be my escape...

petak, 24.09.2010.

Kratko razmišljanje na temu zavisti

Rekla bi da su ljudi zavisni onda kad misle da nisu dovoljni. Kad traže djelić tuđeg puta da bi ga prikrpali na svoj. Momenti zavisti i težnje za zelenijom travom su oni kad gubiš svoj identitet. Uspoređuješ se s drugima i zaboravljaš da je svaki čovjek apsolutno drukčiji od onog drugog. Ne mogu svi imat isti put nit iste sposobnosti i stvari. Kad je čovjek zavistan, njegova vlastita vrijednost mu pada u njegovim vlastitim očima i smatra da su drugi vrijedniji zbog sposobnosti/stvari koje imaju. Zavist proizlazi iz sebičnosti, dakle usmjerenosti na sebe. Mislimo da postoji ljestvica najboljosti i želimo bit prvi na njoj, a kad vidimo da se plješće nekom drugom automatski vidimo kako padamo na toj ljestvici i želimo se popet. Tražit potvrdu. Dobit ono što drugi dobiva. Ne shvaćajući da naše mjesto niko ne može zauzet. Da svaka osoba ima svoj vlastiti put koji treba proć, vlastite sposobnosti koje mogu bit iskorištene samo od strane te pojedine osobe na specifičan način. Jer imamo Tvorca koji je zamislio kako stvari trebaju izgledat. On daje svrhu i što je najbitnije, on daje vrijednost. Ako čovjek razmišlja o najvećoj ljubavi, to je moment kad staneš ispred nekoga i dobiješ metak umjesto njega. Ljubav koja ne zna za sebičnost. Takva ljubav potvrđuje vrijednost drugog čovjeka. Bog je pokazao tu ljubav, i potvrdio svakom čovjeku kojeg je on stvorio, njegovu vrijednost. U trenucima zavisti i želje za nečim drugim, boljim, treba se sjetit činjenice da je Tvorac svemira, isti onaj koji je zamislio sve male organizme koji tako savršeno funkcioniraju svrhovito, zamislio i tebe. Da se smješka svaki put kad kombiniraš šta ćeš obuć jer je to njegova kreativnost u tebi. Da se smješka svaki put kad te vidi da radiš ono što voliš, jer ti je to on dao da te vidi kako uživaš. Zavist prestaje onda kad čovjek dođe kod svog Tvorca i traži u njemu svoju vrijednost, svoju vlastitu s nikim nedijeljenju vrijednost. Svaki čovjek ima svoju ljestvicu vrijednosti. Neusporedivi smo. Kad se uspoređujemo s drugima sami sebe gazimo i govorimo Bogu da to što smo njemu vrijedni nije tolko bitno. Najbolji način da se osjećaš dobro u svojoj koži je da se vidiš kroz oči onog koji te voli neizmjerno. Čovjek nalazi svoje ispunjenje u Bogu, jer samo Tvorac zna svrhu onog što je stvorio. Zavist je posljedica donošenja odluka odvojeno od Tvorca...

četvrtak, 23.09.2010.

Tako novo, a tako staro...

Sva moja hrabrost prestaje čim mi misli odlete do tebe. Postanem mala nesigurna curica na koju je upravo bačeno jako svjetlo ogromnog reflektora... i onda sjednem i pišem rečenice koje nikad neće stić do tebe. Jer, iako si daleko, tako si daleko...

***

Otvorena vrata unjela su nov hladan zrak. Vjetar je zapuhao takvom jačinom da se osjećalo kako se čvrsti stari zidovi tresu i s njih padaju raznorazne slike. Staklo iz okvira slika se razbijalo po svuda i svi su se papiri razletili po kući. Nisam mogla ništa osim sjediti dok nalet vjetra ne prođe. Gledala sam kako papiri lete po svuda. Vjetar je na trenutak prestao. Papiri koji su do prije trenutak bili na složeni na stolu, svaki na svojoj hrpi, sad su bili po cijeloj kući, izmješani. Skupila sam ih sve na jednu hrpu, zatim sjela i počela ih ponovno razvrstavati. Odlučila sam svaki proučiti i vidjeti gdje bi ga smjestila. Kad sam završila, otključala sam najdonju policu starog hrastovog stola. Morala sam nekoliko puta jako povući da bi se se otvorila. Prije nego što sam tamo spremila jednu skupinu papira, vidjela sam sliku sunca koje zalazi u, meni nepoznati dio otvorenog mora. More na slici je bilo tako mirno, nepomično, a sunce toplo crveno. Staklo na slici bilo je čitavo. ... pa naravno da i je, kad je slika bila u ladici. Pogledala sam po sobi i vidjela sve slike koje su mi bile drage kako leže na podu, oštećene. Držala sam u ruci tu mirnu, nepomičnu sliku i pomislila: „zašto si baš ti od svih ostala sačuvana?“

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv