„Odlučujte se za ono što je Gospodinu milo! I ne budite sudionici u besplodnim djelima tame, već ih radije razotkrivajte.“ (Ef 5:10-11)
Najteže je mijenjat se kad te ljudi upoznaju na jedan način. I kolko god možda željeli da se promjeniš, da budeš drukčija, bolja osoba, isto tolko ti to neće dopustit. Stalno te podsjećaju na to tko si bio, tj tko u njihovim očima još uvijek jesi, i nepromjenjivo ostaješ. Nekad nije ni lagano pustit neke stvari koje su te činile „tobom“. Ljudi se razočaraju kad vide da neke stvari želiš mijenjat, pa ti objasne kako „si se promjenio“, kao da je to nešto loše. Od nekih stvari ne možeš pobjeć gdje god otišao. A život te mijenja. I situacije te mijenjaju. I ljudi te mijenjaju. I tišina te mijenja. Često i nesvjesno i bez pristanka postaneš neka drukčija osoba. I onda dođeš među svoje, a oni traže ono što si bio prije. Kad se želim odlučit za ono što je Gospodinu milo, često upadnem u mnogo veće 'probleme'. Redovito među ljudima koji navodno teže istoj stvari. Kako sam otišla, tako sam odlučila da se ne želim vratit nazad nepromjenjena. Ostat ista ona koja sam bila kad sam otišla. Znam da to nije ni moguće, al htjela sam svjesno uć u to i bit aktivni sudionik te promjene. I neke stvari su me počele jače pogađat. Pitanje žena više nije pitanje 'nekih tamo', nego je i moje pitanje, jer postajem svjesna sebe kao žene. I pogađaju me šale na taj račun, jer tek sad osjetim koliko daleko je cijela stvar od Božje milosti i ljubavi. Na trenutke se čini ko da je i isključena iz istih. Kolko puta se osjećam manje vrijedno i podređeno zbog samo jedne rečenice „u šali“. I prvi refleks je uvijek prihvatit tu šalu i nastavit tim tokom. Ali ne želim. Ne želim to podržavat. Ne želim podržavat bilo šta tog tipa. Tako bi htjela da ti vicevi o nacionalnostima i grupama nisu smješni ili da se više nikad ne na smijem na tako šta. Htjela bi postat osjetljiva na prava ljudi, pogotovo tih koje se ismijava na temelju toga šta jesu. Al htjela bi da ne osjećam takvu ljutnju svaki put kad se tako nešto spomene; ljutnju koja će me odvest u svađu. Pogađa me to kolko me boli u zadnje vrijeme. I kolko se osjećam nemoćno pred takvim stvarima. Jer je praktički nemoguće borit se protiv monolitne kulture i tradicije šala i viceva i načina komunikacije s drugima. Kako odlučivat za ono što je Gospodinu milo, a u isto vrijeme ne željet da i drugi tako odlučuje? Drugi koji tvrdi da to isto želi, ali se tako ne ponaša. Kako ne bit dijelom te nepomične kulture kojoj su takve stvari postale temeljni dio? Kako željet, i doživjet promjenu, i ostat promjenjen usprkos predbacivanjima i osuđivanjima? Kako zgazit svoj ponos kod svakog poniženja od strane nekog bliskog? Svi bi mi umrli za Krista, a nitko nebi izbacio par riječi iz vokabulara. ...
Post je objavljen 08.10.2010. u 14:36 sati.