• Start <---
  siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Creative Commons License

geexor



------------------------------
visoko iznad vlakova

------------------------------

ponedjeljak, 09.01.2006. 17:35

/import iz drugog bloga/

U zadnje me vrijeme sve više pere ona stara i već otrcana "pazi da ne ideš malen ispod zvijezda".
Koliko je uopće moguće nešto učiniti oko toga? Koliko smo svjesni da prepoznamo koliko smo zapravo maleni. Ne mislim u odnosu na povijesne ličnosti, ne u odnosu na vršnjake, niti na ljude koji djeluju na sceni; bilo medijskoj, političkoj, glazbenoj ili bilo kojoj drugoj. Mislim u odnosu na sebe i svoje mogućnosti. Ljudi vole bahato reći da čovjek nema granica i takve gluposti. Pa zašto onda svi žive unutar nekih okvira? Ako smo svi već toliko različiti, zašto su nam svima dostignuća podjednaka? Zašto svi brijemo u više-manje istom smjeru i zašto je apsolutno sve već isfurano? Zašto se osuđuje ljude koji odstupaju od okvira i zašto se apsolutno sve koji drugačije zabriju, na nešto neobično i novo, uvijek smatra ludima ili barem ekscentričnima? Zašto je svijet prepun prosječnih ljudi i zašto isti njime vladaju?
A istovremeno volimo licemjerno reći da ova naša "civilizacija" potiče spoznavanje novih stvari i novih iskustava. Kada znamo da smo ostvarili svoj cilj? Kako prepoznati da smo se uzdigli iznad onoga što nam je predodređeno našom ulogom u društvu? Dali je to u trenutku kada nas društvo osudi kao ekscentrika? Dali je to trenutak u kojem stvarno možemo znati da smo napravili nešto što nitko drugi nije? Ili je to samo blijedi privid? Iluzija nastala iz predugog boravka među prosječnima? Kako znati da je to nešto dobro ili loše?

Ne znam... ali brijem da treba iskoristiti svaki dan svoga života da se što više približi tome. Treba barem nastojati naći svoj cilj, a moj sigurno nije biti jedan u gomili. Mogu biti ispred, iza, ili brijat svoje negdje sa strane, ali u gomili nikada. To ne može biti ničiji cilj. Da je tako, cijelo društvo bi se kretalo u nazad. A upravo ekscentrici i luđaci su ti koji pokreću svijet prema naprijed. Ili u stranu. Ali ga barem pokreću, za razliku od ljudi (da ne kažem pijuna) koji gube vrijeme radeći što i drugi. Nemam pojma čemu pripadam, ali da sam prosječno stvorenje koje samo gleda kako da bude što običnije, što više na sliku drugih - nikada.

"Dopusti sebi da se zaljubiš
baci čini na ideal
čiji je grad bez ulica
visoko iznad vlakova
ja se zovem anarhija"



Ukupno 0 komentara:


...:::oću reć:::... ...:::nosim na WC:::...

  • ------------------
    šačica epitafa:
    ------------------


    --------------

    teška vremena, a ja težak tip

    --------------

    To see a world in a grain of sand,
    And a heaven in a wild flower,
    Hold infinity in the palm of your hand,
    And eternity in an hour.

    --------------

    All the love gone bad turned my world to black.
    Tattooed all I see. All that I am. All I'll be.
    I know someday you'll have a beautiful life.
    I hope you'll be a star in somebody else's sky but why, why, why can't it be, can't it be mine?

    --------------

    Ako ti jave: umro sam
    a bio sam ti drag,
    mozda će i u tebi
    odjednom nešto posiveti.

    ...

    Pa što bismo se opraštali?
    Čega da nam je žao?
    Ako ti jave: umro sam,
    ti znaš - ja to ne umem.

    Ljubav je jedini vazduh
    koji sam udisao.
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem.

    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nešto
    kao lepršav trag.

    Nemoj da budeš tužan.

    Toliko mi je stalo
    da ostanem u tebi
    budalast,
    čudno drag.

    Noću kad gledaš u nebo,
    i ti namigni meni.

    To neka bude tajna.

    Uprkos danima sivim,
    kad vidiš neku kometu
    da vidik zarumeni,
    upamti: to ja još uvek
    šašav letim i živim.

