Uskrs u Riu

četvrtak , 01.05.2014.

Četvrtak je. Sutra je neradni dan a i ponedjeljak. Žena i djeca su već ujutro krenuli na put da izbjegnu seobu naroda. Kako cijeli Brazil ima minimalno četri dana slobodno za Uskrs a u Riu neki spajaju i deset neradnih dana, za četvrtak navečer i petak ujutro je najavljen kaos. Sao Paolo ide u unutrašnjost ili na plaže, Rio ide u područje jezera, na sjever ili na brda. Ja radim u polupraznoj firmi do standardnih 17.30. Autobus mi kreće u 22.50 h. Kupio sam kartu prije samo tri dana pa nije bilo nekog izbora. Običan autobus, bez kreveta, pitanje dal ima i klimu. Ulazim na krcati autobusni kolodvor oko deset sati. Milijardu autobusa i beskonačna masa ljudi. Preuzimam kartu koju sam kupio preko telefona, preko interneta nisam uspio. Na šalteru kažu da autobus u 22.50 kreće sa perona 41. Silazim na perone, 80 perona, na svim peronima koje prolazim stoji autobus za Rio de Janeiro!?!? Već je 22.40 a na peronima stoje autobusi za Rio u 22.05 i 22.10 i 22.20.To me toliko ne brine. Problem je da na mom peronu stoji autobus za Campo Grande, dakle nije moj. Gledam raspored na velikom ekranu i tamo piše da autobus 22.50 stoji na peronu 39, ali na tom autobusu piše 22.10!?!?! Zbunjeno čekam do 23.20 kada autobus za Campo Grande odlazi i dolazi moj za Rio u 22.50. Uf...
Autobus sa puno prostora za noge, velikim sjedalicama koje se naginju skoro u horizontalu i klima. I sve to za 80 reala ili 200 kn. Ako je takav obični autobus, kakvi su onda oni bolji? U 23:30 ulazi vozač, pozdravlja sve nazočne i pita dal nam se žuri. Pa naravno na nam se žuri, kasnimo 40 minuta u polasku a do Ria ima još 500 km i osam sati puta po voznom redu! U redu, u tom slučaju ako na odmorištu bude gužva ne stajemo, kaže vozač!!! OK, što se mene tiče ni ne mora. Pusti me da spavam do Ria. Krećemo, ja spavam. Stajemo jednom, već u državi Rio de Janeiro. Bio sam pospan pa nisam ni gledao na sat. Nakon 10 minuta pauze krećemo dalje. Spavam dalje ali se budim na serpentinama kojima se spuštamo sa brda prema Riu, tek tada shvaćam da vozač u slobodno vrijeme radi kao testni vozač formule 1. Znam da je tu ograničenje 40 ali ovaj pretiče aute!!! U 5.00 ulazimo na autobusni kolodvor u Riu. Vozač zadovoljno otvara vrata. Dovezao nas je za manje od šest sati, a planirano je bilo osam! Autobusna stanica u Riu izgleda kao gradilište. Valjda za svjetsko, kažem u sebi i ulovim prvi taksi. Taksi piči 150 na sat po praznim avenijama Ria i u 5:40 sam već pod Glavom Šećera. Autom mi inače treba minimalno sedam sati, čovjek dođe umoran i potroši hrpu za gorivo i cestarine. Ovo autobusom je genijano. Ako dođete živi.
Raspored svaki dan isti. Ujutro Ipanema popodne Crvena plaža. Svugdje gužva. Visoki valovi, hladno more, dobri restorani. Na putu do Crvene plaže prolazimo svaki put pored prve stanice žičare koja vodi na Glavu Šećera. 62 reala ili 150 kn, nakon što odstojite do sat vremena u redu za kupovinu karte. Ne želite platiti? Nema problema. Ako ste pripadnik GSS i u Rio ste nekim čudom ponijeli malo užeta možete se popeti na samu Glavu Šećera besplatno. Ako vam alpinizam nije toliko drag a ipak ne biste htjeli platiti, kao ni mi, besplatno se možete popesti na prvo brdo, Morro de Urca. Morro de Urca je duplo niži od Glave Šećera, 200 m, i ako platite kartu za žičaru na njemu presjedate. Na ulasku na Crvenu plažu skrenete na lijevo i potražite ulazak na rekreacijsku stazu Claudio Coutinho.

