dijalozi
24.03.2014., ponedjeljak
 A ČINI SE TAKO LAKO… Da, to je jedan od onih dana kada je sve rupa bez dna i ništa nema smisla. Možda zato jer je ponedjeljak, ponedjeljak je uvijek kriv za sve. Ili je samo tako lakše, pronaći krivca, netko je uvijek kriv. Ne daj Bože da sam to slučajno ja. Da, i kiša je kriva ili je s razlogom tu da spere svu tugu ovog svijeta u mojim očima. Ili pak da me podsjeti kako je dobro ponekad i suzu pustit, nek teku emocije na neka druga plodna tla. Svijet je postao mjesto nalik crno bijelom hororcu gdje duše lutaju, a tjelesa se bahate nagonski vođena u potrazi za izgubljenom ljepotom. Da, sve je crno bijelo, ni želje više nemaju sjaj, ni očekivanja više nisu dobrodošla jer bude snove nedosanjane i pretvaraju ih u noćne more. Ni ljubav više nema okus, miris na naša sretna, neprospavana jutra. Život je postao pozornica, pozornica gdje preživljava glamur i senzacija. Glad nam hrani lažna demokracija, pravo na izbor, iako je izbor uvijek isti, različite su tek nijanse, ali je naš. Tehnologija modernog doba razmišlja umjesto nas, dok postojanje našeg bića svjedoči samo izgubljeno sutra koje nikad neće ugledati svjetlo dana i proživljeno jučer koje je još uvijek moglo biti danas. Da, možda su krive zime, otopljeni snijegovi prohujalog vremena. Zavist bližnjeg mog na siromaštvo koje neće izbjeć te bogatstvo duha koji leluja svuda uokolo i upozorava kako je lako i jednostavno živjeti trenutak za tren. Da, možda je krivo sve, a ipak najviše ja. Na kraju ulice sitnih malih vijugica isprepeletenih u sivo klupko mog sveprisutnog bića svjesna sam da sam to ja. Vrijeme je moj saveznik, dan je na izdisaju. Svjetla se gase. Spremna sam za sutra, bez bitaka, bez pobjeda, prisutna i prepuštena bez ičije krivnje jer dah moj vapi da bude dio još jednog dana ma kakav bio. |