    --------------

    Lunjo...
    Zlobnice graknu, al da te taknu ne smeju nikad...
    Baš duplikati prvi će znati ko je unikat...
    Kad nasrne svet... Ti obraz okreni...
    Bog dotakne cvet što nikne u seni...
    Sretna nova i meni...

    --------------

    Sve je morao sam...
    Prst na orozu lagan... U srcu uragan... I skok preko duge...
    Brum šlepera...
    I sa dvadeset dve već je imao sve... Nju je video tad:

    Lud sam za tobom, pače, ali lud sam ionako...
    Tražim te otkako za sebe znam...
    Budi moj ortak, mače, nije mi lako
    da svu tu silnu lovu razbucam sam...
    Nešto sam načuo da sutra možda ne postoji?
    Pa bolje da odmah probamo sve...
    Za sitan groš kupi me... Razmaži te divlje kupine...

    Lud sam za tobom, ali ovo jeste vreme ludih...
    I ja ću za nas osedlati strah...
    A ti me ljubi do zla... Dok ne izgubim dah...

    --------------

    Nije me čula, mirno je snila svoje lepeze i sveće i čipke.
    Snila je dane, mirne i nežne, k'o crno - bele klavirske tipke.

    A u životu, sama na svetu, u menuetu tražila spas.

    Siđoh pred kuću, na prašnjavi put, k'o neki lopov, polako i tiho.
    Ja nisam bio taj vitez za nju, mada mi govore da sam Don Kihot ,
    al' to je sasvim druga stvar.

    Bila je zvezda, bila je pesma, svaki dan druga, a večito ista.
    Snila je dobra stara vremena, i svog Šopena i Baha i Lista.

    Možda će sama, u grubom svetu, u menuetu naći svoj mir.

    --------------

    Nosio sam šal od kašmira
    i prsluk protkan tajnama.
    Baš od takvih su je čuvale
    tetke sa 'ladnim trajnama.

    K'o srna me je gledala
    žalosnom pesmom sluđena.
    Čije si pile pirgavo?
    što nisi meni suđena?

    'Ej, da...

    ...

    Rekoh joj "Beži, mani se,
    i traži bolje partije!
    Premala je moja tambura
    da te od kiše sakrije".

    Rekoh joj: "Ja sam samo tu
    da vreme brze proleti.
    Ja nosim čizme skitaljke,
    mene je teško voleti..."

    Pa da...

    --------------

    Da se ženim, imam kad.
    Ja sam, eto, ostao momak do sad.
    Nikad više nisam sreo lepu protinu kći.

    Jedan život, miran, tih.
    Nekad bacim kartu il' napišem stih.
    Stvari teku, ja se držim izvan njih.

    I ljubim dobre, ljubim lake.
    Neke prave, a neke ne.
    I sve su vile, sve su kraljice.
    I sve su nevažne naspram nje...

    --------------

    Negde u Braci je paorski koren
    i može rata i rata da bude.
    Kad nije paor za soldata stvoren,
    volije konje i zemlju neg' ljude.

    --------------

    A gde smo mi, naivni,
    što smo se dizali na "Hej Sloveni"?
    Kao da smo uz tu priču izmišljeni...

    I prevareni...

    I kad god prođem ulicom sa tvojim imenom
    pomislim na Panta rei...
    Baciće se, tako, neki lik
    kamenom i na tvoj spomenik.

    Jer sve se menja, i sve teče...
    Čoveče.

    --------------

    Waiting, watching the clock. It's four o'clock.
    It's got to stop. Tell him. Take no more.
    She practices her speech as he opens the door, she rolls over.
    Pretends to sleep as he looks her over.

    She lies and says she's in love with him.
    She dreams in color, she dreams in red.

    Talking to herself, "There's no one else who needs to know," she tells herself. Oh...
    Memories back when she was sure and strong and waiting for the world to come along.
    Swears she knew him now she swears he's gone.

    She lies and says she's in love with him.
    She dreams in color, she dreams in red.
    She lies and says she still loves him.
    She dreams in color, she dreams in red.
    Can't find a better man.

    She loved him, yeah. She don't want to leave this way.
    She feeds him, yeah. That's why she'll be back again.

    --------------