Ispovijed oca jednog splitskog narkomana.
"BOJIM SE NOŽA U NJEGOVOJ RUCI"

"Zapravo, dao sam mu pare da se ubije. Uzeo ih je, kupio "over dozu", i dugo je držao ispod kreveta spremnu. Imao sam osjećaj da će to zaista i učiniti, pa sam ga molio da ne čini gluposti, čak sam se šalio da me ne stavlja u trošak, jer sam u totalnom bankrotu. Ja nemam ništa. Sve sam iz kuće prodao: plahte, posuđe, pribor za jelo, odijela, košulje, čak i cipele, a ove jedne držim kod susjeda da ne ostanem bos. Ako hoću van, pozvonim susjedu na vrata. Vi ćete to teško razumjeti. Moj me sin doista stavio na prosjački štap.
Pa on nije imao milosti ni za majku na umoru, onako slijepu i nepokretnu, ženu koja je zapravo umrla od jada za njim. Strgao joj je zlatne naušnice s ušiju da bi ih prodao za heroin. Za vrijeme bakina pogreba upao je u njenu kuću, odnio televizor i prodao ga. Ja imam u kući televizor u boji, ali sam ga razmontirao jer - odnio bi i njega. Gdje god došao, uspio bi prevariti.
A pravio nam je probleme od ranih dana, još u osnovnoj školi, samo su to bili više mladenački nestašluci. Baš početkom upisa u one "Šuvarove" škole, kada je kao dijete, kao i sva tadašnja djeca te generacije, dobio indeks i nije morao redovito dolaziti na nastavu, počela je ta naša kalvarija. Tko zna kako je on išao i što je radio. Ja sumnjam, a imam i dovoljno argumenata, da ga je u sve uvukla jedna djevojka.
Ona i sada živi u našem susjedstvu, i moj je sin samo jedan od mnogih koji je glupo nasjeo. Kroz moju kuću prošla je prava vojska drogiranih djevojaka. Zvao sam policiju, molio za pomoć. Kod mene su još neke njihove stvari. One bi jednostavno u toku noći došle s mojim sinom, spavale bi tu nekoliko dana i - nestajale. Bile su pravi skeleti.. imale su sve mahom 17, 18 godina, predstavljale su mi se kao studentice i spavale bi do jedan, dva ili tri poslije podne. Znate između tih drogiranih parova, među kojima ima i oženjenih i onih s djetetom ili čak više djece, stvara se jedan odnos prave prostitucije, žena je uvijek ta koja nosi drugu i povremeno se ili po potrebi prodaje za novac. A muškarac je taj koji se kapo snalazi s "financijama", preprodajom ukradene robe...
Prošle godine u mojem se stanu čak i pucalo. Moj je sin pucao u svog dobrog prijatelja i ranio ga u glavu. Došla je policija, opkolila kuću, čak ih je bio i na krovu, a on im je ipak pobjegao i sutradan se sam javio u stanicu. Ma, oni su neuhvatljivi, pa ovaj moj nesretnik nije jedanput skakao s trećeg kata. I ništa, i ništa njemu. Nevjerojatno. Ja sam sve ovo vrijeme, gotovo 10 godina koliko me prati to prokletstvo "doktorirao" na njihovim grozotama. Nisam znao zašto mi iz kuće stalno nestaju čepovi, zašto stalno traži limun. Sada znam. Slao sam ga na liječenje u Zagreb, odakle je pobjegao. Tamo i muškarce i žene drže u istoj sobi. I to je svojevrsni kupleraj. Sad je u Beogradu, i to sam sredio preko pustih poznanstava. Doktorica kaže da je dobro, dapače izvrsno, ali ja sam ga prekrižio. Ja znam kao i svi koji sebe zavaravaju da za takve nema povratka. I zato se želim zaštiti kad se vrati. Ja ne želim da stradam od noža u njegovoj ruci i želim zaštiti djecu koja su mi zdrava. A na to imam i pravo. I ja i moja druga zdrava djeca. Molio sam policiju, obijao sva ta vrata da nešto učine, a oni mi kažu da ga nemaju u svojoj evidenciji. Narkomani su životinje, to nisu ljudi. Kad ih uhvati kriza, to je nešto slično padavici. Iznutra se raspadaju, prijete, spremni su na sve i tu nema spasa. On svoju dozu mora dobiti. Moj sin je u tim trenucima jači i od mene i od braće zajedno i ne možemo mu ništa. Drogira se pred nama a mi strepimo od side, peremo čaše, vrata otvaramo na sto načina, prokuhavamo pribor za jedio. Strava i užas. Moja je priča jedna od tisuću roditeljskih priča o ovom gradu. Od njih su se mnogi ubili, digli ruku na sebe. Da, da ti roditelji koji više nisu mogli. A ja proživljavam "treći svjetski rat" i vodit ću ga do kraja. Zato ćemo se udružiti i tražiti od vlasti da nas zaštiti od pakla za koji velikim dijelom nismo sami krivi. I mi i naša djeca imamo pravo na život".

Slobodna Dalmacija /zabilježila A. Jakaša