Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

ponedjeljak|15.12.2008.

|Ja sam te nosio
|

''Jedan čovjek usne san. Sanja da šeće sa Isusom Kristom po pjeskovitom morskom žalu. Na nebu - kao na filmskom platnu - pojavljuju se događaji iz njegova života. U svakoj sceni vide se tragovi dvojice putnika. Jedan je trag njegovih, a drugi Gospodinovih stopa. Kad se pojavila posljednja scena, čovjek stade pažljivije promatrati tragove. U pijesku je sve česće ostajao trag samo jednih stopa. A bilo to je upravo onda, kada mu je u životu bilo najteže. To ga je uistinu čudilo, te se obrati Gospodinu: "Gospodine, Ti si mi jednom rekao neka te slijedim i obečao si mi da ćeš na svakom mojem putu biti uza me. Sada ipak vidim kako si me upravo u mojim najtežim trenucima ostavljao sama. Po pijesku se dobro vidi trag samo jednih stopa. Ne razumijem Te. Zašto? Ostavljao si me sama upravo kad sam Te najviše trebao." Gospodin odgovori: "O, dragi moj prijatelju! Toliko te volim da te nikad nisam napuštao. Vrijeme, kad ti je bilo najteže, kada si podnosio kušnju i patnju - tamo, naime, gdje ti vidiš trag samo jednih stopa - jest vrijeme kada sam te nosio."

utorak|09.12.2008.

|Njegovo bogatstvo za naše siromaštvo
|

Pitanje:
Možete li objasniti što znači rečenica: "Njega (Isusa)... Bog za nas grijehom učini" (2. Korinćanima 5,21)?
Da bismo potpuno shvatili značenje ovog retka, morat ćemo pričekati da se Gospodin vrati. Međutim, to ne znači da ovaj redak nije uopće moguće shvatiti. O njemu možemo nešto reći, premda mnogo toga ostaje neobjašnjivo.

1. "Njega koji ne okusi grijeha." O Isusovoj bezgrešnosti čitamo na više mjesta u Novom zavjetu (1. Ivanova 3,5; 1. Petrova 2,22; Hebrejima 4,15). Pritom se ne radi samo o tome da On ni u čemu nije bio neposlušan, nego da na Njemu nije bilo nijedne mrlje grijeha. Upravo ta odvojenost od grijeha u bilo kojem obliku i izražaju temelj je spasiteljske sile Njegove smrti. Osim Krista nitko se nije oslobodio sile grijeha (Rimljanima 3,9.10). On je zauvijek slomio sveopću silu grijeha. Radosna je vijest da je Onaj kojim grijeh uopće nije mogao zavladati, stavio ljudskom rodu na raspolaganje svoju pobjedu kao sredstvo pomirenja.

2. "Bog za nas grijehom učini." Ova rečenica sadrži nekoliko važnih
misli. Prvo, ona odbacuje gledište da je Otac bio protiv nas dok Ga Njegov Sin nije nagovorio da nas ljubi. Upravo je Bog preuzeo inicijativu i osigurao ono što nam je bilo potrebno. On nas je ljubio unatoč našoj pobuni i grijehu.

Drugo, mi se suočavamo s neshvatljivom tajnom pomirenja. Do pomirenja je došlo na tajanstveni način u susretu između svetosti i grijeha, smrti i života, čistoće i nečistoće. Netko bi mogao reći da je Krist postao grijehom time što je ponio naš grijeh preuzimajući punu odgovornost za njega i podnoseći njegovu kaznu. Ali mi ne bismo smjeli razdvajati ovaj pravni čin od činjenice da je Krist na križu osjećao da Ga je Bog potpuno napustio.

Treće, Krist je postao grijehom "za nas", u našu korist, kao naša zamjena. Mi osjećamo teret svojega grijeha, ali ne osjećamo da nas je Bog potpuno napustio. Pa ipak naša krivnja, nedostatnost i sramota ostaju kao teško breme na našoj duši. Kao naša zamjena Krist je potpuno napušten od Boga doživio krivnju, sramotu i poniženje čitavog ljudskog roda. Na Njega je položena krivnja i sramota grijeha; to Ga je skršilo dok je stenjao pod njihovom težinom (Hebrejima 5,7).