Rekreacijska staza Claudio Coutinho
Staza je dugačka nekih dva i pol kilometra i stanovnici Urce ovdje dolaze trčati a nakon trčanja samo skoče na plažu na plivanje. Idealno za rekreaciju. Ime je dobila po čovjeku koji je bio odgovoran za fizičke pripreme brazilske nogometne reprezentacije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a koji u jednom trenutku postao i izbornik Brazila. Na pola Coutinhove staze počinje Trilha da Urca.

Početak Trilha da Urca
Trilha da Urca je stazica koja vodi do vrha. Nije nešto uređena pa nije preporučljivo ovdje krenuti u salonskim cipelama ili japankama.

Trilha da Urca

Trilha da Urca
Šuma je zatvorena, prava prašuma. Samo nemojte misliti da ste tu sami.

Sagui
Sve je puno Sagui majmunčića. Malih lopova koji samo čekaju da izvadite neko voće.

Sagui
Nakon pola sata hoda ste već gore. Ako se odavdje želite ukrcati na žičaru i nastaviti dalje do Glave Šećera ili se zbog bilo kojeg razloga želite žićarom vratiti do dolje, zaboravite. Karte možete kupiti samo na početnoj stanici.

Uputstva

Slikanje u staroj gondoli
Pogled odozgora je spektakularan. Pogotovo ako nije oblačno. Nažalost ovdje je malo sunce, malo oblaci. S jedne strane puca pogled na Crvenu plažu i vojne škole. Zna vojska gdje će si napraviti školu.

Crvena plaža
S druge strane pogled puca na Botafogo i Corcovado. Isus je taman bio zakriven oblacima. Isto tako je bilo i kada sam tamo prije nekog vremena bio biciklom.

Botafogo i Corcovado

Botafogo
Ispod nas se otvara pogled na Urcu. Najmirniji kvart u Riu, jedini u južnom Riu koji nema niti jednu favelu a kriminal ne postoji.

Urca
I na kraju Glava Šećera. Stijena visoka 400 m.

Glava Šećera
Ovdje se nalazi heliodrom, jedan od nekoliko koji nude panoramske letove iznad grada. Cijene popularne. Za šest minuta, 600 kn po osobi, minimalno tri osobe. Za sat vremena, 4000 kn po osobi, minimalno tri osobe.

Cijene helikoptera
Ispijamo kavu i uživamo u pogledu a onda polako krećemo natrag prema kući. U nekom trenutku se kroz granje otvara pogled prema Flamengu i centru.

Flamengo i centar
Do dolje nam treba skoro sat vremena. Usput smo sreli Antonia, predstavnika suvlasnika zgrade gdje odsjedamo, a koji me uvijek obraduje nekom novom pričom o Riu. Ovaj puta se povela rasprava o iznajmljivanju stanova turistima za vrijeme svijetskog prvenstva na kome misle zaraditi hrpu para. How yes no! Mene više zanima drugi dio priče jer Antonio obećaje da me slijedeći put kada donesem bicikl vodi do Niteroia. Grada koji se nalazi na drugoj strani zaljeva a za kojeg zlobni Karioke kažu da je najljepša stvar u njemu pogled na Rio. Simpatična šetnja prije Uskršnje večere. U Brazilu nema nekih velikih tradicija vezanih uz Uskrs. Svi idu van na ručak, pa su restorani taj dan krcati i to je to. Mi ipak imamo pravih hrvatski Uskrs, šunkica, francuska salata, mladi luk i rotkvice. Jedino su pedantni brazilci u dućanu izrezali šuknkicu tanje od papira. Ne znaju oni da se to reže na pola centimetra debljine. I hren, Zvijezdin. I minijaturni stol u stanu od tridesetak kvadrata za koji stanu tri osobe.

Uskršnja večera

Uskršnja večera

Uskršnja večera
Nakon četri dana ponovni povratak doma. Naravno da smo zapeli u gužvi na povratku i proveli dvanaest sati na cesti. Ali isplatilo se. Sada tjedan dana odmora a onda u Sao Jose dos Campos na novu avanuru biciklima.