jer uvijek je u mojoj glavi bio samo taj moj invaliditet i moja ograničenja. S godinama sam shvatila da su najveća ograničenja u ljudskom umu, pa tako i u mojem, međutim dečki, muškarci koji su počeli pokazivati simpatije prema meni i interes za intimnim kontaktom pokazali su mi baš ono o čemu i govorim u svom dijelu predstave: "Sve ono što je vrijedno ne mora i oku biti vidljivo.". Nažalost, živimo u modernom svijetu današnjice gdje ženu i njenu ženstvenost koncipiraju mediji i stavljaju u neke kalupe ljepote. No ipak, na svu sreću, žena je puno više od fizičke ljepote, pa čak ako ima i invaliditet. I da, vjerujem da smo postigle cilj i prenijele poruku, barem po povratnim informacijama onih koji su vidjeli predstavu i bili upoznati sa njenim sadržajem.

Mario: Kakvi su planovi za dalje, da li će zagrebačka publika imati uskoro priliku ponovno pogledati predstavu u vašoj izvedbi, naime, moj osobni dojam je takav da želim svim svojim srcem predstavu preporučati drugima, ali kako kad je više nema?

Goga: Pa svakako da ovo nije posljednja izvedba. Ideja ima puno, pa čak i da bude izvedena u drugim gradovima. Nažalost, kao što sam već rekla, uvijek presudnu ulogu imaju financije.

Mario: Hvala vam na onome što ste nam pružili jučer u Muzeju suvremene umjetnosti, i želim vam uspjeh u daljnjim organizacijama i izvedbama „Vagininih monologa“.

Goga: Hvala. Naša pozivnica je uvijek otvorena i vrijedi za sve, pa tako i za neke nove predstave. Seksualnost je dio nas, budimo i mi dio nje!