be my escape...

nedjelja, 31.10.2010.

Dan Reformacije

31.10.1517. je Martin Luther pisao nadbiskupu Meinza i Magdeburga protiv indulgencija (prodavanja oprosta), koje su se prodavale da bi se skupio novac za obnovu bazilike sv. Petra u Rimu. Taj dan se slavi kao dan Reformacije (u predaji, dan kad je Luther zakucao 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu).

Danas sam bila u Luteranskoj crkvi u Dublinu. Inače se liturgija odvija na njemačkom, ali jednom mjesečno (i vjerojatno danas iznimno) se održava na engleskom. Prva stvar koju mi je bilo iznimno vidjet je da je liturgiju, i euharistiju također, vodila žena. Naime, luterani prakticiraju ređenje žena kao sasvim normalnu stvar. Nama nekima je to još uvijek začuđujuće. Ipak, ono što je bilo nekako još čudnije od toga je bilo to da je propovjedao gost. Svake godine za dan Reformacije zovu nekog drugog da propovjeda u toj crkvi. Ove godine je to bio katolički svećenik. Katolički svećenik propovjeda u Luteranskoj crkvi na dan Reformacije – o jedinstvu kršćana. Rekao je cijeli niz iznimnih stvari. Nešto što mi je najviše ostalo je bilo slijedeće: rekao je da mi često gledamo u nazad i razmišljamo o tome kako su ljudi koji su napravili raskol u crkvi bili loši ljudi i koliko su štete napravili, a oni su zapravo bili ljudi koji su bili gorljivi kršćani i nisu htjeli stavljati kompromis na evanđelje. Doduše, bili su ljudi i kao takvi su radili greške. Ali jako puno toga smo naučili o sebi i o drugima na temelju te bolne povijesti. Ono što često mi ne shvaćamo je to da mi danas radimo veću grešku kad ne ispravljamo stvari koje možemo ispraviti. Mi možemo jedino moliti za jedinstvo, ne možemo ga postići – to je dar od Boga. Ono što možemo praktično napraviti je baviti se problemom ne-jedinstva, i zacijeljivat rane koje možemo zacijelit. Jako često smo više opterećeni održavanjem identiteta svoje male grupe i zaboravimo na bitnije stvari, na braću i sestre koje isključujemo radi nekih teoloških razlika. Citirao je jednog od nadbiskupa Canterburya koji je rekao da ćemo postić jedinstvo kad svi budemo zajedno sudjelovali u euharistiji koja je hrana koju Krist daje, ali da to nije nešto što je blizu.

... razmišljala sam o tome šta meni znači Večera Gospodnja (euharistija), mnogo puta u zadnje vrijeme. To je obrok s Kristom. Ona meni predstavlja prihvaćanje od strane Krista, zajedništvo s njim i s njegovom Crkvom (trebalo mi je dugo da uključim Crkvu u taj čin). Ali, koliko god ja mislila da je to nešto jednostavno i ne znam zašto svi prave veliku stvar oko toga, ako nas Isus zove da to činimo u zajedništvu s njim i jedni s drugima - stvarno nije tako jednostavno. Ogroman period vremena bolne razdvojenosti stoji kao prepreka 'jednostavnosti'. Prošlu srijedu sam bila u Anglikanskoj crkvi i sudjelovala sam u euharistiji. Razmišljala sam dal hoću ili ne, i onda, taman prije tog čina je bila pročitana molitva u kojoj je bilo rečeno da su svi pozvani uzet i tim činom svjedočit jedinstvu Kristove crkve. I uzela sam. Danas nisam sudjelovala; barem ne što se tiče fizičkog sudjelovanja. Ne iz nekog posebnog razloga, jednostavno sam ostala sjedit i molit na mjestu.

Još uvijek sam zatečena konceptom katoličkog svećenika koji propovjeda o jedinstvu kršćana u Luteranskoj crkvi, na dan Reformacije. I to ne neku propovjed koja sugerira nečiju dominaciju i nečije otpadništvo, nego propovjed koja potiče na ljubav, prihvaćanje u različitosti radi cilja za koji se Isus molio (Ivan 17) – da budemo jedno.

četvrtak, 21.10.2010.

Komadić literature

" (...) Taj dan nije bio najljepši. Bilo je čudno sivo i zamorno. Nije mi se izlazilo nigdje i još sam osjećala posljedice prošlomjesečnih ispita. Nikako nije bilo vrijeme za veselo druženje. Bilo je vrijeme za limun, tequilu i nešto masno i nezdravo. Ali nisam mogla opet otkazat. Svaki put sve otkazujem i savjest je već počela opako djelovat. Obukla sam svoje kvazi uske hlače, uobičajeni gornji dio trenerke, zavezala svoju polumasnu, prije dva dana ispeglanu kosu u visoki rep, stavila nešto maskare i olovke na oči – čisto da ne izgledam ko smrt – i krenula. Vani je bilo prilično hladno. Ona vrst hladnoće kad misliš da će ti oči ispast. Kad je sve što želiš topla dekica i debele mekane čarape. I plačeš (doslovno) misleći da nikad nećeš osjetit toplotu. Došla sam do zgrade i nazvala X da mi otvori vrata. Javila se kroz smjeh, a moja je smrznuta čeljust odbijala suradnju pa sam morala triput ponovit zašto ju zovem. Kad smo se napokon sporazumjele pustila me unutra. Ušla sam u lift, nakon što sam čekala izvjesno vrijeme da se spusti sa 100og kata u prizemlje i da bakica sa vrećicama izađe iz njega. Stisnula sam na brojku i kroz par trenutaka sam bila ispred stana. Kao što ja to običavam mahnito sam počela lupkat po vratima razne melodije istovremeno, zabavljajuć se pri tome. „Y daj otvori vrata pliz!“ – čula sam Xin glas. Odmah sam prestala kucat i vrata su se otvorila. Sa unutrašnje strane je stajao Y, Xin godinu dana mlađi brat. Smješkao se. Osjećajući se pomalo glupo zbog lupkanja po vratima, nasmješila sam se nazad: „Imam sindrom mahnitog lupanja po vratima... zaboravila sam popit...tablete...“ – rekla sam tiho, više sebi u bradu nego njemu dok sam ulazila. (...) Mislim, nije mi bilo svejedno. Bila sam svjesna kako izgledam. To je bio razlog zašto nisam htjela izać iz kuće na prvom mjestu. Onaj osjećaj kad samo želiš da sljedeći modni brend bude vreća za smeće i vrećica na glavi. Al bila sam tamo, oni su bili tamo, bilo je gotovo. (...)"

utorak, 19.10.2010.

Bol do bola

Napisat ću nešto. Nešto u nizu svih mojih predthodnih neštova. U kratkom vremenu kojem sam ovdje u Irskoj, na ovom vrlo akademski jakom faksu, naučila sam (više nego što sam to znala prije) da ne treba bit u ekstremu. Treba gledat stvari kolko je moguće objektivno i razlučivat šta, kad i kako reć. Također, znat argumentirat svoj stav na jedan validan, relevantan i ne ekskluzivan način. Isto tako znam da osjećaji često znaju bit izvor argumenata koji su suprotni od sveg gore navedenog. Ipak, s tim rizikom pišem ovo što slijedi.