Zapazimo da On nije postao grešnik, već grijeh. Grijeh čovječanstva na Njega je položen stvarno, a ne simbolički. S Njime, koji nije učinio grijeha, postupalo se kao da je učinio sve grijehe ljudskih bića koja su ikada živjela ili će živjeti na ovom svijetu grijeha i smrti. On "nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom" (Galaćanima 3,13). Prokletstvo koje je počivalo na nama preneseno je na Njega i On je svojom smrću iscrpio njegovu silu osude za one koji vjeruju. On "radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite" (2. Korinćanima 8,9). Riječi "njegovim siromaštvom" odnose se na činjenicu da je On za nas postao prokletstvom i da su naši grijesi i kazna za njih preneseni s nas na Njega kao našu zamjenu. Isus je uzeo na sebe naše siromaštvo da bi nas mogao obogatiti.

3. "Da mi budemo pravednost Božja u njemu." U ovim je riječima otkrivena svrha Kristove zapanjujuće žrtvene smrti. On je uzeo ono što je bilo naše — naš grijeh - i dao nam ono što nismo imali - Božju pravednost. Ovaj je dar dostupan samo onima koji su u Kristu, onima koji žive u odnosu vjere s Njim kao Božjim Sinom.

Izraz "pravednost Božja" može se odnositi na pravednost koju nam Bog daje posvećenjem. A mogla bi značiti i pravednost koju imamo pred Bogom, uračunatu pravednost koju Bog stavlja na naš račun kad vjerujemo u Krista. Čini se da je s obzirom na kontekst ovo posljednje tumačenje najprikladnije. Krist je uzeo ono što nije bilo Njegovo, naš grijeh. Sada u Njemu sudjelujemo u onome što nije naše, u daru opravdanja po vjeri. Bog je u Kristu i preko Njega učinio nezamislivo: učinio Ga je grijehom. Zbog toga smo prihvaćeni u Milostivome.

|Tko je bezgrešno začet - Isus ili Marija?
|

Na pitanje Djevice Marije kako će roditi maloga Isusa kada se još nije udala, anđeo Gabriel odgovara: "Duh Sveti sići će na te - odgovori joj anđeo - sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim." (Luka 1,35) To je jedini biblijski izvještaj o takozvanom bezgrešnom začeću. Nitko ni prije ni poslije u povijesti ljudskoga roda nije tako došao na svijet. Zato i jest Isusovo začeće, Njegovo rođenje, život, smrt i uskrsnuće jedinstven i neponovljiv događaj u povijesti. Sve što prethodi tome povijesnom događaju, kao i ono što slijedi, dobiva svoj smisao u Kristu. Jedino Bezgrešni može pomoći grešnima; jedino Pravedni može opravdati nepravedne; jedino Spasitelj može spasiti. Jedino Bezgrešno Začet može biti Nada za ljude koji se grešni rađaju "jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave" (Rimljanima 3,23).

Dogma prema kojoj je Djevica Marija bezgrešno začeta novijeg je datuma i višestruki je problem biblijskoj duhovnosti. Na nekoliko mjesta u Dogmatskoj konstituciji "Lumen Genitum" o Crkvi, službenom dokumentu Drugog vatikanskog koncila, jasno se tvrdi: "Stoga nije čudo da je kod svetih Otaca nastao običaj po kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i slobodnom od svake grešne ljage, oblikovanu od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem." [4] Budući da je "Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tok zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari," [5] ova Konstitucija dalje nastavlja objašnjavati kako je Marija "time što je Krista začela, rodila, hranila, u hram ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu ..." [6] Citira se i Sv. Irenej po kome je Marija "slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskom rodu". [7] Uočljiv je opis Marijine uloge u spasenju koja je jednaka Isusovoj. U gornjem dijelu teksta naveli smo biblijske retke prema kojima po Adamu svi umiru a po Kristu žive, a sada Drugi vatikanski koncil tvrdi kako je "uzao Evine neposlušnosti bio razriješen Marijinom poslušnošću ... Smrt po Evi, život po Mariji." [8]

