/import iz drugog bloga/
U zadnje me vrijeme sve više pere ona stara i već otrcana "pazi da ne ideš malen ispod zvijezda".
Koliko je uopće moguće nešto učiniti oko toga? Koliko smo svjesni da prepoznamo koliko smo zapravo maleni. Ne mislim u odnosu na povijesne ličnosti, ne u odnosu na vršnjake, niti na ljude koji djeluju na sceni; bilo medijskoj, političkoj, glazbenoj ili bilo kojoj drugoj. Mislim u odnosu na sebe i svoje mogućnosti. Ljudi vole bahato reći da čovjek nema granica i takve gluposti. Pa zašto onda svi žive unutar nekih okvira? Ako smo svi već toliko različiti, zašto su nam svima dostignuća podjednaka? Zašto svi brijemo u više-manje istom smjeru i zašto je apsolutno sve već isfurano? Zašto se osuđuje ljude koji odstupaju od okvira i zašto se apsolutno sve koji drugačije zabriju, na nešto neobično i novo, uvijek smatra ludima ili barem ekscentričnima? Zašto je svijet prepun prosječnih ljudi i zašto isti njime vladaju?
A istovremeno volimo licemjerno reći da ova naša "civilizacija" potiče spoznavanje novih stvari i novih iskustava. Kada znamo da smo ostvarili svoj cilj? Kako prepoznati da smo se uzdigli iznad onoga što nam je predodređeno našom ulogom u društvu? Dali je to u trenutku kada nas društvo osudi kao ekscentrika? Dali je to trenutak u kojem stvarno možemo znati da smo napravili nešto što nitko drugi nije? Ili je to samo blijedi privid? Iluzija nastala iz predugog boravka među prosječnima? Kako znati da je to nešto dobro ili loše?
Ne znam... ali brijem da treba iskoristiti svaki dan svoga života da se što više približi tome. Treba barem nastojati naći svoj cilj, a moj sigurno nije biti jedan u gomili. Mogu biti ispred, iza, ili brijat svoje negdje sa strane, ali u gomili nikada. To ne može biti ničiji cilj. Da je tako, cijelo društvo bi se kretalo u nazad. A upravo ekscentrici i luđaci su ti koji pokreću svijet prema naprijed. Ili u stranu. Ali ga barem pokreću, za razliku od ljudi (da ne kažem pijuna) koji gube vrijeme radeći što i drugi. Nemam pojma čemu pripadam, ali da sam prosječno stvorenje koje samo gleda kako da bude što običnije, što više na sliku drugih - nikada.
"Dopusti sebi da se zaljubiš
baci čini na ideal
čiji je grad bez ulica
visoko iznad vlakova
ja se zovem anarhija"
Post je objavljen 09.01.2006. u 17:35 sati.