Svijet nije uniformno mjesto. Svijet nije zato što mi jesmo. Naša kultura nije centar svijeta. Naše vjerovanje nije jedino vjerovanje. Tvrdit suprotno od bilo čeg od ovog što sam navela je bahato, ekskluzivno i fundamentalističko (s onom negativnom konotacijom). Zapad je razvio svojevrsnu „filozofiju centralnosti“ gdje je sve što se u „nezapadnom“ svijetu događa manje važno/podređeno zapadnom svijetu (termin 'zapad' koristim pretežno za europsko/sjevernoameričko područje gdje prevladavaju pretežno bijelci-'kršćani'). Toliko se ukorijenio taj monopol na apsolutnu istinu (čak i kad je navodno nema), da je svaka osoba koja je dio „zapadne kulture“ uzela za pravo da tvrdi da baš ona ima potpuno pravo i apsolutnu istinu. „Kršćanstvo“ je napravilo kroz povijest vjerojatno više štete nego koristi. (ne gledam u nekim makro razinama, nego na razini pojedinačnih osoba). Gledam samo danas kolko ljudi je oštećeno zbog nečeg što je neki kršćanin napravio. A šta se tek događalo kroz povijest. ... sramotno što su ljudi koji su bili čak pomalo ateistični, ko Voltaire, bili više etični i više kršćani i branili prava ljudi i vrijednosti ljudskog života kad je to (prava i vrijednosti) bilo ugroženo od strane kršćanske crkve. Sramota. Kršćani su se klali međusobno da bi dokazali čiji Bog je onaj pravi Bog ljubavi. I nije ništa drukčije danas. Sve naše denominacije, sva naša glupa tradicija, svi naši glupi običaji, svetkovine i sve ostale gluposti koje tako vatreno i predano držimo su čista, beskorisna, odvratna glupost ako u njihovom temelju ne stoji ljubav. Svaka naša osuda i isključenje nekog drugog na temelju onoga što on je, u što vjeruje, automatski pljuje i bljuje po svim našim ritualima, običajima, vjerovanjima i tom slično. Ne znam, dal je rečenica „tko nema grijeha, nek prvi baci kamen“ stvarno dvosmislena? Dal je to neka alegorija koja ne znači zapravo to nego znači, kršćani smiju sudit sve jer su oni superiorni svima i mogu bacat kamenje na sve i svakoga jer posjeduju vrhunsku istinu? Dvoličnost, licemjerje, pokvarenost, bolesno do srži očito. Centar kršćanske poruke, centar Kristove poruke je ljubav. Ne ljubav koja pozna svoje granice i staje tamo gdje sretne drukčije, nego ona ljubav koja prihvaća, koja ne osuđuje, koja ne tjera svoje, ne nameće svoje, ne glumi autoritet i ne zahtjeva monopol ni na šta. Nema dvosmislenosti! Ili voliš ili ne! Ili si Kristov ili nisi! Ljubav nema granice! I ne staje tamo gdje naši principi i naš odgoj postavljaju svoje granice. I gdje naš ponos i naša bahatost zahtjevaju podređenje našoj vlastitoj istini – bolje rečeno vlastitoj percepciji nečega. Svi smo grešni, i nitko ne dostiže Božji standard. Ono što nas čini pravednima nije naša etička superiornost nad „grešnicima i svijetom“ , nego naša vjera u Krista. I to ne znači da smo bezgriješni i da imamo pravo sudit bilo kome drugom, to znači da smo svjesni da smo grešni i da nemamo pravo nikom predbacivat ništa jer ni sami nismo dovoljno dobri, nego smo DOBILI milost od nekoga! To nas ne postavlja ni na kakav tron, to nas treba bacit na koljena! I na isti način na koji smo mi dobili tu milost, tako ju i pokazujemo dalje. I to ne na način da mi „dajemo milost jer smo tako dobri i uzvišeni“, nego da drugima, koji su odbačeni, osuđeni, prezreni od strane društva i nekih „moralnih i etičkih normi“ pokazujemo na sebi taj znak milosti koji smo dobili od Krista i da ih ljubimo onom, neograničenom, nepretencioznom, nesebičnom ljubavlju koju smo i mi sami dobili. ... kako se još uvijek usuđujemo reć nekom drugom da nije dovoljno dobar za nas? Ili da je gori od nas zbog bilo čega? ... grijeh nema ljestvicu težine. Grijeh je odmak od Boga. Svaki odmak od Boga je jednako opasan. Osuda drugog je jednako tako opak grijeh koliko bilo šta drugo zbog čega osuđujemo nekog drugog i isključujemo ga iz svoje ljubavi.
Mi nismo pozvani na toleranciju. Pozvani smo na ljubav. Ajd da se prestanemo ponašat superiorno na temelju neke tradicije, s kojojm se zapravo vrlo često ne možemo ni hvalit kolko je nekršćanska i odvratna.

subota, 16.10.2010.

... i had to say goodbye...