Nije teško zamijetiti kako postoji međusobno povezani teološki slijed dogmi koje jedna drugu uvjetuju. Najprije je Marija rođena bezgrešno, zatim je uznesena na Nebo, ukazana joj je velika čast i postala je "Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica" [9], dakle, suspasiteljica u Božjem planu spasenja. Budući da je Koncil bio svjestan kako su ove tvrdnje suprotne biblijskim istinama, i kako se atributi pripisani Mariji pripisuju jedino Bogu, Isusu, slijedi objašnjenje: "Ipak se to tako shvaća, da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinog Posrednika." [10] Ova je tvrdnja uistinu neuvjerljiva jer je dovoljno pogledati na pučku pobožnost i vidjeti "kako se to shvaća" i koliko se priziva Marija a koliko Isus, koliko se govori o milostivom Isusu a koliko o milostivoj Mariji, i stvar je jasna - nebiblijska dogma o Mariji donosi zabunu u cjelokupni biblijski nauk, u objavu o Bogu, o čovjeku, o spasenju itd.

|Marija- Bogorodica
|

Nigdje u Bibliji djevica Marija nije nazvana Majkom Božjom. Pisci dvadeset sedam knjiga Novoga zavjeta, Isusovi apostoli, vjernici ranokršćanske Crkve, nijedan od njih nije nikada nazvao Mariju Majkom Božjom ili Bogorodicom. Razlog je jednostavan - Blažena Djevica Marija nije ni bila Božja majka. Ona je posredovanjem Svetoga Duha rodila pravoga Čovjeka, drugoga Adama [2], predstavnika ljudskoga roda koji pobjeđuje smrt: "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni ... Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam - duh životvorni ... Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek - s neba." (1. Korinćanima 15,22.45.47) Osnovni kršćanski nauk o Bogu, izrečen još u Apostolskom vjerovanju iz četvrtog stoljeća, jest da je Isus "Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga ... istobitan s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom." [3]

Istina, Isus je istodobno bio i Bog i čovjek, ali Njegove su naravi bile odijeljene. On nije bio čovjek s nekim sastojkom Boga u sebi, niti je bio Bog s određenim odlikama čovjeka u svojoj božanskoj naravi. On je bio pravi Bog i pravi čovjek. Blažena Djevica Marija rodila je pravoga Čovjeka Isusa, Pomazanika, Mesiju ili Krista, i zato nije ispravno nazivati je Majkom Božjom.

Netko će možda reći: "Djevicu Mariju narod naziva Majkom Božjom i to je dio pučke pobožnosti i običaja, jer je naš Isus Bog. Oni koji završavaju teološke studije zaduženi su za točno definiranje značenja teoloških pojmova." Koliko god ovakvo razumijevanje stvari izgledalo idilično i prirodno, opasnosti su ozbiljne i kršćanska Crkva ih nije uspjela izbjeći, već je često otvarala vrata nebiblijskim vjerovanjima u pogledu mjesta i uloge Marije Isusove majke. Blažena Djevica Marija nije i ne smije biti slična frigijskoj božici Cybeli, velikoj majci bogova, niti egipatskoj majci bogova Isis, niti Dijani Efeškoj za koju se vjerovalo da je kraljica neba i majka bogova i ostalim majkama stotina poganskih bogova. U kojoj mjeri je postojanje brojnih poganskih i mnogobožačkih vjerovanja u majku bogova utjecalo na formiranje nebiblijskog vjerovanja o predivnoj i skromnoj djevojci iz Nazareta, neka svatko sam prosudi na osnovi dostupnih povijesnih podataka. Sigurno je samo da prema objavljenoj istini Svetoga pisma Djevica Marija nije Božja majka.

|Ovo sam ja i moja najveća strast, knjiga "Ljubiti Crkvu"
|

petak|05.12.2008.

