Marketing
A ČINI SE TAKO LAKO…
Da, to je jedan od onih dana
kada je sve rupa bez dna
i ništa nema smisla.
Možda zato jer je ponedjeljak,
ponedjeljak je uvijek kriv za sve.
Ili je samo tako lakše, pronaći krivca,
netko je uvijek kriv.
Ne daj Bože da sam to slučajno ja.
Da, i kiša je kriva
ili je s razlogom tu
da spere svu tugu ovog svijeta
u mojim očima.
Ili pak da me podsjeti
kako je dobro ponekad
i suzu pustit,
nek teku emocije
na neka druga plodna tla.
Svijet je postao mjesto nalik
crno bijelom hororcu
gdje duše lutaju,
a tjelesa se bahate
nagonski vođena u potrazi
za izgubljenom ljepotom.
Da, sve je crno bijelo,
ni želje više nemaju sjaj,
ni očekivanja više nisu dobrodošla
jer bude snove nedosanjane
i pretvaraju ih u noćne more.
Ni ljubav više nema okus,
miris na naša sretna,
neprospavana jutra.
Život je postao pozornica,
pozornica gdje preživljava
glamur i senzacija.
Glad nam hrani lažna demokracija,
pravo na izbor,
iako je izbor uvijek isti,
različite su tek nijanse, ali je naš.
Tehnologija modernog doba
razmišlja umjesto nas,
dok postojanje našeg bića
svjedoči samo izgubljeno sutra
koje nikad neće ugledati svjetlo dana
i proživljeno jučer koje je još uvijek
moglo biti danas.
Da, možda su krive zime,
otopljeni snijegovi prohujalog vremena.
Zavist bližnjeg mog na siromaštvo
koje neće izbjeć te bogatstvo duha
koji leluja svuda uokolo
i upozorava kako je lako i jednostavno
živjeti trenutak za tren.
Da, možda je krivo sve,
a ipak najviše ja.
Na kraju ulice sitnih malih vijugica
isprepeletenih u sivo klupko
mog sveprisutnog bića
svjesna sam da sam to ja.
Vrijeme je moj saveznik,
dan je na izdisaju.
Svjetla se gase.
Spremna sam za sutra,
bez bitaka, bez pobjeda,
prisutna i prepuštena
bez ičije krivnje
jer dah moj vapi
da bude dio još jednog dana
ma kakav bio.
Post je objavljen 24.03.2014. u 22:02 sati.