"True love got the power to change any circumstance
I knew we were far from the same, but still I took a chance
Wish I could have look in advance to your advances
Knowing I’m the book that you read to your advantage
I understand it’s not like we planned it with the worst intentions
Taken for granted, I was stranded in your first impressions
I know it hurts to question, but were we a curse or blessin’
I guess it’s worth confessin’, maybe then we’ll learn our lesson
Searching for your attention, hoping you were doing the same
Pursuing the fame, knowing that only you were entertained
Using me, and I was new to the pain
Cause rejection I hadn’t meet him, though I knew him by name
True I grew from the pain, in the days where I’d pay anything
Standing there like John Cusack from Say Anything
Planning on you to call back but then it never rings
There were so many things, there were so many signs
And now I’m chasing winds knowing it’s a waste of time
Untill my God reminds me of what I truly need
I take a look behind just before your beauty leaves
To get a glimpse of you hoping that you see me too
And now we staring at two people that we never knew
And probably never know, hoping I’ll forever grow
Into the one who finally gained the strength to let you go
You changed my ides of what true love is
I wipe my eyes clear and rise above this"

http://www.youtube.com/watch?v=dAE2CJgtwYk

petak, 08.10.2010.

Razmišljanje

„Odlučujte se za ono što je Gospodinu milo! I ne budite sudionici u besplodnim djelima tame, već ih radije razotkrivajte.“ (Ef 5:10-11)
Najteže je mijenjat se kad te ljudi upoznaju na jedan način. I kolko god možda željeli da se promjeniš, da budeš drukčija, bolja osoba, isto tolko ti to neće dopustit. Stalno te podsjećaju na to tko si bio, tj tko u njihovim očima još uvijek jesi, i nepromjenjivo ostaješ. Nekad nije ni lagano pustit neke stvari koje su te činile „tobom“. Ljudi se razočaraju kad vide da neke stvari želiš mijenjat, pa ti objasne kako „si se promjenio“, kao da je to nešto loše. Od nekih stvari ne možeš pobjeć gdje god otišao. A život te mijenja. I situacije te mijenjaju. I ljudi te mijenjaju. I tišina te mijenja. Često i nesvjesno i bez pristanka postaneš neka drukčija osoba. I onda dođeš među svoje, a oni traže ono što si bio prije. Kad se želim odlučit za ono što je Gospodinu milo, često upadnem u mnogo veće 'probleme'. Redovito među ljudima koji navodno teže istoj stvari. Kako sam otišla, tako sam odlučila da se ne želim vratit nazad nepromjenjena. Ostat ista ona koja sam bila kad sam otišla. Znam da to nije ni moguće, al htjela sam svjesno uć u to i bit aktivni sudionik te promjene. I neke stvari su me počele jače pogađat. Pitanje žena više nije pitanje 'nekih tamo', nego je i moje pitanje, jer postajem svjesna sebe kao žene. I pogađaju me šale na taj račun, jer tek sad osjetim koliko daleko je cijela stvar od Božje milosti i ljubavi. Na trenutke se čini ko da je i isključena iz istih. Kolko puta se osjećam manje vrijedno i podređeno zbog samo jedne rečenice „u šali“. I prvi refleks je uvijek prihvatit tu šalu i nastavit tim tokom. Ali ne želim. Ne želim to podržavat. Ne želim podržavat bilo šta tog tipa. Tako bi htjela da ti vicevi o nacionalnostima i grupama nisu smješni ili da se više nikad ne na smijem na tako šta. Htjela bi postat osjetljiva na prava ljudi, pogotovo tih koje se ismijava na temelju toga šta jesu. Al htjela bi da ne osjećam takvu ljutnju svaki put kad se tako nešto spomene; ljutnju koja će me odvest u svađu. Pogađa me to kolko me boli u zadnje vrijeme. I kolko se osjećam nemoćno pred takvim stvarima. Jer je praktički nemoguće borit se protiv monolitne kulture i tradicije šala i viceva i načina komunikacije s drugima. Kako odlučivat za ono što je Gospodinu milo, a u isto vrijeme ne željet da i drugi tako odlučuje? Drugi koji tvrdi da to isto želi, ali se tako ne ponaša. Kako ne bit dijelom te nepomične kulture kojoj su takve stvari postale temeljni dio? Kako željet, i doživjet promjenu, i ostat promjenjen usprkos predbacivanjima i osuđivanjima? Kako zgazit svoj ponos kod svakog poniženja od strane nekog bliskog? Svi bi mi umrli za Krista, a nitko nebi izbacio par riječi iz vokabulara. ...

<	listopad, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?