|IZVOR MOLITVE
|

Ponajprije molitva živi od samih stvarnosti stvaranja. Stoga možemo reći da je stvaranje izvor molitve. U svom neprolaznom savezu sa živim bićima Bog uvijek poziva čovjeka da mu se moli. No molitva se u Starom zavjetu objavljuje posebno počevši od praoca našega Abrahama. Čim ga Bog zove, Abraham polazi na put « kako mu je Gospodin rekao « (Post. 12,4). Abraham sluša jer je njegovo srce cijelo pokorno riječi Božjoj. Slušanje srca koje se odlučuje za Boga bitno je u molitvi, riječi su o njemu ovisne. Ali Abrahamova molitva izražena je ponajprije djelima: on, čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Gospodinu. Tek kasnije, javlja se njegova prva molitva riječima: to je prikrivena tužba što podsjeća Boga na obećanja koja kao da se ne ostvaruju. I tako se od početka povijesti spasenja pojavljuje jedan od dramskih vidova molitve: kušnja vjere u Božju vjernost.
« Povjerovavši u Boga, hodeći u njegovoj prisutnosti i u savezu s njime, patrijarh je spreman ugostiti u svom šatoru tajanstvenoga Gosta: to divno gostoprimstvo kod Mamre uvod je u Navještenje pravoga Sina obećanja. Od onoga časa kad mu je Bog povjerio svoj naum, Abrahamovo srce dijeli suosjećanje svoga Gospodina za ljude te se usuđuje zauzeti se za njih s odvažnim pouzdanjem.» (KKC., 2571).
Kao posljednje čišćenje vjere, od Abrahama « koji je primio obećanje « (Heb. 11,17) Bog traži da mu žrtvuje sina Izaka kojega mu je dao. Ali i u tome iskušenju njegova vjera ne slabi: « Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu « (Post.22,8 ). Tako je, eto, otac vjerujućih suobličen nebeskome Ocu koji neće poštedjeti ni svoga vlastitoga Sina, Isusa Krista, već će ga za sve nas predati za žrtvu na križu. Zato molitva obnavlja čovjeka na sliku Božju i čini ga dionikom snage Božje ljubavi koja spašava mnoge. Zatim u cijelonoćnoj molitvenoj borbi Jakova, praoca dvanaest Izraelovih plemena s « nekim « tajanstvenim bićem, Crkva vidi simbol molitve kao borbe vjere i pobjede ustrajnosti. I kad se počinje ostvarivati obećanje koje je Bog dao Abrahamu i njegovu potomstvu, Mojsijeva molitva biva iznenađujućim oblikom zagovorne molitve koja će se ispuniti u jednom « posredniku između Boga i ljudi, čovjeku Kristu Isusu « (1 Tim.2,5). I tu Bog dolazi prvi. On pozivlje Mojsija iz gorućeg grma. Bog se objavljuje Mojsiju da ga pošalje, da ga pridruži svom suosjećanju, djelu spasenja svog naroda.
Dakle, « Bog je razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem.» (Izl. 33,11). Mojsijeva molitva izrazito je kontemplativna molitva zahvaljujući kojoj je sluga Božji ostao vjeran svome poslanju. I u toj prisnosti s vjernim Bogom, sporim na srdžbu i punim milosti, Mojsije je crpio snagu i upornost za svoje posredovanje. On ne moli za sebe već za narod što ga je Bog sebi stekao.
Zatim imamo molitvu Davida koji je u pravom smislu kralj «po srcu Božjem«, pastir koji moli za svoj narod i u njegovo ime. Davidova će podložnost Božjoj volji, hvala i pokajanje biti primjer molitvi naroda. Nadahnut Duhom Svetim, David je, u psalmima, prvi prorok židovske i kršćanske molitve. Molitva Krista, istinskoga Mesije i sina Davidova, otkrit će i dopuniti smisao te molitve.
«Psalmi krijepe i izražavaju molitvu Božjeg naroda kao zajednice, za vrijeme velikih slavlja u Jeruzalemu i svake subote u sinagogama. Ta je molitva u isto vrijeme osobna i zajednička; odnosi se na one koji mole i na sve ljude; uzdiže se sa Svete zemlje i iz zajednice u Dijaspori (raseljenju), te zahvaća sve stvorenje; podsjeća na spasiteljske događaje prošlosti te se proteže k ispunjenju povijesti; spominje se već izvršenih Božjih obećanja i očekuje Mesiju koji će ih konačno ispuniti. Moljeni i posve ispunjeni u Kristu, psalmi su bitni u molitvi njegove Crkve.« (KKC.,2586).
Na koncu imamo molitvu Proroka koja je odgajala u vjeri Božji narod i poticala ljude na obraćenje srca. Ilija je otac proroka, njegov je « naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva « (usp. Ps.,24,6). Jakov apostol upućuje na njega da nas potakne na molitvu: « Mnogo može žarka molitva pravednikova « (Jak. 5, 16b – 18).
Pridružimo se i mi svim tim Božjim miljenicima u molitvi i postići ćemo mir i spasenje sebi samima, Crkvi, svome narodu i cijelome čovječanstvu.

|BLIŽE, O BOŽE MOJ
|

1. Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom.
Bliže to stijeg je vijek življenju mom!
Vodi kud hoćeš nas, vodi kud hoćeš nas.
Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom.


2. Bliže, o Bože moj, k Sebi me vij!
Varavi svijeta sjaj oku mi krij!
Nikad me ne puštaj, nikad me ne puštaj.
Snažno, o Bože moj, k Sebi me vij!


3. Daruj, o Bože moj, Duha nam svog.
Neka nam brani on narod i dom.
Vodi kud hoćeš nas, vodi kud hoćeš nas.
Daruj, o Bože moj, Duha nam svog.


4. Bliže, o Bože moj, dolazim Ti,
daruj mi blagoslov svoj nebeski
Da sretno putujem i blažen dospijem
na smrti, Oče moj, u zagrljaj Tvoj.


5. Bliže, o Bože moj, k Tebi nad svijet.
Slabo dok tijelo mi ustavlja let!
Neka anđelski zbor, neka anđelski zbor
zove me sjajan, svet, k Tebi nad svijet!

|Predbožićne misli
|

Čovjek teži da svoju nemoć pretvori u moć
Bog svoju moć pretvara u nemoć (malo dijete).
Čovjek, kada dosegne moć, pokazuje je u nadmenosti prema drugima, oholosti...
Bog moć pretvara u ljubav i služenje.
Moć nije u vladanju nad drugima, određivanje sudbine drugima
- silom ili milom.
Moć je sposobnost služiti drugima.
Čovjek je svjestan svoje razbaštinjenosti. Svjestan je da je sam ne može vratiti. Reagira višestruko: gnjevom na onoga koga smatra krivcem (krivac je uvijek drugi) ili bježi od svega, ili niječe da je uopće nekada bio baštinik, ili pokušava prihvatiti činjenicu razbaštinjenosti. Obraća se u tom slučaju onome tko ga može opet baštinikom učiniti. Polako shvaća da mu je baština opet ponuđena. Otkriva kako!
U susretu s Njim. A Božić je trenutak susreta.

četvrtak|04.12.2008.

|DA U TEBI USKRSNE NOVI ŽIVOT
|

Križ-taj divan znak ljubavi!Isus probijen čavlima,kaplje krvi
i znoja klize niz ispljuvano lice,probodene ruke čeznu za zagrl
jajem,pogled prepun tuge,pogled koji vapi,duša koja žeđa za
našim spasenjem...U toj patnji utjehu mu pruža majka.Divna
žena obučena u haljinu boli gleda djete svoje kako pati.Srce
joj se slama a ona hvalu pjeva Bogu.Isus ju blago pogleda i
poželi ljubav svima takvu.Usred one gorke muke,samoće,na križu nam oprašta sve uvrede i daruje nam srce koje voli,maj
ku koja neizmjerno ljubi,Mariju...Posljednji pogled,samo jed
na suza i tihi uzdah"Svršeno je."Život je na tren stao a tamai šutnja zavladali svijetom...O Isuse,kolika je bila ljubav tvoja
Raspeta na križu i dalje nas voli.On postaje svjetlo i ljubav
pobjeđuje smrt.Uskrsnuo je...Napokon smo slobodni!Slobod
ni od smrti,grijeha,Sotonina ropstva.Oprani krvlju Isusa Kris
ta i otkupljeni njegovim križem pozvani smo na život.Na vrh
unce radosti,mira,dobrote,ljubavi,poniznosti..U životu nailaz
imo na mnoge poteškoće.Zavist,nesloga,odbojnost,novac,sla
va,okamenili su naše duše i napuštamo bezuvjetnu ljubav.To
nemo u krug tame i iluzije.Krug koji vodi čovjeka na vrhunce
pruža ideale ovoga života a onda ga uništava,razara ono naj
vrednije u nama,ono veličanstveno a jedino naše,dušu.Korač
amo prema tami za prijetvornim ljudima,za novcem,slavom.
Ovaj svijet nudi blještavilo,novac,moć.Pruža osmijeh na licu
i lažnu sreću a iza toga krije bol,suze,samoću i ranjenu dušu.
Gladni smo ljubavi...Zato je Isus tu!Njegova ljubav nas želi ponjeti,njegova istina osloboditi.On nas želi izvesti iz začara
nog kruga tame i pružiti mir,ljubav i savršenu sreću.On umire
da nas oslobodi.Uskrsnućem je pobijedio tamu,zlo.Stoga ne
budimo robovi kad su nam skinuti lanci s duša,ne budimo sr
ca tvrda kad nas njegova ljubav želi dotaknuti,ne budimo slij
epi kad nam je otvorio oči.Ne gledajmo svoje grijehe i slabos
ti,on ih je ponio.On nam oprašta!Uskrsli Isus nas poziva na slobodu.Bog nas želi sve,ne zove sebi samo skupinu ljudi,nego
svakog čovjeka.Svog sina daje za sve,da otkupi i ponese tere
te ovoga svijeta.Ljubav odlazi na križ i zove na slobodu od gr
ijeha,na život djece Božje.Uskrsnućem Bog stvara sve novo,
pali u nama plamen svoga Svetoga Duha,plamen ljubavi i isti
ne.Novi život-Novi Duh.Po križu svoga sina daje nam milost
zvati se njegovom djecom.Budimo djeca Božja!Ta ima li veće
ga i ljepšega od toga.Imati mir duše,osjećati blizinu Oca,njeg
ov topao pogled koji tješi.Imati ljubav koja liječi,diže,uskriša
va,nosi terete i jade.I mi smo pozvani na uskrsnuće,na život,
život ljubavi,život mira,život djece Božje.Pustimo da nas ljub
av dotakne,mjenja i oblikuje.Otvorimo Isusu srca i duše,pred
ajmo mu sve:boli,tugu,suze...On će ih ponjeti jer je za tebe
malenog čovjeka Bog umro na križu.On te treba,tebi pruža ru
ke i strpljivo čeka da ljubav u tebi pobjedi tamu i uskrsne no
vi život,život kakav samo Isus može dati,život u punini.Sada
je na nama hoćemo li živjeti u tami i grijehu ili predati sve u
svoje u ruke Isusove i dopustiti svjetlu da uđe u naša srca.
Otvorimo svoja srca ljubavi,prihvatimo Isusa.Neka nas dota
kne raspeta ljubav,neka zavlada ovim svijetom ljubav prema
Bogu i svakom čovjeku.Pođimo radosni u susret jedni drugi
ma,otkrijmo svima lice ljubavi i dobrote,ljubavi za kojom žu
di svaki čovjek jer ona je život.Zahvalimo Bogu jer je velik!
A onda krenimo prema raju,živeći Uskrsno jutro i snagu Kri
stove ljubavi.